Konačni obračun braće i susjeda

Genocid

Neko je vrijeme vladalo zatišje. Čak su se i gromovi smirili. Primirje, rekli bi balkanskim rječnikom.

U Dušanovoj štali ležali su Marica, Živkica i Hasanaginica. U mojoj avliji hodža. "Tko je sljedeći?" pitao sam samog sebe naglas. "TKO JE SLJEDEĆI?" pitao sam vičući na sebe i Alaha, i sve druge bogove, koliko ih je tada tamo bilo.

Gusta noć bivala je isprekidana bljeskovima munja i tutnjavom gromova. Negdje iz pravca Safetovog bunara mogao sam čuti Dušana kako viče: "Ovo je Srbija, ovo je Srbija."

Pogledao sam kroz prozor. Vani je bilo mračno, ali su kroz svijetlost munje stizale isprekidane slike pravoslavnog popa i Dušana kako sa zastavom i vilama mašu kroz zrak. Njihova tijela, kroz te slike, izgledala su kao da se kreću u usporenom filmu. Sa lijeve strane odjednom ugledam svjetlo. Petrolejska lampa bacala je svjetlost na uznojeno Zlatkovo lice i Antina pogrbljena leđa. Presvijetli Zlatko u drugoj je ruci nosio sjekiru. Bio sam siguran da ih Dušan i pop, u svojoj ludilom izazvanoj euforiji, nisu vidjeli kako im prilaze sa leđa. Stao sam lupati na prozor pa potrčao iz kuće, ali dok sam prilazio bilo je jasno da više nije bilo koristi. Zlatko je zamahnuo sjekirom prema popu, a Dušan je u obrani zario vile u Zlatkova prsa. Ante se brzo oporavio od šoka pa dograbio sjekiru čije je drška stršala u zraku, jednim krajem spojena za pravoslavnog popa.

I tada je zapravo sve počelo.

Sa jedne strane Ante sa sjekirom i Dušan sa vilama sa druge. Više se natrag nije moglo. Bio je to konačni obračun prijatelja i neprijatelja, braće i susjeda, komšija, pravoslavaca, katolika, Srba i Hrvata, ovih i onih... 'Ko nas, bre, zavadi?

"Stanite obadvojica! Poubijat ćete se! Stanite, čujete li?"

"Vrati se u kuću, Ibro. Ovo te se više ne tiče. Ne tiče se više ni nas dvojice. Ne razumiješ ti to, Ibro, čuješ li? Vrati se kući", rekao je Ante smirenim glasom i zabio Dušanu sjekiru u prsa. Od siline udarca, zanijelo ga prema naprijed pa se bez snage il' otpora srušio na Dušana, koji je odmičući sada već stigao do same česme, pa težinom svoga tijela prebacio obojicu preko ruba okna. Slobodni pad je bio kratak i gotovo bez zvuka, osim tupog udarca pri susretu tijela i uznemirene površine vode.

Šta je dalje bilo, slabo se sjećam. Legao sam na mokru zemlju, na koju je prije toliko ljeta stigao moj šukunded Safet. Dlanom sam dodirivao hladan kamen bunara i zamišljao neki drugačiji kraj. Gledao sam u nebo, ali nisam vidio zvijezdu padalicu. Čak i da jesam, ne bi bilo pomoći.

Pikachu

Bio je to kraj Jaovorlaka kakvog sam pamtio, a shvatio sam da se moje pamćenje dugo poigravalo sa mnom.

Sljedećeg jutra probudilo me rano sunce. Pamtim taj zvuk tišine koji je dolazio sa svih strana svijeta. Zastava, na koju su pravoslavni svećenik i Dušan dodali još četiri ćirilična slova S, lagano se vijorila na jutarnjem povjetarcu.

Htio sam vrisnuti, ali glasa nisam imao. Ostao sam nijem i sam. Nadvio sam se nad okno Safetove česme, kad me zapljusnuo oštar vonj; bio je opor poput kolektivne izdaje koja je napala selo. Otišao sam u kuću po lopatu. Trebalo je kopati mezar.

Bio sam iznemogao i iscrpljen od vrućine i teškog rada. Odlučio sam iskopati jednu veliku jamu, duboku, šta dublju da zauvijek zakopam sramotu koja nas je snašla.

Zemlja je bila teška i vlažna od kiše. Sjetio sam se priče o Safetu, kako je i on kopao mezare. Ta mi je misao pomogla, ali ne dovoljno. Čekao sam trenutak da se onesvijestim kad sam začuo zvuk neprirodnog škripanja. Stao sam, uvjeren kako mi se priviđa. No zvuk nije prestajao i tada sam ga ugledao. Bila je to nekakva žuta spodoba, sa dugačkim ušima i rumenim obrazima. Gurala je metalna kolica i kretala se prema meni veselo mašući. Tada sam pao u nesvijest.

"Hej, koljega! Hej, koljega! Hajde, probudi se", začuo sam muški glas koji me budio iz polusna. Spodoba koja je klečala pored mene i dalje je bila žuta, ali je imala ljudsku glavu i zalijevala me vodom. "Hajde, koljega, nemoj i ti da odapneš."

"Tko si ti?" upitao sam, a zapravo mislio da pričam sa utvarom.

"Ja sam Ibrahim Lješ, sljadoljedar."

"Ja sam Ibro."

"Šta se, koljega, ovdje dogodilo? Zašto svi mrtvi?" upita Ibrahim, a ja sam mu pokušao objasniti, onoliko koliko je i meni bilo jasno.

"Au, u pička mater, ovde je gadno bilo."

"Zašto si ti žut?"

"Ovo ti je Pikachu. Ja idem po sela i prodajem sljadoljed. Kažu da deca vole Pikachua,

ali su me sljagali. Ne prodam baš puno sljadoljed pa sam pošao u ovom smeru da nešto prodam."

"E, baš si se usrećio", rekoh. "Hoćeš li mi pomoći da iskopam mezar?"

"Hoćeš li ti da kupiš sljadoljed?"

"Hoću", odgovorih.

"Onda ću ti pomoći."

Sprovod zlata u potocima

Kopali smo Ibrahim i ja gotovo cijeli dan. Stali smo samo jednom da ručamo i tada me je Ibrahim počastio sladoledom, iako sam onaj prvi morao platiti.

"Čist račun dugo prijateljstvo", rekao je i pružio mi kornet sa kuglom sladoleda.

"Ljimun. Najbolji okus."

"Istina", lažno sam potvrdio. Sladoled je bio kiseo i poluistopljen, ali godilo mi je Ibrahimovo društvo puno više od njegovog sladoleda pa makar ga i on platio.

Kopali smo i kopali, kao da želimo prokopati put u središte zemlje. Ibrahim je bio čovjek od lopate i može se reći kako je tog dana u lopatanju nadmašio i tvrdokornog Bosanaca, šta nije mala stvar. Zemlja koja je na vrhu bila teška, sa dubinom je postajala sve lakša, tamnija i masnija, a i miris joj je bio neugodan. Na kraju lopatama više i nismo micali zemlju, nego crnu tekućinu.

"Glje, koljega! Pa to ti je dizelj", poviče Ibrahim čiji je žuti kostim sada bio kompletno crn.

"Nafta", rečem u nevjerici.

Čitao sam ja da u Bosni postoje svakaka čudesa, ali nafta? I to još u Jaovorlaku? Na to ne bih pomislio niti u najluđim snovima.

Crna se tekućina sada prelijevala po nama poput skrivene podzemne fontane pa potjerala Ibrahima i mene na vrh mezara gdje smo se u čudu gledali.

Nisam znao da li da budem sretan ili nesretan. Dio mene želio se praviti da se ništa nije dogodilo, kako bi sačuvao spokoj Jaovorlaka, a drugi dio mene govorio je da više ništa za čuvanje nije preostalo. Miran život u Jaovorlaku bio je iza mene – ispred mene se nalazio sprovod crnog zlata u potocima, a kao potvrda kraja spokojstvu moji mrtvi prijatelji.

Zaključili smo kako smo dovoljno kopali za taj dan pa smo otišli do Safetovog bunara popiti pivo i o svemu dobro razmisliti.

Napio sam se te večeri. Plakao i smijao se istovremeno. Odlazio do groblja provjeravati naftu koja je i dalje neumoljivo tekla, pozdravljao se sa svojim mrtvim prijateljima, pojeo još jedan sljadoljed od ljimuna, ispovraćao se, i sa svojim novim prijateljem donio odluku.

Ibrahim je ranom zorom krenuo put prvog grada kako bi telefonom nazvao Branimira u Švicarsku, a ja sam na drugom kraju groblja zakopao svoje prijatelje. Ibrahimu sam morao unaprijed podmiriti troškove međunarodnog telefonskog poziva i morao sam mu obećati kako ću životom čuvati njegova kolica sa sladoledom dok se on ne vrati. Na kraju je Branimir iz Švicarske brže došao, nego Ibrahim iz prvoga grada.

Branimir je u nevjerici slušao šta se sve događalo u Jaovorlaku, ali je istovremeno i trljao ruke iznad jame sa naftom. Rekao mi je da ništa ne brinem, da će on kontaktirati neke advokate u Švicarskoj i da će se sve dobro završiti. Otišao je u Sarajevo na nekoliko dana, a Ibrahim i ja smo se lijepo sprijateljili. Zajedno smo radili u polju, navečer ispijali pivo i razgovarali o svemu, kao šta ti i ja sad divanimo.

Nakon četiri dana vratio se Branimir i ozbiljnog izraza lica sjeo pokraj nas, duboko uzdahnuo i otvorio si pivo.

"Babo", rekao je ozbiljno "Sad me slušaj i slušaj me dobro."

"Reci, Branimire", rekoh znatiželjno.

"Ovo sve moramo šta prije prodati."

"Kako prodati? Ti nisi normalan. Da prodamo Jaovorlak? Pa nije niti moj da ga prodajem."

"Babo", nastavi Branimir dok mu je strpljenje polako napuštalo glas, "Slušaj me. Ja

sam sve sa advokatima dogovorio."

"Kako se ti možeš nešto dogovarati bez mene?"

"Zato šta znam kako si ti tvrđi od ove česme. Babo, ovo nas može sve spasiti."

"I ja mislim tako", zainteresirano se uključi i Ibrahim.

"Može spasiti i tebe, i mene, i Aliju."

"Meni ne treba spas, a ni Aliji. I nemoj mi sad i nju miješat, kao da je ona nekakva igračka kojom ćeš me primamiti", rekoh ljutito.

"Ali babo..."

"Poslušaj svoga sina, koljega, pametno ti priča."

"Ibrahime, nemoj molim te sad i ti."

"Koljega, poslušaj sina svoga."

"Ne i ne. Ne želim", rekoh i bacih bocu koja se razbila o Safetovu česmu pa tiho slomljena glasa prozborim: "Ne mogu."

"Moraš, koljega."

"Babo, molim te."

Okrenuo sam se i otišao u šumu. Nisam ih više mogao slušati. Hodao sam kroz šumu i duboko u sebi znao sam kako se zapravo opraštam od Jaovorlaka. Znao sam ja to u trenutku Antinog i Dušanovog kobnog sukoba, ali neke je knedle teško progutati i one na kraju progutaju tebe.

Čokolada umjesto kocke šećera

Bio je to tužan dan za mene. Skupio sam to sitno stvari šta je imalo smisla nositi u dva džaka i stavio ih u auto. Nikada se nisam vozio u autu, nikada se nisam vozio ni u čemu, nikada se prije nisam maknuo daleko od Jaovorlaka i mislio sam kako nikada i neću.

Pogledao sam još jednom u nebo, brda, piramidu, šume, polja, Titov natpis, kuće, fiću i Safetovu česmu u kojoj više neće biti bistre vode. Samo crne nafte. Pogledao sam još jednom pažljivo i upio taj prizor, kao da ga prvi puta u životu vidim, pa sjeo u Branimirov auto. Ibrahim je išao sa nama do Sarajeva i pristao je čuvati našu tajnu, ako mu omogućimo da otvori prvu slastičarnicu u Jaovorlaku, kada se tamo nafta počne vaditi. Branimir je na to odmah pristao.

Dobar je taj moj Branimir, ali ima on više Rajkinog u sebi. Pa ipak, on je moj sin i ja ga volim i nije on ni za šta kriv. On je samo postupio kako bi svatko drugi u sličnoj situaciji postupio. Ali ja nisam svatko drugi i zato se sada zbog toga mučim.

Sljedećih smo deset dana proveli u Sarajevu, u hotelu Holiday Inn. Ja sam uglavnom gubio vrijeme i čudio se svemu onome šta je drugima normalno. Dane sam provodio zatvoren u sobi, zatočen poput nekakve divlje zvijeri koja je zalutala u civilizaciju.

Uglavnom sam se tako i osjećao jer ako me je isprva nešto užasavalo bio je to promet. Tada još nisam znao da promet užasava svakoga, čak i one koji od rođenja žive sa njim.

Branimir je gotovo cijele dane provodio na sastancima i rijetko sam ga viđao jer se kasno vraćao. A bilo je i bolje tako jer nisam htio da me suviše gleda tako slomljenoga pa da ne bi sebe krivio. Bilo mi je lakše pretvarati se da spavam. Zadnje veče, Branimir se vratio ranije i zadovoljno rekao: "Babo, bogati smo."

Već sutradan smo krenuli put Švicarske. Dao mi je pasoš, glupu knjižicu sa mojom slikom, na kojoj i nisam tako loše ispao, i svim mojim podacima. Kao mjesto rođenja navodio se Jaovorlak i to je sada jedini komad papira na kojem se ime moga sela uopće i spominje. Tužno, kad pomisliš, a toliku sam ti povijest sela ispričao. Život u Švicarskoj i nije bio toliko loš. Dane sam uglavnom provodio sa Alijom, ispraćajući je u školu i nestrpljivo čekajući sat kada će se iz škole vratiti. Jedino kafa... E, kafa

im je grozna i jebem ja njih u sve te sireve i satove kada šećer u kocki nemaju. Da ti meni

Branimir kocku čokolade da umačem u kafu i nije to loše, ali nije to to. Kocku šećera u kafi

ne može niti jedna čokolada zamijeniti.

Tko ti dade da se sa mnom hraniš?

Počelo je to ubrzo nakon mog preseljenja u Švicarsku. Nikada nisam bio strastveni pušač; u usporedbi sa nekim mojim suseljanima teško da sam se uopće i mogao smatrati pušačem. Samo ponekad bih zapalio i to jeftini hercegovački duhan koji je Dušan vazda nabavljao, dvije-tri cigarete dnevno. U Švicarskoj uopće nisam pušio jer mi nije prijala njihova kafa. Ali moje tijelo više nije marilo za moju apstinenciju. Tijelo je pamtilo i počelo mi se osvećivati, kao da želi i posljednji živući trag Jaovorlaka iz mene izvući. Neka. Nije mi žao. Tako to valjda i mora biti. Veliki dio mene umro je onaj dan kada sam napustio

Jaovorlak i ovo ovdje šta vidiš zapravo i nisam ja; samo sjena čovjeka koja se polako izobličuje i izdužuje kako sunce ide ka zalazu dok u potpunosti ne nestane.

U početku je to bio samo suhi kašalj, pa kašalj praćen boli u plućima, pa mokri, pa krvavi kašalj, kao da mi je još komad duše zapeo u grlu i nikako da ga izbacim. Branimir me je odveo kod doktora koji mi je dijagnosticirao rak pluća, ravnodušan kao da čita brojeve lota koji se ne nalaze na mom listiću.

Život je igra i ja sam svoje odigrao. Možda ne uvijek najspretnije, ali jebi ga sad, nazad se više ne može. Igrom slučaja ili još jednim ironičnim uplitanjem sudbine najbolja klinika za plućne bolesti nalazi se upravo ovdje. U Haagu. Grad u kojem se nalaze mnogi moji sunarodnjaci iz posve drugih krvavih razloga. Pa opet, možda ti razlozi i nisu posve drugačiji od mojih. I ja sam sudjelovao u genocidu, brisanju vlastitoga svijeta. Možda sam i ja živio u iluzijama, to još nisam do kraja odlučio. Teško je biti pametan sada na kraju balade. Teško je biti i pametan i sretan u životu uopće.

Dugo me je Branimir nagovarao da dođem ovdje kako bi se tobože izliječio. Ali ja to nisam želio, nisam želio biti izliječen. Na kraju sam ipak pristao doći, samo ako mi se ispuni jedna želja. A ta mi se želja i ispunila.

Od kad je kugla sladoleda skuplja od bureka?

Prošle su dvije godine od kada sam napustio Jaovorlak, ali Jaovorlak nikada nije napustio mene. Prije mog dolaska u Haag imao sam još jednu, pa recimo usputnu stanicu. Otišao sam u Jaovorlak posljednji put.

Gledao sam u nebo kao da ga vidim prvi put, u brda prekrivena zelenim borovima. Jedina je promjena bio drum. Ej, bolan, drum do Jaovorlaka, pa to svijet nije vidio.

Bio sam i uzbuđen i tužan istovremeno sve do dolaska u Jaovorlak koji više nije bio tamo. Umjesto kuća, nizale su se pumpe, ti strašni strojevi koji su poput slamki sisale moju zemlju. Na ulazu je stajala prljava tabla sa dva slova BP i Britanska zastava. Da mi se srce nije slomilo onu večer kada sam ostao jedini preživjeli u selu, prsnulo bi mi tad u bezbroj dijelova.

Nije više bilo polja, moje kuće, Milanovog fiće ni Safetove česme. Jedino poznato lice bilo je ono Ibrahimovo koji je zabrinuto stajao pokraj svoje od lima sastavljene slastičarnice i tužno gledao u svoju praznu terasu. Kada me je ugledao, osmijeh ipak zagospodari njegovim izduženim licem.

"Koljega Ibro! Jesi li to ti?" reče, glasno se nasmije i gotovo skoči od veselja.

"Ja sam, Ibrahime, ja, ali možda bi bilo bolje da nisam pa da ne moram gledati u ovo šta su mi od sela napravili."

"Sjedi, koljega. Hoćeš sljadoljed?"

"Daj mi prvo burek i kafu sa kockom šećera."

"Dogovoreno. Ja pljatim burek i kafa, ako ti poslje uzmeš sljadoljed."

"Dogovoreno."

Dok je Ibrahim kuvao kafu, primijetio sam kako mu iznad pulta stoji jugoslavenska zastava sa američkim zvjezdicama, ljiljanima, šahovnicom, petokrakom, četiri ćirilična S i nekakvim čudnim crtežom.

"A kakav ti je ono crte ž na zastavi, Ibrahime?"

"Pa to ti je Kosovo, koljega. I mi smo sad republjika."

Razgovor je protekao uglavnom jednostrano. Ibrahim se žalio kako su ovi radnici škrti i ništa ne troše, i kako je kriza uništila sve, iako se njemu čini kako oni odvoze sve više i više te nafte i kako je cijena dizela u Bosni pet puta poskupila od kad oni izvlače naftu. Na kraju mi je pružio račun na kojem je kugla sladoleda bila dvostruko skuplja od bureka. E, moj Ibrahime, moj Ibrahime...

Limb s mrtvom muhom

I tako ti je to, moj Barte. Nakon svega, ja sam završio u ovom limbu – nit živ, nit mrtav zajedno sa tobom. A i nisi neko društvo da znaš, al' jebi ga, boljeg valjda nisam ni zaslužio. A i ova muva je dosadnija od tebe, al' ništa se ti ne boj, Barte, sad ću ja nju dokrajčit.

Ček, ček, ček samo malo... iiii... evo. Mrtva je. Sad nas više neće smarati.

Valjda ti nisam previše dosađivao sa svojom pričom.

Barte? Barte? Jes' ti živ? U jebote... Sestro... Sestro...

(KRAJ)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015.