Komunizam kao permanentni građanski rat

Koliko košta izlazak iz rata?

Prisjećajući se oktobarskih dana, Trocki je napisao kako je bio potpuno fokusiran na provođenje državnog udara te niti u jednom trenutku nije razmišljao čime će se baviti nakon dolaska na vlast. Nespretne improvizacije boljševičke vlasti na vanjskopolitičkom planu pokazuju da je sličan stav prevladavao i među ostalim članovima SovNarKoma. Već prilikom pokušaja ostvarivanja prvog „predizbornog“ obećanja o izlasku iz rata, boljševici su imali prilike uvidjeti u kojoj mjeri su njihove teorije primjenjive na stvarnost.

Lenjin 7. studenog 1917. godine preko radija poziva rusku vojsku da prestane s vojnim djelovanjem i smijeni zapovjednike koji se usprotive. Prvi je protiv ove slaboumne ideje istupio novi vrhovni zapovjednik ruske vojske Nikolaj Nikolajevič Duhonin, pa su ga 20. studenog uklonili pripadnici Crvene garde koji su samo za tu priliku dojahali u glavni štab u Mogiljev i izboli ga bajunetima. Pregovori o miru s Centralnim silama su počeli sredinom prosinca 1917. godine u gradiću Brest-Litovsk na istoku Bjelorusije. Rusku stranu su predstavljali vođa pregovaračkog izaslanstva Adolf Abramovič Joffe, elegantni pasionirani demagog Lev Davidovič Bronstein-Trocki te po jedan mornar, radnik i seljak kao simboli novog društvenog poretka. Nijemci su odmah shvatili da su pred njima beznadežni sanjari i politički diletanti. Boljševici su počeli buncati o svjetskoj revoluciji i miru bez aneksije i kontribucije, ali Nijemci to nisu mogli dopustiti jer bi morali vratiti ruske teritorije bogate sirovinama neophodnim za njemačko preopterećeno gospodarstvo. Načelnik njemačkog štaba istočnog fronta Max Hoffmann pokazuje kako niti on nije sisao vesla te koristi slično lukavstvo kao i boljševici: pristaje na uvjete mira, ali u praksi ne čini ništa. Boljševici ionako nisu bili u poziciji da išta zahtijevaju, jer su u najboljem slučaju mogli skupiti par divizija Crvene garde i pobunjenih mornara kojih se nisu prepali niti kadeti vojnih učilišta. Pored toga, njemačka delegacija traži da boljševici povuku vojsku iz zemalja na rubu bivše Ruske imperije gdje su se pojavili marionetski režimi. Kako bi izmorio i zbunio njemačku delegaciju, Trocki počinje s predavanjima o novom svjetskom poretku kojima rasteže pregovore, filozofira i dijeli lekcije iz povijesti. Dok on tako priča, general Hoffmann demonstrativno podiže svoju nogu u vojničkoj čizmi na stol. Trocki je kasnije zapisao: „niti jedne minute nismo sumnjali da je upravo ta čizma generala Hoffmanna jedina ozbiljna činjenica na tim pregovorima.“ 

Nijemcima je išlo na živce i to što je član ruske pregovaračke delegacije Karl Radek na putu prema mjestu pregovora u prosincu 1917. godine njemačkim vojnicima dijelio letke u kojima su njemački Kaiser i njegovi ministri nazvani svinjama koje se debljaju na krvi radnika. Hoffmann je zatražio od boljševika da prestanu s propagandom među njemačkim vojnicima, a Trocki mu je lakonski odgovorio kako ne vidi u čemu je problem, jer što se njih tiče, Nijemci mogu slobodno voditi svoju propagandu među ruskim vojnicima.  Kao da to nije bilo dosta, u veljači 1918. Nijemci presreću radio-poruku iz Petrograda upućenu njemačkim vojnicima u kojoj ih se poziva da osnuju vojničke savjete te ubiju Kaisera i njegove generale. Kaiser Wilhelm je van sebe od bijesa. 11. veljače Nijemci još jednom lijepo pitaju boljševike prihvaćaju li uvjete mira. Trocki odgovara: „Mi više ne želimo sudjelovati u ovom čisto imperijalističkom ratu, u kojem se ambicije vladajućih klasa plaćaju ljudskom krvlju. U očekivanju tog, kako se nadamo, bliskog časa kada će izrabljene radničke klase svih zemalja uzeti vlast u svoje ruke, poput radničke klase u Rusiji, mi povlačimo svoju vojsku i svoj narod iz rata. Dajemo zapovijed o potpunoj demobilizaciji naše vojske.“ Kao što svatko razuman može vidjeti, tu nema zadovoljavajućeg odgovora na pitanje o uvjetima mira. Stoga Nijemci 18. veljače 1918. godine počinju gotovo nesmetan prodor u dubinu ruskog teritorija. Razlog zaustavljanja njemačke ofenzive prije potpunog poraza boljševika nije sasvim lako razumjeti. Prije svega, ne treba zaboraviti da su boljševici od prvog dana svoje nevjerojatne avanture uživali pokroviteljstvo Nijemaca – kada je nakon konačnog potpisivanja mira grof Wilhelm Von Mirbach-Harff imenovan veleposlanikom Njemačke u Moskvi, između njega i njemačkog ministra vanjskih poslova Richard von Kühlmanna se odvila sljedeća korespondencija:

Mirbach: „Bio bih zahvalan kada biste mi poslali instrukcije u vezi sljedećih pitanja: je li korištenje velikih suma novca u našem interesu? Koje stranke podržati ukoliko se boljševici ne održe na vlasti?“

Kühlmann: „U našim je najboljim interesima da boljševici ostanu na vlasti. Ako je potrebno više novaca, telegrafirajte koliko.“

Nadalje, Njemačkoj je na drugoj strani Europe, gdje se očekivao ulazak Amerike u rat, trebao svaki vojnik, a suviše agresivna ofenziva u Rusiji je mogla izazvati ujedinjenje svih stranaka i organizirani otpor. S druge strane, boljševicima je savršeno odgovaralo da izgleda kako su mir zaključili pod vojnom prijetnjom i time barem djelomično speru sa sebe sumnju kako čitavo vrijeme djeluju u interesu Njemačke. Kao što je Trocki napisao, boljševici su radnicima Europe po svaku cijenu morali dati jasan dokaz neprijateljstva između boljševika i njemačkih vlasti.    

Već 3. ožujka 1918. godine sovjetska delegacija potpisuje dogovor koji Rusiji oduzima ogroman teritorij s otprilike 56 milijuna stanovnika (oko trećine stanovništva bivše Ruske imperije) i 80 posto rudnika ugljena i željeza, plus uplatu od šest milijardi njemačkih maraka ratne odštete u korist njemačkog državnog budžeta. Lenjin inzistira na potpisivanju takvog mira sa stotinu puta težim uvjetima od onog prvog, kojeg su boljševici odbili. Jedina olakotna okolnost za Lenjina se sastoji u tome što on nije očekivao da će taj dogovor biti dugog vijeka: „…u ratu se nikada ne smije ograničavati formalnim dogovorima. Smiješno je ne biti svjestan da dogovor predstavlja sredstvo za prikupljanje snaga.“ U svojoj knjizi „Građanska povijest bezumnog rata“ autori Mihail Veler i Andrej Burovski daju jednoznačnu ocjenu tadašnje politike boljševika: „od takve diplomacije čak i iz ustiju anđela izlijeću psovke.“

Zamjena jednog rata drugim 

Cijena izlaska iz Prvog svjetskog rata boljševike nije pretjerano brinula, jer su oni ionako planirali započeti drugi, još krvaviji, globalni klasni rat. Iz istog razloga ih nije brinuo niti unutarnji kaos koji je nastao nakon svrgavanja Privremene vlade. Od prvih dana Oktobarskog prevrata prestaju raditi ministarstva, zatvaraju se banke, ne funkcioniraju telefoni. Kada je prvi boljševički komesar zadužen za financije, izvjesni Menžinski, došao u državnu banku po 10 milijuna rubalja za potrebe vlade, morao je uz pomoć odreda Crvene garde provaliti u sef poput običnog lopova. Nedugo nakon oktobarskog prevrata, boljševici osnivaju „prehrambene odrede“ zadužene za rekviziciju hrane sa sela. Ti odredi će ubrzo prihvatiti društvene trendove te se pretvoriti u razuzdane bande običnih lopova. Izvanredna komisija (ČK) na čelu s Poljakom Dzeržinskim puni zatvor Petropavlovske tvrđave bivšim pripadnicima viših klasa, zatvaraju se sve dnevne novine osim „Pravde“ i „Novog života“.

Osim utjecaja na velik broj naoružanih jedinica, boljševici nisu imali nikakav drugi uvjerljivi razlog zašto bi baš oni ostali na vlasti, jer su u najboljem slučaju bili barem dva puta slabija stranka od Esera. Iz tog razloga je Lenjin neposredno nakon Oktobarskog prevrata primio lijevu frakciju Esera u vladu kako bi izbjegao momentalno izbijanje građanskog rata. Nakon toga su svi malo lakše disali, jer su lijevi Eseri ostali uz boljševike čak i u vrijeme rastjerivanja prvog demokratskog parlamenta. Savez je ipak bio kratkog vijeka. Eseri su teško podnijeli potpisivanje dogovora o miru s Centralnim silama u Brest-Litovsku, a do konačnog raskola dolazi nakon posjeta člana njihove frakcije, izvjesnog revolucionara i avanturista Jakova Bljumkina, njemačkom veleposlaniku u Moskvi Mirbachu. Prilikom audijencije Bljumkin je prvo ispalio hitac iz revolvera u Mirbacha, a kad je ovaj pobjegao u susjednu sobu, za njim je bacio ručnu granatu te umakao spektakularnim skokom kroz prozor, usput slomivši nogu. Kao izraz prosvjeda protiv mira u Brest-Litovsku ovaj atentat je bio sasvim logičan potez, ali je predstavljao političko samoubojstvo Esera i dobrodošlu izliku za početak boljševičkog „crvenog terora“. Nakon pokušaja atentata na Lenjina krajem kolovoza 1918. godine, divljaštvo postaje službenom politikom boljševika. Polugluha i poluslijepa revolucionerka Fani Kaplan, koja je već za vrijeme carske Rusije sjedila u zatvoru radi pripreme terorističkog napada, s rastojanja od tri koraka ispaljuje tri metka, od kojih Lenjina pogađaju dva. Fani Kaplan je uhvaćena i smaknuta hicem u potiljak usred Kremlja, a tijelo joj je spaljeno u bačvi ispred zidina, u Aleksandrovom parku. Pjesnik Demjan Bijedni, koji je svjedočio tom spektaklu, pada u nesvijest od smrada spaljenog ljudskog mesa. Boljševici nastavljaju sa strijeljanjem oko 6.000 ljudi te obnavljaju tradiciju slanja ljudi u progonstvo unutar vlastite države, samo što su boljševički zatvori ubrzo postali puno strašnija mjesta nego što su to bili za vrijeme carske Rusije.

Jedna od parola boljševika je bio i pravo naroda bivše Ruske imperije na samoopredijeljenje. Međutim, deklaracije su tek deklaracije i boljševici su se osjetili prilično uvrijeđeni kada je Ukrajinska Socijalistička Rada (parlament) 7. siječnja 1918. objavila kako ne priznaje petrogradsku vlast. Nakon što je Rada 24. siječnja objavila nezavisnost Ukrajine, Crvenoj gardi je trebalo tek dva dana da stigne u Kijev i počne sa strijeljanjima. Njemačka odmah priznaje nezavisnost Ukrajine – u to vrijeme, Ukrajina za Nijemce predstavlja nezamjenjiv izvor kruha, ugljena, ulja i tkanine. Birajući od dva zla manje, Ukrajinska Rada poziva Njemačku da vojno intervenira kako bi istjerala boljševike iz Kijeva. Nijemci stižu 1. ožujka, zatim slijedi svrgavanje ukrajinske Rade u režiji samih Nijemaca, postavljanje getmana Pavla Skoropadskog na vlast, povlačenje Njemačke nakon završetka rata, dolazak getmana Simona Petljore (koji se borio manje-više protiv svih), ulazak bijelih, ulazak crvenih… Ukrajina nije bila jedini takav primjer kaotične smjene vlasti. U ožujku 1918. godine je na prostoru bivše Ruske imperije postojalo 13 značajnijih republika, začetaka novih državica u nastajanju, teritorija pod kontrolom različitih vojnih skupina, savjeta, regionalnih parlamenata itd. Niti te veće teritorijalne jedinice nisu bile cjelovite, tako da u srpnju 1918. godine samo područje Kavkaza u sebi sadrži 16 odvojenih cjelina, uključujući i jednu sa zlokobnim nazivom – pojas anarhije.

Građanski rat je počeo već u studenom 1917. godine, kada je ataman donskih Kozaka general Aleksej Kaledin objavio kako ne priznaje oktobarski prevrat i organizirao ustanak koji nije dugo trajao – boljševički odredi su suzbili pobunu već u siječnju 1918. godine. Osjećajući da nema podršku lokalnog stanovništva, on pred regionalnom vladom nedugo prije poraza izjavljuje: “Gospodo, govorite kraće. Jer od baljezganja je propala Rusija.” Vidjevši da se od političara nema čemu dobrome nadati, nakon toga se pokupio i izvršio samoubojstvo. Bivši načelnici glavnog štaba, generali Kornilov i Aleksejev, nastavljaju s organizacijom odreda bijele armije u Novočerkasku na jugu Rusije. Njihov projekt je trajao nešto duže, iako je Kornilov u travnju 1918. godine stradao od zalutale granate pod današnjim Krasnodarom. Armija njegovog suborca generala Denikina je sredinom 1918. godine zauzela prostore oko Dona, Kubanj, sjeverni Kavkaz, južnu Ukrajinu.

Zgrožene boljševičkom vanjskom politikom, zemlje članice Antante šalju u Rusiju vojne jedinice s nejasnim ciljevima. U ožujku 1918. godine se u sjevernu luku Murmansk iskrcava 4.000 engleskih i francuskih vojnika koji u kolovozu okupiraju i Arhangelsk. 14. svibnja 1918. godine dolazi do pobune čehoslovačkog korpusa od oko 40.000 vojnika-ratnih zarobljenika koji su se borili na strani Rusije. Prema Brestskom miru, ratni zarobljenici se imaju vratiti natrag u svoje države. A u svojoj državi, tih 40.000 Čeha i Slovaka su dezerteri i izdajnici te ih čeka strijeljanje. Boljševici im isprva daju mogućnost da se preko transsibirske željeznice prebace do Vladivostoka, a od tamo kuda im drago. Ovo se ne sviđa Nijemcima, koji zahtijevaju od boljševika da se Česi i Slovaci razoružaju. Trocki daje nalog mjesnim savjetima uz transsibirsku željeznicu da razoružaju čehoslovački korpus, ali umjesto toga čehoslovački korpus razoružava njih. U srpnju 1918. godine u Vladivostoku se iskrcavaju Amerikanci i Japanci; broj japanskih vojnika ubrzo raste do 70.000. Istovremeno raste i broj vojnika Crvene armije. Boljševici na službu primaju i bivše carske oficire, čije obitelji postaju taocima – ako oficir izda Crvenu armiju, može se oprostiti od svojih najbližih. Anton Ivanovič Denikin, vođa „bijelog“ pokreta na jugu Rusije, nakon rata se prisjećao izvještaja s fronta koji su govorili kako vojnici više nemaju snage za borbu s narodom koji nema niti savjesti, niti časti. Pijana, razuzdana, naoružana masa na strani boljševika uništava sve pred sobom, uključujući usjeve, stoku, perad, razbijaju skladišta hrane, pale domove.

Nakon ovakvog uvoda, otprilike je jasno kako je izgledao građanski rat tokom sljedeće tri godine. Najteži period za boljševike je bio listopad 1919. godine, kada je armija Denikina s juga došla na 400 kilometara od Moskve; istovremeno, pod zapovjedništvom generala Nikolaja Judeniča i uz pomoć saveznika, vojska „bijelih“ se sa sjevera približila Petrogradu. U kritičnom trenutku se upliće vojska pod zapovjedništvom ukrajinskog anarhista Nestora Mahno-a i prisiljava Denikina da prebaci dio snaga na jug Ukrajine. Boljševici koriste predah, prelaze u protunapad te preuzimaju inicijativu na svim frontovima. Petrograd je izdržao opsadu, na istoku je razbijena vojska admirala Kolčaka, Denikin se ostavlja nemoguće misije i emigrira, a za njim uskoro slijede i posljednji ostaci razbijene vojske. Posljednji brod s bjeguncima s Krima napušta Kerčenski zaljev sredinom studenog 1920. godine.

Otprilike u to vrijeme, Lenjin je shvatio kako komunizam znači permanentni građanski rat. Dok su boljševici ispraćali brodove prekrcane pripadnicima i simpatizerima pobijeđene Bijele armije na putu prema Istanbulu, širom zemlje su nicali ustanci seljaka kojima se nije svidjela neograničena vlast boljševika nad njihovom imovinom i životima. Posebno neugodna je bila tambovska epizoda u periodu 1920-1921. godine, koja je završila otvaranjem sedam koncentracionih logora, masovnim strijeljanjima, primjenom kemijskog oružja i smrću preko 11.000 pobunjenika. Vojni komunizam je Tambovsku guberniju, inače poznatu kao plodan kraj, doveo do srednjevijekovnog standarda, pa je veći dio ustanika isprva ratovao vilama i kosama. Čak i Trocki je uvidio neophodnost ukidanja vojnog komunizma i vraćanja neke vrste komercijalne motivacije seljaka, o čemu je govorio već 1920. godine, nakon povratka s terena u Sibiru. Međutim, da bi Lenjin promijenio mišljenje o ekonomskoj politici, protiv nove vlasti se morala pobuniti perjanica Oktobarske revolucije. U siječnju 1921. godine, boljševičkoj vladi otkazuje poslušnost Kronštadtski garnizon.

1917. godine je u Petrogradu živjelo oko 2.300.000 stanovnika. Tri godine kasnije, Petrograd broji svega 740.000 ljudi. O zimi 1919-1920. godine supruga Aleksandra Kerenskog Olga piše: „U gradu su počele pljačke stanova i ubojstva… Već tada smo shvaćali da je potrebno samo sačuvati život, ne biti ubijeni pljačkašima, ne umrijeti od gladi, izbjeći smrzavanje.“ Početkom 1921. godine, bivši glavni grad imperije je pretvoren u geto promrzlih prosjaka. Kočije i tramvaji ne voze. Novac je još uvijek u opticaju, ali je za njega gotovo nemoguće bilo što kupiti. Građane koji odlaze po namirnice na selo prilikom povratka u grad vlasti pretresaju i oduzimaju sve jestivo. Broj radnika u Rusiji je u posljednje tri godine pao za više od 50%, a oni koji rade se jedva mogu prehraniti propisanim normativima. U siječnju 1921. godine počinju mitinzi radnika petrogradskih tvornica koji izazivaju solidarnost kronštadtskog garnizona. Vojnici Kronštadta od boljševičke vlasti zahtijevaju završetak građanskog rata i gladi. Mornari koji su 1917. godine paradirali s parolama „Smrt buržujima“ traže ukidanje jednopartijskog sistema i vraćanje vlasti savjetima. 15 točaka rezolucije posada dvaju krstarica kronštadtske flote s potpisom predsjednika brigadnog zasjedanja Petričenko i sekretara Perepelkina više nalikuju na zreli politički program organizacije građanskog društva nego ijedna Lenjinova umotvorina. Boljševička vlast odgovara topovima. U žurbi da zauzme garnizon prije nego što ga otapanje leda u Finskom zaljevu učini gotovo nepristupnim, Trocki šalje stotine polaznika vojnih škola u smrt na ulicama Kronštadta. Kronštadt je pao tek nakon što se glavnina garnizona povukla u Finsku, ostavivši za sobom oko tri tisuće mrtvih s obje strane.

U vrijeme kronštadtske pobune, u Moskvi se odvijao 10. Kongres boljševičke partije na kojem je Lenjin objavio o ukidanju rekvizicije hrane. Pljačka seljačke imovine sigurno nije predstavljala dobru osnovu za zbližavanje radničke i seljačke klase, pa je seljacima i ostalim građanima dopuštena i sitna trgovina kako bi osigurali egzistenciju. Psihologiju seljaka, tvrdio je Lenjin, može promijeniti samo masovna primjena tehnike i elektrifikacija. Pošto im boljševička vlast u tom trenutku nije mogla dati niti jedno, niti drugo (boljševička vlast nije mogla osigurati niti čizme za sve polaznike vojnih škola), bilo je neophodno odstupiti od ideje šok-terapije komunizmom. U stvari, radilo se tek o još jednoj u nizu Lenjinovih improvizacija. Na vanjskopolitičkom planu, Lenjin više nije govorio o globalnoj revoluciji, već o tome kako su svi napori boljševičke vlasti bili usmjereni na prelazak iz stanja rata s kapitalističkim zemljama na mirne trgovinske odnose. Ovo više ne zvuči kao retorika mesije komunizma i zagovornika globalnog klasnog rata, ali niti Lenjin nije onaj stari. Već u svibnju 1922. godine, vožd revolucije se nakon prvog moždanog udara povlači iz političkog života, čime otvara prostor za sukobe unutar partijske nomenklature. Staljin, Zinovjev i Kamenjev osnivaju neformalni trijumvirat radi političke borbe s Trockim. Do kraja Lenjinovog života je ostalo godinu i pol dana.

(Nastaviće se)