Onima koji bi me usmrtili ili ranili samo
Arsss 01 S

Photo: Programski arhiv RTS

Kome to ja pjevam

Ne napuštaju me nikad moji krajobrazi,

umivaonik, natrulo ogledalo, četka za brijanje

i ovaj lučki grad u mojoj kameri.

Blenda 5.6 – pedesetinka; Baku, recimo.

Jutro u kojem vjetar bez reda razmiče i vraća

kišnu zavjesu od zraka i brodskog dima.

 

Kome ja to pjevam, dolazi mi pitanje neočekivano.

Kažem mu - nikada onima koji me prisvajaju,

ni onima koji me razumiju,

ni onima koji misle da sam njihov,

iako bi moglo pod pijeskom i kožom mora

dodvoriti se podesnom baladom

i na prohladnoj predvečernjoj terasi pod lozom…

Ali ja ipak moram ponovo uzmicati

i već sam na lijevoj strani svoje strane,

ovog svijeta, ovog života,

ljubavi, smrti i prijateljstva.

Na lijevoj strani svoje generalne linije,

na lijevoj strani sebe i države,

neprestano se pitajući:

Da li ovoj djevojci koja mi nosi

svoj ružin buket?...

Možda.

Proljetnoj kiši koja razara Zagreb...

Možda.

Oblaku rastopljenom u tmini i plavetnilu...

Možda.

Nisam uredio sobu za doček

studentice koja nastoji prikriti

tugu svog izgleda, ovog vrućeg dana,

i svoju skromnu nadu u poeziju.

Da li vama, oprostite na pitanju, pjevam?

 

I za razliku od onih što su sve učinili i to darom

da se na kraju jedne pjesme kaže: to je tako –

ja izbjegavam to određivanje mjesta

i ponovo se okrećem.

Što je još na toj strani: radnici, ribari, šibenski težaci,

vojni muzičari, Dedići seniori kako umiru kopajući

slađani komad zemlje…

Majka, moja majka,

čije su oči presađene u oči moje kćeri.

Tihi i ponosni oblici blijede…

Da li vama, da li vama,

drage fotografije kratko podšišanih

iz nejasnih armija, kojima smo sve pripadali.

Smeđi i ovalni portret trubača „Šeste mornaričke”

i sitnim rukopisom prema lijevoj strani bilješka.

Stare naše krštenice, razglednice Spljeta sa

ljubavnim riječima mog oca,

opća geografija djetinjstva.

Ovaj rijetki trenutak istine mi izmiče

kad zaustim o njemu.

Odbacujem ga

i moram ponovo nalijevo, kao u vojsci.

Sigurno ne nekima.

Sigurno ne sretnima, nikako nesretnima,

ohrabrenim, ne razočaranim niti zadovoljnima.

Ne vama, sugrađani i prijazni domaćini.

Ja: carski pjevač i zborista u Internacionali,

jer ne mogu popustiti i priznati, odrediti

svoju pjevačku, skitničku pripadnost i vjeru.

 

Možda ipak onima što stoje ovako zaglušeni

i nijemi pred pustinjom i ponosni kao kraljevi,

i ne usuđuju se pokrenuti svoje srce

pred zagonetkom života,

želeći dobro i ne želeći terete tog dobra.

Onima, napokon, koji to ne znaju,

koji bi me ponizili,

koji bi me usmrtili ili ranili samo,

onima do kojih ne dopire moja pjesma

i koji umiru smiješeći se,

misleći da su drugi za njih pjevali,

a ja sam to činio.

Oceni 5