Komunalna Srbija
Napis koji sledi mogao bi, načelno, da bude čak i društvena hronika; ako bismo ovdašnji omnibus užasa i nategli dotle, počeo bi u noći ili jutru kada su belim krečom prekriveni kolor poluprofil uniformisanog meštra od genocida Ratka Mladića i infantilni, pravopisno manjkavi vapaj “Generale tvojoj majci hvala”. Zapravo, sve je počelo još o Danu borbe protiv fašizma, sukobom onih koji bi da dokažu kako genocida nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. nije bilo, ili, štaviše, ako ga je bilo, neka je, pa šta.
U međuvremenu se ukazala slika na kojoj je Mladićev prethodnik i zemljak po genocidu u Istočnoj Bosni Dragoljub Draža Mihailović, četnički zapovednik iz Drugog svetskog rata (o njemu nešto kasnije). Mural - sabrat osvanuo je na istoj zgradi, na zidu pored Mladićevog.
Naočigled pripadnika Komunalne policije, čije je sedište kojih stotinak metara od zidne rukotvorine, patriotska mladež organizovana u trojku očistila je - valjda je to zanemarenim srednjoškolcima bilo prvo čišćenje u životu - zapravo oribala kreč i iznova se ukazao uniformisani idol stotina hiljada saboraca. Nije reagovao niko iz nadležnih službi, valjda je važnije bilo da se grafit/mural ukloni, sve pod pritiskom Evrope koja se tih dana oglašavala.
Nije uklonjen, ali je, eto, neko pokušao, traljavo je to išlo, onako bezvoljno, podsećala je ta akcija na providnu prevaru.
Tek se stišala bura oko zidnih rukotvorina (čuvari su se, iz nepoznatog razloga udaljili, a niko to nije iskoristio da ponovo kreči) kad se Srbija ukočila od snega i hladnoće, u noći između 12. i 13 decembra putevi su bili neprohodni, jedan je voz satima stajao kod Požege, sa aerodroma Nikola Tesla avioni nisu uzletali. Najpre je bilo 90, potom 55, a poslednja je vest da u Srbiji 28 000 domaćinstava nema struju. Znakovito je bilo u Obrenovcu; reč je, da podsetimo, o beogradskoj opštini iz udžbenika, budući da se u njoj nalazi jedna od najvećih evropskih termoelektrana Nikola Tesla. Nije bilo struje! Ni grejanja, ali ni vode. Milorad Grčić, frontmen EPS-a, izgovoriće da krivicu treba tražiti u lokomotivama blata i sumnjivog lignita koji je, uz pomoć 'ladne vode i niskih temperatura, zapušio neke bunkere, na čijem se otpušivanju radi i radiće se dva dana.
Jedan je pripadnik herojskog naroda izustio: “Pa, šta ako nema, nećemo da pomremo za dva dana, narod se pogospodio!”
I neka si rek'o, brate, Branimir Štulić je davno zapisao: “Čini mi se, rođače / Da je standard pokvario ljude/Jedu govna i sanjare”.
Sto za jednog - da, može se
I još jedna loša vest: u fabrici Linglong u Zrenjaninu teško je povređen radnik, kineski državljanin. Nalazi se u životnoj opasnosti, a niko iz fabrike i gradskih vlasti neće da govori o uzrocima nesreće. Ne znamo da li, recimo, ima pasoš, ili su mu isprave kod gazde. Ne znamo ni to da li je, kineski kažnjenik, kakvi, u dogovoru sa ovdašnjim vlastima, rade za Linglong.
Znamo, pak, da režim udaljava društvo u nastajanju od civilizacijskih vrednosti, da ne pokazuje ni nameru ni sposobnost da održava iole funcionalnu zajednicu.
To su bile najvažnije vesti, i u vreme zaključenja ovog teksta (ponedeljak 13.decembar) Srbija je lagano, isuviše sporo za one koji bi da se zagreju, izlazila i kolapsa.
Kada je počeo ovaj zastoj? Ko pamti ratove zna da su bili tek posledica hegemonističke “odbrane mira”. Ponešto, makar zidna žvrljotina i ozbiljna pretnja, podsećaju na njih: “Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo sme li međunarodna zajednica, ili bilo ko drugi, da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”, izustiće uspaljeno za skupštinskom govornicom juna 1995. sadašnji predsednik Srbije.
Punih deset godina kasnije, lagaće za sve pare, u intervjuu jednoj “luksemburškoj” televiziji: "Nisam ja to na taj način pozivao i to ste izvukli iz priloga Sonje Đurić sa Radio-televizije Srbije. To je izvučeno iz konteksta u vreme najgore kampanje Miloševićevog režima protiv radikala" (N1).
Možda mu je neko poverovao, ali je izvesno da će deset godina nakon skupštinskog iživljavanja četnički komandant Dragoljub Mihailović biti rehabilitovan, zbog navodno nepravednog postupka. Sud je prihvatio gomilu izmišljotina, recimo, da Mihailović tokom procesa nije imao susrete sa advokatom, te da mu je optužnica uručena sedam dana pred suđenje.
Straže i velika Srbija
Ispostavlja se da je nevin i za prvo etničko čišćenju istočne Bosne, svirepo ubijanje civila, o kojem je Mihailović svakodnevno informisan, masovnu likvidaciju ljudi muslimanske veroispovesti i Hrvata, za paljenje sela i bogomolja. "...Draža Mihailović je pravedno osuđen za kolaboraciju i ratne zločine. On je, u ime iste ideologije, etnički čistio Bosnu od muslimana, kao i Mladić 50 godina posle...", rekao je beogradski advokat Srđa Popović (april 2012, riječki Novi list).
Možda se neko i dalje pita kako i zašto je, na zidu pored murala s Mladićem osvanuo - neposredno nakon Dana borbe protiv fašizma - i mural na kojem su Dragoljub Draža Mihailović i rodoljubivi stih “Sve su straže, sve su straže...”. Odgovor je jasan, ali ne i kratak, nije se moglo u nedogled pisati po zidu, a četnički su ciljevi podugački.
Neki si identični novjim velikosrpskim hegemonističkim namerama koje je ubijanjem prakticirao Ratko Mladić: "1.Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II; 2. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije - Crne Gore - Bosne i Hercegovine - Srema - Banata i Bačke; 3. Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst - Gorica - Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom; 4. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata. 5. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa... "
Lovci-bombarderi i četnički snovi
Danas su teško ostvarivi baš svi četnički ciljevi, ali, niko ne može da zabrani snove, taj zabran nacionalista i sličnih poremećenih individua. Možda im je najbliža realizacija masovnog ubistva drugih i drugačijih - te se u tom cilju može i u kupovinu “odvraćajućih” lovaca - bombardera. A postoji i drugačiji pristup, onaj koji je ponudio Bogdan Bogdanović: “Etničko čišćenje – taj danas već zastrašujući uobičajeni pojam, cinični je eufemizam, prvobitno potekao upravo od onih kojima je fikcija etničke i rasne čistote bila bliska, pa valjda i razumljiva. Izraz se nekako ušunjao u svakodnevni govor i mnogo je puta ponavljan uz potpuno prenebregavanje ishodnog smisla. Olako se zaboravljalo da su reč i pojam izvedeni iz zlog duha Staljinovih 'čistki' i Hitlerovih tehnika postizanja i dostizanja 'rasne čistote'. Ovako ili onako, tek u minulom ratu, u srebreničkoj tragediji, ponos srpske rasne supremacije se razigrao do epskog pseudo-besa. I to još pomalo i na neki slavjano – serbsko – ruski način. da, bilo je u kolektivnom orgijanju zlikovaca-počinitelja i nekog usijanog, deseteračkog ludila, za koje je srpsko (inicijalno ipak srbijansko) pseudo-epsko fraziranje ponudilo svoj početni impuls.”
Sad bismo mogli da se vratimo na dva zida i sam ugao ulica Njegoševe i Alekse Nenadovića: pravo mesto za trg žrtava genocida.
I zašto bismo postavljali pitanje ko to prekriva murale sa jednim, a ne smeta mu drugi ratni zločinac. Formalno ili ne, Aleksandar Vučić učinio je sve da obijica budu rehabilitovani.
A možda su za dve rehabilitacije krvnika krivi komunalci. Uostalom, sve je to, ako se predsednik pita, izvađeno iz konteksta. I genocid, i termoelektrana, i saobraćajni kolaps, i deca što prave Sneška.
Valja sve vratiti u kontekst.