Kompetentnost kao najveći neprijatelj

Irena Žilić i dalje najviše podsjeća na neku sanjiviju, lagano opijenu Norah Jones, no umjesto da bježi od usporedbi, ovdje uspješno posvaja razne utjecaje najavljujući mogućnost dugotrajne i zanimljive karijere. Slično kao i na prvijencu, pomalo paradoksalno, njen je najveći neprijatelj kompetentnost. Naime, ove pjesme zvuče toliko spremno za slušateljsku upotrebu da ih je teško ne doživjeti kao plod određene vrste kalkulacije. Isto tako, s druge strane, teško je osporiti da Žilić i Mrakovčić itekako znaju što rade.

Uvodna “The Moon” zvuči kao rani Portishead zalutao u americana vode, “X” uzima poletnu strukturu Radioheadove “There, There” pretvarajući je u nešto izravnije i daleko manje cinično, a najveće iznenađenje albuma – minimalističko-elektronska “Omega” predstavlja odbljesak vrlo logičnog sljedećeg smjera.

Kad netko istupi ovako spremno na scenu, teško je poreći talent i vještinu jer je ona toliko nametljivo uočljiva da iskače iz svake sekunde ovog albuma. Slično kao i još neki/e kolege/ice s rastuće i sve plodnije gitarističke scene (Jonathan, Cojones, Lovely Quinces…) Žilić je veliki izvozni potencijal, no ono što predstavlja pravi problem za grintavca poput mene jest to što njihovo neupitno umijeće i dalje zvuči kao samo još jedan proizvod.

Ukratko: Izvozni proizvod neupitne kvalitete i standardnog pakiranja.

*Tekst Karla Rafanelija prenosimo sa prijateljskog, glazbenog bloga Lake note, sa dozvolom uredništva