Ploče koje nisu na prodaju (8): Patti Smith – “Horses”
Patti Smith

Photo: Richard E. Aaron

Konji i hors

Od oktobra 1996. do marta 1999. u Beogradu je izlazio mesečnik XZ, urbani magazin, čiji je glavni i odgovorni urednik bio Petar Luković. Jedna od najpopularnijih XZ rubrika zvala se “Ploče koje nisu na prodaju”, posvećena omiljenim albumima. Čitaocima XXZ portala, kao hommage za davno umrli magazin, predstavićemo sve tekstove iz ove rubrike, sa idejom da 2019. nastavimo tamo gde se 1999. stalo.

Konji su Horses prevedeni na srpski. Naslovi ploča, za razliku od naslova knjiga i filmova, retko se prevode s jezika originala, ali je ovde to prikladno za igru reči. Hors je fonetski transkribovan horse, takođe engleska reč, prevedena na srpski znači konj, ali i u srpskom i u engleskom žargonu (kad je ovako u jed­nini) označava i nešto drugo: heroin. Heroin ima još funkcionalnih i slikovi­tih imena na mnogim drugim jezicima, koja nas ovde ne zanimaju. Zašto horse? Zato što vas tresne - it kicks you - a poš­to konj može vrlo opasno da se džilitne, pa i da ubije, cela metaforična mnogoznačnost heroinskih opasnosti i zado­voljstava spakovana je u imenicu čak i kad ova aktivno ne vrši glagolsku radnju.

Sve do početka osamdesetih godi­na za slušanje muzike imala sam samo radio, pošto me muzika nije na taj način zanimala da bih je organizovano držala u kući. Slušala sam svašta na onom do­maćem radiju, pa i nedomaći Luxem­bourg sredinom šezdesetih, ali još od rane osnovne škole išla sam (ne mnogo, nego stalno!) u bioskop i dosta čitala, uglavnom knjige, ali i razno koješta, pa zbog fanatičnog gledanja filmova i či­tanja nije ni bilo vremena za muziku. Sre­dinom šezdesetih, u gimnaziji, prestala sam da slušam i radio, sve što je tamo moglo da se čuje bilo mi je pogrešno, a klasika nezanimljiva. Nisam ni poznavala neki svet koji iole posvećeno sluša ploče, družila sam se sa frikovima koji su takođe najveći deo dana i večeri provodili u bioskopskom mraku preobraženom u kosmičku filmsku svetlost.

Petog januara 1976. godine u nedeljniku „Time" objavljen je kratak tekst o prvom albumu Patti Smith Horses. Uz tekst je bila objavljena i fotografija mršave crnokose mlade žene u beloj košulji i crnim pantalonama. Izgledala je divno na bizaran način, izvan svih pravi­la, odlučna i ranjiva, nedodirljiva. Bila je prikladna za prihvatanje i po srodnosti umetničkog stava koji je u prikazu bio opisan prepričavanjem njenih pesama, turobnih, oporih, nesuzdržanih, bez ograničenja... Bez sentimentalnosti. Tu sam ploču morala da čujem. Kao jedan od uticaja i uzora pominjao se i Rembo, koji je bio jedan od malobrojnih pesnika za koje sam smatrala da su mi duhov­ni srodnici. Za neke od njegovih pesama nisam sigurna da ih i danas „razumem", ali u njima prepoznajem osećanja koja su im prethodila kao sopstvena, pa ih po toj posredovanoj - nenapisanoj - neposrednosti poimam kao deo svog života.

Sliku sam isekla i sačuvala, a dobrom drugu, koji je baš u to vreme išao na dva meseca u Njujork, rekla da mi odande donese Horses. Naručila sam i tridesetak knji­ga, i njih mi je doneo. Tako je to bila pr­va rokenrol ploča koju sam kupila u živo­tu, iako nisam imala na čemu da je slušam.

Stavila sam je na nisku policu s knji­gama kao jednu od sobnih dekoracija. I muzičari na poleđini omota izgledali su divno, kao anđeli Leonarda da Vinčija, izgledali su kao devojke, a Patti Smith kao dečko. I slike na omotu i onu u magazinu „Time" snimio je Mapplethorpe, pojma nisam imala ko je taj. U dve stvari su svirali Tom Verlaine iz Television, odnosno Allen Lanier iz Blue Oyster Cult, a producent je bio John Cale. Nisam znala ni ko su ta trojica.

Prošlo je leto, došla jesen, i negde krajem novembra srela sam prvi put posle osam godina Borivoja, svog druga iz osnovne škole. Grdno smo se obrado­vali, za petnaestak minuta tu na ulici ispričali jedno drugom šta smo radili i šta radimo, i dogovorili se da se i dalje viđa­mo. Borivoje je stanovao u mojoj ulici, u broju 45, a ja u broju 35, a osam godi­na se nismo sreli. To uopšte nije neobič­no, kretali smo se u različitim društvi­ma i zanimale su nas različite stvari. Bo­rivoje je prvo pet godina bio žešće na horsu, onda se oko godinu dana skidao sa horsa, a poslednje dve bio uredno za­poslen, uglavnom usamljen i potpuno prazan. To sam znala i ranije, moja maj­ka je povremeno tu u kraju sretala nje­govu baku koja joj se jadala kad Borivoje sve porazbija po kući ili obije apoteku pa ga privedu.

Počeo je da se drogira kao većina budala, počeo je sa spidom, i bilo je tako fantastično nedeljama biti svemoćni gospodar sveta. Međutim, kako je Borivoje bio neumeren, trpao je u sebe sva­ku kapsulu i pilulu na koju bi naišao, pa ubrzo više nije mogao da spava, te je u ono što je mislio da je ravnoteža počeo da se dovodi horsom koji je ispao mno­go zanimljiviji od svih ostalih droga. Uz to je mogao i da se kombinuje sa svačim - nikad kraja veselju.

Kad se skinuo nije imao više nikog jer su mu jedino društvo bile ostale džankoze: il' su pomrli, ili se ne­kud razišli, ili su i dalje bili na džanku, pa ih je sad kao „izlečen" izbegavao. Majka je uspela da ga zaposli  u računovodstvu "Jugoleka", što je on smatrao gorkom ironijom. Radno vreme je bi­lo strogo uredno, onda kući na ručak, zatim popodnev­no spavanje. Uveče je uglav­nom išao u Novi Beograd kod bivše devojke koja je takođe uspela da se skine; to su nekako izveli zajednički. Ona je povremeno imala nekakve momke, više mu ni­je bila devojka, bili su neki labavi drugovi - u stvari, Ona je njemu bila potrebna, ni­je imao nikog bliskog osim Nje. Povreme­no bi se s poznanicima naduvao ili napio, i to je bilo sve. Nije bilo ničeg drugog. Nije ga zanimalo ništa. U osnovnoj školi i gimnaziji je spadao među najpametnije, kad je upisao biologiju, već na prvoj go­dini su ga zapazili, na drugoj mu prori­cali... Gotovo. Živeo je u malom dvosob­nom stanu s majkom i bakom, što je to­kom pet narkomanskih godina bilo groz­no, a ni sad nije bilo mnogo bolje. Nije imao kud. Nije više imao snage nizašta.

Tako je Borivoje počeo da svraća kod mene na kafu, ili ja kod njega na kafu i slušanje ploča: bilo mu je ostalo jedno dvadesetak. Kod njega sam prvi put ču­la (ne zaboravite da je to decembar '76) Shine On You Crazy Diamond i neke druge pesme koje sam zaboravila. Sve mi se dopalo. Sedeli bismo u njegovoj so­bi dva-tri sata i ćutali, tek povremeno nešto tiho rekli, a ozvučenje je treštalo. Borivoje je o svim grupama i pesmama znao razne anegdote pa bi malo živnuo dok mi ih je pričao. Nije mu se mnogo razgovaralo ni o čemu, osim o muzici i bivšoj devojci. Posle nekoliko takvih sean­si priznala sam da i ja imam jednu ploču, iako sam se malo stidela pred nekim ko zna sve to o rokenrolu.

Patti Smith je Borivoje povoljno ocenio „mada je malo crnjak".

Meni je bila baš po meri, moj prag izdržljivosti je druge vrste.

Za Novu godinu Borivoje se napio, svratila sam kod njega 3. januara predveče, ležao je na sofi i sentimentalno bu­laznio o Njoj, a Nje nije bilo. Rukavi su mu bili zadignuti iznad lakata, a duž obe ruke je imao kvrgave stare ožiljke srasle u dugačke linije, kao da je vene nekad razderao kukom od vešalice. Nije, samo je bio od onih narkomana koji se ne paze. Neki se godinama bodu pa nemaju nijedan ožiljak. Bilo je strašno tužno.

Te večeri sam shvatila da on od me­ne nema nikakve vajde. To sam polako nazirala već od drugog-trećeg susreta s Borivojem, ali sad sam znala. Čak i kad bih mu se krajnje nesebično posvetila, ne bih mogla da pokrenem njegovu mrtvu srž. Možda neko drugi, neko drukčije prijateljstvo, ili neka žena, kad bi se posrećilo. I Borivoje je osećao da u meni nema ničeg za njega, videli smo se još nekoliko puta, pa smo prestali s tim. Krajem septembra skočio je s devetog sprata. U Novom Beogradu, prekoputa Njene zgrade. Ja sam bila na moru, ma­ma se popela u moju sobu noseći u ruci „Politiku" sa čituljom i rekla: - Piše da je tragično preminuo.

- Je I' jeste... - odgovorila sam. - Znala sam da će se ubiti, nisam zato ni mogla više da izdržim, on nije mogao da živi, u njemu je bilo samo to muklo prazno, ja tu nisam ništa mogla.

- Što si surova - rekla je moja mama.

- Šta god da sam mogla da uradim ne bi mu nimalo pomoglo. Njemu bi bi­lo isto, a meni teško jer sam bespomoć­na...

Patti Smith je živa i zdrava, mada se i njoj svašta događalo. Ima i decu, ispevala im je pre sedam-osam godina divnu rokenrol uspavanku.

Originalnu američku ploču je od mene pozajmio jedan skot januara '81, kao i desetak drugih originala, a posle priznao da ih je sve prodao za hors. Ne znam šta je s njim i ne zanima me. Ne žalim se, dobro mi je - l'm on a plain, I can't complain. Sad imam „Jugotonove" Horses u odličnom stanju koje sam ukrala nekom snobu.

* Tekst je objavljen u osmom broju magazina XZ jula 1997. Vukica Đilas umrla je novembra 2001. godine.

Oceni 5