Magija dobre glazbe
The Rolling Stones

Photo: Pinterest

Koncerti na kojima nisam bila

Rolling Stonesi su u Zagrebu 1976. godine svirali dva koncerta, a ja nisam bila ni na jednom. Imala sam jedanaest godina i pojma nisam imala tko su Rolling Stonesi.

“Mick Jagger dolazi u Zagreb”, oduševljeno je govorila susjeda Vesna. “Ne neki Štef ili Blaž iz Prigorja, nego Mick Jagger! Jel` znaš ti uopće tko je to?”

Nisam znala, pa sam nevoljko zaklimala glavom, jer bi me u protivnom brzo uhvatila u laži. Vesna je od mene bila šest godina starija, i neupitni autoritet na svim područjima. Naravno da se nije družila s balavicom kakva sam bila ja, ali često smo se viđale u dvorištu, a sve što je govorila ja sam upijala kao najveće i neupitne životne mudrosti.

Nabavila je karte za koncert, i danima ranije plesala i pjevala. Onda je, napokon, stigao i taj, toliko iščekivani utorak, 22. lipnja.”Večeras idemo, moja škvadra i ja! Joj, kak se veselim! Rekla sam starcima da ne gledaju na sat i da ću doć kad ću doć!”, govorila je sva sretna, a ja sam joj zavidjela jer baš to, doći kući kad sam odrediš, a ne kad ti kažu da moraš, u mojim je očima značilo biti odrastao. Iako se, s ove vremenske distance, pitam kamo se je to 1976. godine nakon koncerta moglo otići, s obzirom da noćni život u Zagrebu gotovo da i nije postojao. No, da se vratim Vesninoj euforiji koja ni dan poslije koncerta nije popuštala.

“Čuj, kad su se Stounsi pojavili na bini, to je bilo ludo! Ludo! Svi smo plesali! Ma, kaj da ti pričam! I na kraju, najbolje od svega, kad je počeo “Streetfigting Man”, Jagger je zel hamper z vodom, i polijal se je po glavi! Onda je još dva izlijal u publiku! Ludnica, kad ti velim!”

Bila sam malo zbunjena jer nikad nisam bila ni na jednom koncertu pa sam se pitala zaliju li te uvijek vodom, ali sam se bojala glasno izgovoriti da se ne osramotim i ne ispadnem glupa. Već ću nekad otkriti, mislila sam. Vesnu je ono dobro raspoloženje držalo još danima poslije, bila je vesela, nije se prepirala s mamom i nije kolutala očima kad sam je nešto pitala.

Tri godine poslije, u istom Domu sportova u kojem su nastupili Rolling Stonesi, veliki je koncert imao i Zdravko Čolić. Bio je nevjerojatno popularan u to vrijeme a Nadica ga je obožavala toliko da to nije mogla ignorirati ni njena stroga i mrzovoljna mama Barica. Nju glazba nije nimalo zanimala, i zapravo nemam pojma kako je došlo do toga da je odlučila kćer odvesti na koncert. Nekoliko dana ranije Nadica je bila uzbuđena i s njom se nije moglo razgovarati ni o čemu osim o Zdravku Čoliću, a nakon što je velika večer prošla, puna oduševljenja pričala je kako je bilo divno, pjevušeći “Gori vatra” i “Zvao sam je Emili”. Sljedećih dana, oči su joj blistale baš kao i Vesnine, iz čega je bilo jasno da su koncerti jako dobra stvar i, polijevali vas ili ne, na njima se događa nešto što čovjek inače ne može doživjeti.

Nekoliko godina poslije, i sama sam to otkrila. Moj je glazbeni ukus, prelaskom iz osnovne u srednju školu, sam od sebe doživio transformaciju, i odjednom mi je sve što sam do tada voljela postalo dosadno. Uklopila sam se u trend novog vala i počela slušati Azru, Film, Haustor, Idole, Električni orgazam, Zabranjeno pušenje, sve što su slušali moji vršnjaci. Obožavala sam prvih šest albuma Prljavog kazališta, koji su bili dečki iz Dubrave, iz susjedstva, na što sam bila jako ponosna. Nakon što sam postala brucošica, žestoko sam se zaljubila, i grad je bio naš. Na koncerte smo odlazili često, ne propuštajući ni jednu dobru svirku, i kako je Nadica nekad voljela Čolića, tako sam ja sad voljela Bajagu i Balaševića. Na svakom smo koncertu promukli od pjevanja, zaradivši od skakanja muskul fiber. Bilo nam je divno, i svaki smo put, danima poslije bili dobro raspoloženi, zaštićeni nekom ludom energijom koja nas je nosila tako da nas nisu mogli uzrujati ni ispitni rokovi koju su se bližili, ne kronični nedostatak love. Nakon koncerta, život je bio sjajan i sa svime se moglo lako izaći na kraj.

Desetljećima kasnije, u Zagrebu će gostovati Chris Rea, George Michael i Rod Stewart i ja ću s jednim drugim “dečkom” na njihovim koncertima slušati sve ono što sam voljela kad sam imala trideset godina manje. Tako ću u modernoj, golemoj Areni , jer će Dom sportova biti premalen da primi sve poklonike, u razdraganoj gomili pedeset plus, s Rodom Stewartom pjevati “Da ya think I’m sexy?” . Svi ćemo plesati i vrištati jednako oduševljeno kao Vesna nekad s Jaggerom, i u tom ćemo trenutku, bez obzira na godine, svi mi pedesetogodišnjaci zaista biti seksi.

I ne samo to, bit ćemo lakši, bolji i plemenitiji, s više energije i dobre volje. I sretniji nego inače, tu večer dok traje koncert, i nekoliko dana poslije. Magija dobre glazbe potvrditi će svoju moć poništavajući i svakodnevicu i probleme, ispunjajući nas jednostavnim optimizmom i nekim luckastim emocijama koje čovjeka nose horizontalno i vertikalno kroz vrijeme i od kojih se sve čini lakim i mogućim. Predokus toga pružila su mi dva davna koncerta na kojima nisam bila, i možda su mi baš zato, više od onih na kojima jesam, pokazali kakva je dobra energija radost glazbe.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad

Oceni 5