Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (76)
Kovva 10 S

Korni grupa u cvetnom aranžmanu: Vladimir Furduj, Josip Boček, Bojan Hreljac i Kornelije Kovač

Photo: Radio TV Revija

Kornelije Bata Kovač: Ego zaljubljen u druge

U životu Kornelija Kovača, kvadrat „Niš-Subotica-Sarajevo-Beograd" bio je centar bojnog polja, na kojem se, taktičkim i strateškim potezima gradila jedna od najplodnijih muzičkih karijera u nas. Prva stanica na tom putu bio je Niš, gde su mu se roditelji, pred rat, upoznali. Ljubavna priča između Mađara iz Subotice i Srpkinje iz Niša, kulminirala je 1. januara 1942. kad im se rodio sin Kornelije. Niški period završava se 1946. kad tročlana familija odlazi u Suboticu, a iste godine dobija još jednu prinovu: rodio se sin Mihajlo. U Subotici je Kornelije završio osnovnu školu, i zatim upisao srednju muzičku. Taj period pamti i po prvim susretima sa zabavnom i rok muzikom preko ploča na 78 obrtaja, ali je jedan događaj bio mnogo sadržajniji:

- Dok sam bio u srednjoj muzičkoj, neki drugari me povedu na predavanje na Radničkom univerzitetu o - džez muzici, o kojoj, u to doba, nisam imao pojma. Te večeri, s magnetofona, slušali smo muziku Dizija Gilespija. Meni sve čudno, neobično, mada sam već svirao klavir. Ali, zaintrigira me ta muzika, počnem da odlazim redovno na ta predavanja, a u školi, između časova, krenemo da čačkamo i probamo nekakve improvizacije na temu džeza... I onda stigne Elvis Prisli! „Jailhouse Rock"! K'o danas da je bilo! Dok sam tu pesmu slušao, bio sam u totalnoj ekstazi, skroz lud. Tako počnem da vežbam na klaviru, krenem da „skidam" Oskara Pitersona. Jednu njegovu pesmu vežbao sam gotovo četiri meseca. Kad sam konačno uspeo da je odsviram, nije bilo srećnijeg čoveka od mene!.

Prvi javni nastup Kornelije je imao u subotičkoj gimnaziji, na popodnevnoj čajanci za naprednu omladinu. Bio je ubeđen da je pesma koju je odsvirao pred publikom, gotovo istorijski događaj, pa je brzo nastavio da svira sa nekakvim anonimnim orkestrima. Međutim, došao je trenutak da krene na Muzičku akademiju. U Beogradu ga nisu primili, što je doživeo kao šok, uveren da je prijemni ispit stvar formalnosti. Budući da je njegov kolega, čelista iz Subotice, primljen za Akademiju u Sarajevu, mladom Korneliju ovo se učinilo kao zgodan način da zaobilaznim putem stigne u Beograd. U Sarajevu će, mislio je, boraviti godinu dana, a onda se prebaciti u glavni grad.

Te, 1961. godine, putovanja su još uvek smatrana za buržoaski luksuz. U Kornelijevim predstavama Sarajevo je bilo daleko kao Island, a intimno je verovao da tamo još uvek žive samo Turci i da otomanska imperija nikako nije prošlost! U plavoj vindjakni, „made in Italy", kupljenoj u Trstu, za vreme školske ekskurzije, i sa koferom u ruci - Kornelije je stigao u Sarajevo. Odmah je položio prijemni ispit, našao sobu i počeo da odbrojava dane do povratka u Beograd. Međutim, kad je nakon mesec dana krenuo na igranku, u „Slogu", zamalo se nije srušio od iznenađenja! U slepom crevu civilizacije, usred Sarajeva, čuo je bend koji je svirao džez-evergrine u dupke punoj sali, dok su omladinci i omladinke igrali po svim pravilima, kao da je Amerika tu, odmah iza ćoška! Kovač nije mogao da se opasulji, ali su iznenađenja tek stizala.

- U onoj gužvi probijem se do pozornice, stanem i slušam. Vidim kako me basista, u vojničkoj uniformi, zove da dođem gore, na binu. Ja ne verujem, tek sam stigao u Sarajevo, nikog ne znam. Okrećem se, misleći da zove nekog iza mene, ali on uporan: „Ne, ne, ti dođi". Popnem se gore i prepoznam čoveka: Dušan Stoparić koji je sa mojim matorim svirao u nekom orkestru! Izljubimo se mi, ja mu ispričam da sam došao da studiram, a on mi objašnjava da u Sarajevu služi vojsku. Iznenada, pita me on da li hoću nešto da odsviram sa njima. Meni trta, al' stegnem petlju i sednem za klavir. U vazduhu se osećao znoj, dim, vlažnost je bila trista odsto. Čitava dvorana me gleda, pitaju se ljudi ,,ko je ovaj", al' nekako krenem da sviram, bodem nešto... Posle igranke, čekam Dušana i vidim da orkestar nešto šuška u ćošku: dogovaraju se. Pozovu me i pitaju me da l' bih svirao s njima. Kako ne bih svir'o, jebote! Tek stigao u Sarajevo, ništa ne znam, i odmah - ponuda..."

Glavom u bledski zid

Sa ovim orkestrom, Kornelije je dugo svirao u tad popularnoj „Slogi", a tu se i oformilo jezgro “BKB” trija u kom su, sem Kovača, bili Dušan Stoparić i bubnjar Zahid Džihan. Bio je to prvi bosansko-hercegovački džez bend koji je nastupio na nekom festivalu, a slučajno je to bio čuveni Bledski džez festival 1963. godine. Glavna atrakcija festivala bio je slavni džezista Džon Luis (John Lewis) koji je bio oženjen sestrom Davora Kajfeša, a među gostima pojavio se i mladi Jan Hamer (Ian Hammer), tadašnji predstavnik Čehoslovačke koju je nekoliko godina docnije napustio i preselio se u Ameriku.

- Svirali smo četiri pesme. Dve moje teme, „Prozor" i „Moj valcer", jednu pesmu od Davora Lorkovića, i, slučajno, numeru „Đango" od Džona Luisa! Takav nas je strah uhvatio, da smo se izgubili. Džon Luis je sedeo u trećem redu, a ja od trte nisam smeo da ga pogledam. Sećam se da sam jako bio razočaran svirkom: po mom mišljenju, bili smo očajni. Čim smo sišli s bine, izašao sam napolje. Pada kiša, noć je, a ja od muke počnem glavom da lupam u zid! Betonski, onako reckav! Ovi moji muzičari istrčaše, počeše da me drže - misle valjda da sam pomahnitao - ali ja neću s njima da razgovaram. Međutim, stigne Aleksandar Skale, koji je vodio konferansu i počne da viče: „Pa gde se krijete? Odmah na binu, jer aplauz ne prestaje!". Ispostavilo se da su ljudi shvatili da smo amateri, da smo delovali izgubljeno, ali im je to izgledalo simpatično. Pogledam s bine u treći red, a Džon Luis kurtoazno aplaudira, kao da kaže „nije loše". Jedini pisani trag u novinama o našem nastupu objavljen je u „Dugi". Sećam se, od reči do reči, šta je o nama napisao Svetolik Jakovljević: „Skromno, ali muzikalno debitovao je mladi džez-trio iz Sarajeva. Više od svojih saradnika, klavirista Kornelije Kovač pokazao je dobre preduslove za dalji razvoj". Za mene su te dve rečenice bile epohalne...

Mlada pevačka nada: Alija HafizovićMuzički život Sarajeva u to doba vrteo se oko džeza i zabavnomuzičkih uticaja „San Rema" čije su se pesme, u domaćim verzijama, odmah emitovale. Na Radio-Sarajevu Bata Kovač počeo je da radi kao šef improvizovanog benda koji je pratio mlade pevačke nade: Vedu Hamšića, Miralema Kruškića, Karla Klemenčića, Dubravku Primožak, Aliju Hafizovića. U isto vreme po gradu su se stvarali neformalni muzički klubovi, od kojih su najpoznatiji bili „Eho 61" i „Atelje". U sali Druge gimnazije, a u okviru kluba „Eho 61", Kornelije i drugovi krenuli su da organizuju koncerte.

- U dvorani je bio haos, delirijum. Vrištalo se, u vazduh su se bacali kišobrani kaputi, izgledalo je kao da smo na koncertima „Bitlsa". Sećam se da sam uvežbavao grupu „Pauci", u kojoj je tad svirao Paša Ferović, danas vlasnik studija u Sarajevu. Pravio sam im čak koreografiju: rekao sam im da se publici okrenu leđima, i da na trećem taktu moraju da skoče i da se okrenu licem publici. Taj potez je izazvao ovacije!... Onda je krenulo ono čuveno rivalstvo između „Bitlsa" i „Rolingstounsa". Kao muzičar, uvek sam bio na strani „Bitlsa", zastupao ih u mnogobrojnim raspravama bez kojih se u muzičarskim krugovima nije moglo.

Dok je Bata Kovač vodio bendove u kojima nije bilo električnih gitara, već su se pojavili „Indeksi" koji su pravili lom gde god su nastupali. Mladog Davorina Popovića, Kornelije je zapazio još na košarkaškim utakmicama: bio je najgrlatiji među fanatičnim navijačima. Kad je prvi put čuo „Indekse" u „Slogi", video je Davorina pred mikrofonom, a među članovima benda prepoznao je gitaristu Slobodana Misavljevića, basistu Šefka Akšamiju i orguljaša Đorđa Uzelca.

Indexi, početkom 1967: Kornelije Kovač, Fadil Redžić, Đorđe Kisić, Ismet Arnautalić, Slobodan Kovačević i Davorin Popović

Dve godine kasnije, 1966. Kornelije je „Indekse" sreo na probi, dok su uvežbavali pesmu „Naše doba". Kako je u to doba bilo u modi višeglasje po uzoru na „Bitlse" (da kvarta siđe u tercu), Kovač je savetima pokušao da pomogne „Indeksima" koji su se očigledno mučili. Impresionirani Kornelijevim znanjem, dva dana kasnije, Slobodan Kovačević i Ismet Arnautalić pozvali su ga da svira sa „Indeksima".

- Nastupali smo u FIS-u, a repertoar je bio podeljen: pola domaće, pola strane stvari. Skidali smo „Bitlse", „Kinkse", „Herman's Hermits", bez obzira što niko nije znao engleski! Često smo imali muzičke razmirice: ja sam hteo da mi malo menjamo te strane aranžmane, da unesemo nešto novo, ali se njima to nije dopadalo. Svejedno, nastavili smo da sviramo i 1967. krenuli na turneju po Sovjetskom Savezu .

Glasom kroz Rusiju, 1967. u Lenjingradu: U prvom redu - Anica Zubović, vodič turneje, trubač Laci Fidri, Davorin Popović, Lidija Kidrič, Krsta Petrović, Nuno Arnautalić, Boba Stefanović, U pozadini - Slobodan Kovačević i Kornelije Kovač, kao članovi Indexa

Zajedno sa „Indeksima" na put u bratsku Rusiju krenuli su Anica Zubović, Lidija Kodrič, Boba Stefanović, Žarko Dančuo i Krsta Petrović. „Indeksi" su imali dvostruki zadatak: pratili su sve pevače, ali su dobili i dvadesetak minuta za svoj šou-program. Unapred im je rečeno da tamošnja publika ne voli inostrane, zapadnjačke pesme i da se od toga uzdržavaju. Određen je i čovek, Rus, koji je trebalo da pazi da li se pevači i grupa drže tog dogovora!

- Meni je Rusija bila strahovito interesantna. Želeći da je još bolje upoznam, tamo sam bio Rus, ne Jugosloven! Poneo sam izuzetno ružan zimski kaput, kupio šubaru: tipičan Rus! Kad stignemo u neko mesto, ja ujutru u sedam ustanem i krenem bez cilja. Muv'o sam se po radničkim restoranima, luci, čekao u redovima, gledao te ljude... I video nešto što sliči nama. Video ljude koji mnogo rade, koji su umorni, kod kojih nema mnogo radosti - ali su zato prijazni, topli.

„Kadilak" jezdi Rusijom

 - Po planu, prvi koncert trebalo je da imamo negde na periferiji Rusije, dok je Moskva bila planirana za sam kraj. Međutim, čim smo stigli u Sovjetski Savez, rekli su nam da prvi koncert imamo u - Moskvi. A ti znaš kako se naši pevači i grupe spremaju: najviše sedam dana! Naravno, totalno iskiksamo, zajebemo neke pevače... Sviramo „Larinu pesmu" i skroz je useremo, a u četvrtom redu - vidimo - sede neki tipovi u crnim odelima i nešto beleže u notese. Posle koncerta sačeka nas čovek iz Ministarstva kulture i pozdravi „bratske jugoslovenske narode", ali, odmah zatim, kaže nam da smo došli nespremni i da mnogo toga nije u redu. Recimo, gitarista ima žute cipele, a svi ostali crne! Oni neće - govori on u ime SSSR-a - da im sviramo „englesku i amerikansku" muziku, već muziku „bratskih naroda Jugoslavije". Odobreno nam je da nastavimo dalje, ali će oni, rečeno nam je, pratiti turneju i videti kako se ponašamo.

Na sledećih pet koncerata sviramo samo naše stvari. Međutim, publika 'ladna. Ništa se ne dešava. Na šestom koncertu, u Zaporožju, nakon dve pesme, ista atmosfera. Davorin Popović se onda okrene bubnjaru Đorđu Kisiću i kaže: „Kadilak"! Čim je Kisić čuo šta se svira, poludeo od sreće. Kako je nogom počeo dva takta - tu, tu, tu - publika odjednom skoči, 'oće sala da se sruši! Od tog koncerta, znalo se: dve naše pesme - a ostalo paljevine. U nekom mestu toliko smo imali biseva da je konferansije zatvorio zavesu, izašao ispred nje i rekao: „Molim vas, slušajte me. Vi ste ruska omladina, vi morate da budete disciplinovani, da pokažete kulturu u ponašanju". A publika mu je odgovorila zvižducima... Kad smo završili turneju, zvaničnici su nam priznali da smo imali uspeha, ali su rekli da oni i dalje neće „tu muziku" i da za „Indekse" nema mesta u SSSR-u".

Rasprave sa Žarkom Dančuom: Boba Stefanović, ovde u vojničkoj uniformi

- Pamtim ovu turneju i po stalnim raspravama između Bobe Stefanovića i Žarka Dančua, ko neće prvi da nastupi! Jedan od njih je morao, ali su stalne frke bile oko toga: „Zašto baš ja?"... Sve se prelamalo na mojim leđima, jer su me Rusi izabrali za muzičkog direktora turneje, pa je pored mog imena na plakatima čak pisalo ,,hudožestveni rukovoditelj". Sećam se još uvek te ruske publike. U pauzi su nam tamošnji klinci vikali imena stranih bendova - „Bitlsi", „Rolingstounsi" - da mi vidimo da oni znaju nešto o rokenrolu. Jedan od klinaca došao je u hotel i kod nas video ploču „Stg. Pepper" od „Bitlsa". Dobio je pravi nervni napad, počeo da se valja po podu, kumio nas i molio da mu je poklonimo i - mi smo mu dali.

- Tih godina u SSSR-u bile su u modi najlon košulje. Imao sam tri, već ishabane, prljave, koje sam hteo da bacim - ali sam ih ipak prodao. Pamtim da se za farmerke davalo bogatstvo, i da rokerske, engleske i američke ploče, bukvalno nisu imale cenu. Takva je Rusija nekad bila...

Povratak iz Rusije bio je trenutak odluke za Kornelija Kovača. Morao je da reši: ostaje li u Sarajevu, gde su mu nuđeni sjajni uslovi, ili će, ipak, krenuti u Beograd o kom je sanjao i maštao. Za Sarajevo su ga vezivali najbolji drugovi, tu se zamalo i oženio, ali je iznenada sve dileme razrešio odlučivši: Beograd ili propast!

Rađanje „Korni grupe"

- Na „Opatiji" sam sa „Indeksima" već imao neke moje pesme: „Jutro će promjeniti sve", „Ako jednom budeš sama", a uvalio sam i neke aranžmane. Stekao sam nekakav mali renome kao klavijaturista u „Indeksima", počelo je da se o meni priča kao o kompozitoru, jer sam jednom, takođe na „Opatiji", imao četiri pesme koje su pevali Nena Ivošević, Žarko Dančuo, Zdenka Vučković i Drago Diklić. Odlučim da krenem za Beograd, a nekako u isto vreme i Žarko Dančuo reši da iz Zagreba pređe u glavni grad. Dogovorimo se da zajednički nađemo stan: u ulici Mire Popare 90, kod nekih penzionera, on uzme jednu sobu, ja drugu... i tu krene moje beogradsko poglavlje.

Prvih četiri-pet meseci u Beogradu, Kornelije nije zaradio ni dinara. Niko ga nije zvao, niko mu nije tražio pesme, aranžmane. Kad je shvatio da od sedenja kod kuće nema vajde, krenuo je da se muva po „Suncu" gde se tad okupljala muzička elita Beograda. Budući da je već čvrsto odlučio da napravi sopstveni bend, koji bi svirao njegove pesme, informacije iz „Sunca" bile su mu dragocene. Tu je čuo da se raspadaju „Zlatni dečaci", pa je zavrbovao gitaristu Velibora Kacla; iz „Elipsa" je stigao Bojan Hreljac kog nije trebalo previše ubeđivati („Taj je živa paljevina: i sad da mu neko predloži da prave bend, on bi pristao!"); Bojan je u grupu doveo Vladimira Furduja-Furdu, bubnjara - i jezgro buduće „Korni grupe" bilo je formirano. Prvi pevač benda bila je - pevačica, Seka Kojadinović, koju Kornelije ranije nije čuo, ali su preporuke Bojana, Furde, i Borka Kacla bile odlučujuće. U garaži Bojanovog dede, u Lominoj ulici, „Korni grupa" krenula je s probama. Međutim, Bati Kovaču nešto je falilo. Imao je opsesiju da muzika mora da bude „hepening", da se nešto uzbudljivo, gotovo dramski, dešava na pozornici. Pala mu je na pamet ideja o ,,go-go" gerlama, koje bi igrale i muvale se po sceni. Ako treba - i da zapevaju.

Prva postava Korni grupe: Seka Kojadinović i Nada Simić uz Kovača, Hreljca, Furduja i Kacla- Nađemo mi Nadu Simić - koja je docnije postala slavna ulogom u „Kosi" - al' ona i Seka nikako da se slože. Nada vrišti, imitira Imu Sumak, a Seka kao nešto peva. Kažem ja Nadi da samo igra i da ne peva... I, onda, 1968. godine imamo prvi nastup. U Domu sindikata održavao se izbor sportiste godine. Zaluđen tim mojim „hepeningom", magnetofon - koji je emitovao šumove mora - stavio sam u klavir, dok smo mi svirali. Totalno ludilo! Svirali smo „Marijan" i publika je bila više-manje zabezeknuta. Dopale su im se naše nove “go-go” gerle, jer smo Nadu Simić izbacili baš uoči koncerta. Sećam se da su igrale izvesna Biba (koja sad radi u „Kazinu") i Mira Žegarac (docnije poznata manekenka, danas vlasnica modnog butika u Beogradu), obe u kratkim suknjicama i crnim čarapama...

U to vreme, Radio-Beograd direktno je prenosio „koncerte" iz Studija VI, a među pozvanim bila je i „Korni grupa". Seki Kojadinović se nije dopao repertoar, odbila je da peva, pa je njenu ulogu preuzeo Kornelije Kovač! Nakon koncerta, sve je bilo jasno: Seka više nije član benda, a na njeno mesto stigao je mladi, perspektivni beogradski pevač Dušan Prelević.

- Prvi utisak mi je bio da Prele ima mangupski nastup. Njegov glas mi se učinio interesantnim, zanimljivim, onako hrapav... Probe su mu teško padale. Ali, nisam hteo da popustim: dve godine smo - sa raznim pevačima - vežbali svaki dan, i subotom, i nedeljom. Znalo se da vežbamo u dansingu Doma omladine i da je ulaz zabranjen. Međutim, par puta se u salu prošvercuje neki klinac, sedne u ćošak... i sluša. Izbacivao sam ga, ali nije vredelo. Stalno se vraćao. Docnije se ispostavilo da je to Oliver Mandić!...

Svoje muzičke ideje Kornelije je već tad uporno pokušavao da sprovede u praksu, ali prijem nije bio sjajan. Rokenrol kog je on video u svojim vizijama, prilično se razlikovao od muzike tadašnjeg vremena, a najveća zamerka kritičara bila je da tu nema „pravih, komercijalnih pesama". Želeći da kritičare demantuje, „Korni grupa" snima pesmu „Cigu-ligu" i kreće na izborno „Evrovizijsko" takmičenje u Zagreb, gde su se - sticajem okolnosti - rastali od svog pevača.

- Prele je, naravno, napravio skandal! U Zagreb smo stigli ujutru, odmah otišli na probu - dok je Prele krenuo u klub „Kulušić". U dvorani se pojavio bukvalno pet minuta pre osam, dok smo se tresli od straha šta je s njim. Došao je skroz pijan. Sasvim iznerviran, kažem mu da neće da peva, jer je i onako plej-bek. „Šta, ja da sedim u garderobi - vikne on. - Ma, ko si, bre, ti da mi naređuješ?". Opet mu kažem da neće da peva, a on se okrene i u besu, pesnicom razbije prozor... Jeb'o te bog, mi se samo gledamo, ništa nam nije jasno. „Dobro, 'ajde, pevaj" pristanem, jer vidim da je frka. Izaš'o on na scenu, klatio se... i završi se nekako. Dok smo se vozom vraćali u Beograd, dogovorimo se da prekinemo s Preletom...

Korni grupa sa novim pevačem: Dalibor Brun (leži i odmara)

Opet je iskrsao problem pevača. Kornelije se iznenada setio da u Rijeci živi Dalibor Brun za kog se pričalo da strašno dobro peva. Par telefonskih razgovora završilo je stvar: Dalibor je postao član „Korni grupe" i brzo snimio singl ploču na kojoj su bile pesme „Magična ruka", „Sonata" i „Dzum ram". Na početku svog boravka u „Korni grupi", Brun se trudio, davao sve od sebe, ali svoj dalmatinski mentalitet nikako nije uspevao da pobedi. Počela je da ga hvata fjaka, užasavao se proba. Kad god je našao zgodnu priliku - spavao je! Po prirodi lenj, nije mogao da se uklopi u svakodnevni rad. Ipak, i sa takvim Brunom, „Korni grupa" je u Holandiji, na festivalu „Singing Europe", u Shejveningenu, postigla veliki uspeh, dobivši nagradu kao „najoriginalniji bend", u konkurenciji Olivije Njutn-Džon, belgijske grupe ,,Wallace Collection"..

- Svirali smo pesmu „Pastir i cvet" u koju sam ubacio šargije, frulu i tarabuk! Izazovemo malo čuđenje, ali je sve to simpatično delovalo, pa smo osvojili i nagradu. Sećam se da su „Wallace Collection" tražili od nas da im prodamo šargiju i talabuk, a kad smo odbili, dali su nam adresu da im pošaljemo instrumente, što, logično, nikad nismo učinili... S Daliborom Brunom imali smo još jedan veliki uspeh. Bio je to naš nastup u vojvođanskom selu Idvor, na izboru „Mister Univerzum", gde smo do sela došli zaprežnim kolima sa konjima, koji su vukli ozvučenje i instrumente preko polja i livada! U dvorištu zadružnog doma sačekala nas je bina: daske postavljene na pet cigala sa obe strane! I tu smo svirali!

Dalibor Brun bio je lirski tenor čiji se glas više nije uklapao u Batine pesme. Rastanak je uglavnom bio prijateljski, što sa docnijim Kornelijevim pevačima baš nije bio slučaj. U tadašnjim dilemama oko novog interpretatora, Bata Kovač opet se oslonio na intuiciju. Čuo je osječke „Dinamite" i zapazio mladog Adolfa Dadu Topića koji nije previše oklevao: rekao je „da" i stigao u Beograd.

(NASTAVIĆE SE)

* Ovaj tekst nastao je kao deo projekta „Bolja prošlost: Čuvanje srpske muzičke istorije“ koji sprovodi XXZ magazin, a finаnsirа Ministаrstvo kulture i informisаnjа Republike Srbije​

Oceni 5