Dobro došli u moderno doba
Lane

Photo: thequeerfrontier

Kraj samoće

Što želi suvremeno sebstvo? Kamera je stvorila kulturu celebrityja, kompjuter stvara kulturu povezanosti. Kako se dvije tehnologije spajaju – broadband odvrće Web od teksta prema slici, a mreže za društveni networking još više šire povezanost – dvije kulture izdaju zajednički impuls. Celebrity i povezanost su oboje načini kako postati poznat. To je ono što suvremeno sebstvo želi. Želi biti prepoznato, želi biti povezano: Želi biti vidljivo. Ako već ne milijunima, na Survivoru ili Oprah, onda stotinama, na Twitteru ili Facebooku. To je kvaliteta koja nas određuje, to je način kako postajemo stvarni samima sebi – kada nas drugi vide. Veliki suvremeni bauk je anonimnost. Ako je Lionel Trilling bio u pravu, ako je ono što je utemeljivalo sebstvo u romantizmu bila iskrenost, a u modernizmu autentičnost, onda je to u postmodernizmu vidljivost.

Tako mi živimo izričito u odnosu na druge, a iz naših života nestaje samoća. Tehnologija uzima našu privatnost i koncentraciju, ali također uzima našu sposobnost da budemo sami. Iako ne bih trebao reći uzima. To činimo sami sebi; rješavamo se tih bogatstava što brže možemo. Jedan od njenih starijih rođaka mi je ispričao o tinejdžerki koja je poslala 3000 SMS poruka samo prošloga mjeseca. To je 100 na dan ili, otprilike, jedna svakih 10 budnih minuta, ujutro, po podne, navečer, radnim danom i vikendom, u vrijeme škole, u vrijeme ručka, pisanja zadaće i pranja zubi. Dakle u prosjeku, ona nikada nije sama više od deset minuta u komadu. Što znači, ona nije nikada sama.

Jednom sam pitao svoje studente o mjestu koje samoća ima u njihovim životima. Jedna od njih je priznala da ju pomisao da bude sama toliko uznemiruje da će radije sjediti s prijateljicom iako treba pisati seminar. Druga je rekla, zašto bi itko želio biti sam?

Na to iznimno pitanje, povijest nudi brojne odgovore. Čovjek možda jeste socijalna životinja, ali samoća je tradicionalno bila društvena vrijednost. U stvari, čin bivanja sam shvaćan je kao esencijalna dimenzija religijskog iskustva, iako ograničeno na samo odabranu nekolicinu. Kroz samoću rijetkih duša, kolektivno obnavlja svoj odnos s božanskim. Prorok i pustinjak, sadhu i jogi, traže svoju viziju, prizivaju svoje transeve, u pustinji ili šumi ili pećini. Jer mirni, tihi glas govori samo u tišini. Društveni život je zbir tričavih briga, mnoštvo površnih interesa i religijske institucije nisu iznimka. Ne može se čuti Bog kada ljudi brbljaju oko tebe. Zajedničko iskustvo je ljudska norma, ali samotni susret s Bogom je neuobičajen čin koji osvježava normu. (Neuobičajen, jer nijedan čovjek nije prorok u vlastitoj zemlji.) Religijska samoća je neka vrsta samokorigirajućeg socijalnog mehanizma, način. Vidovnjak se vraća s novim tabletama ili novim plesovima, njegovo je lice osvijetljeno starim istinama.

Poput drugih religijskih vrlina, samoća je demokratizirana u vrijeme reformacije i sekularizirana za romantizma. U interpretaciji Marilynne Robinson, kalvinizam je stvorio moderno sebstvo fokusirajući dušu unutra, ostavljajući je da se susretne s Bogom, poput proroka starog, u „dubokoj izolaciji.” Njenom nabrajanju Calvina, Marguerite de Navarre i Miltona kao pionira modernog sebstva možemo dodati Montaignea, Hamleta, pa čak i Don Quixotea. Zadnji nas lik podsjeća na esencijalnu ulogu čitanja u toj transformaciji, tisak imao je analognu funkciju u šesnaestom i slijedećim stoljećima kao televizija i Internet u našemu. Čitanje, kako Robinson kaže, „čin je velike introvertiranosti i subjektivnosti.”

„Duša je susrela sebe u odnosu na tekst, prvo Knjiga postanka ili Matej, a onda Izgubljeni raj ili Vlati trave.” S protestantizmom i tiskom, potraga za božanskim glasom postala je dostupna, čak i nametnuta, svima.
Ali u romantizmu samoća je dosegnula najveću kulturnu istaknutost, postajući i literarna i doslovna. Protestantska samoća je i dalje samo figurativna. Rousseau i Wordsworth učinili su je fizičkom. Sebstvo se sada ne nalazi u Bogu već u Prirodi, a da bi se susrelo Prirodu čovjek mora otići njoj. I to otići s posebnim senzibilitetom. Pjesnik je zamijenio sveca kao društveni vidovnjak i kulturni model. Ali kako je romantizam naslijedio i osamnaestostoljetnu ideju društvene simpatičnosti, romantička samoća opstajala je u dijalektičkoj vezi s društvenošću – ako manje za Rousseaua i još manje za Thoreaua, najpoznatijeg samotnjaka od svih, onda sigurno za Wordswortha, Melvillea, Whitmana i mnoge druge. Za Emersona, „duša se okružuje s prijateljima, kako bi mogla ući u veću samospoznaju ili samoću; i ide sama, neko vrijeme, kako bi mogla uzvisiti svoje razgovore ili društvo.” Romantičarsku praksu samoće obuhvatila je Trillingova „iskrenost”: vjerovanje da je sebstvo vrednovano mješavinom javnog i privatne biti, ono koje učvršćuje vezu i sa sobom i s drugima. Posebno, kako Emerson sugerira, ljubav prema bližnjemu. Otud poznati romantičarski parovi prijatelja: Goethe i Schiller, Wordsworth i Coleridge, Hawthorne i Melville.

Modernizam je gledao na samoću kao strožu i više izolirajuću. Kao model sebstva i njegovih interakcija, Humeovo društveno suosjećanje otvorilo je put freudovskom narcizmu – osjećaj da duša, zatvorena u sebe i nedostupna drugima, ne može odabrati drugo već biti sama. S iznimkama, poput Woolf, modernisti su zazirali od prijateljstva. Joyce i Proust su ga odbacili; D.H. Lawrence je bio sumnjičav; modernisticki parovi prijatelja – Conrad i Ford, Eliot i Pound, Hemingway i Fitzgerald – bili su hladniji nego njihovi romantičarski prethodnici. Svijet se sada doživljavao kao napad na sebstvo i to s dobrim razlogom.

Romantičarski ideal samoće razvio se dijelom kao reakcija na nastanak modernog grada. U modernizmu, grad nije samo izluđujući više nego ikada, već je postao nemoguć bijeg iz njega, labirint: Eliotov London, Joyceov Dublin. Rulja, ljudska masa, Pakao u drugim ljudima. Duša je potisnuta natrag unutra - otud više asketski razvoj, Trillingova „autentičnost”, gdje je osnovni odnos samo sa samim sobom. (Kao što je bilo malo dobrih prijateljstava u modernizmu, bilo je malo dobrih brakova.) Samoća postaje više nego ikad arena herojskog samootkrivanja, putovanje kroz unutarnje realnosti koje su prostranim i zastrašujućim učinili uvidi Nietzschea i Freuda. Postići autentičnost znači gledati u te vizije bez treptanja. Protestantsko samoispitivanje postaje freudovska analiza, a kulturni heroj, nekad Božji prorok, zatim pjesnik Prirode, sada je romanopisac sebstva – dostoyevskyji, joycei, prousti.

Ne živimo više u modernističkom gradu i naš veliki strah nije nestajanje u masi već izolacija od stada. Urbanizacija je otvorila put suburbanizaciji i time univerzalnoj prijetnji usamljenošću. Ono što su transportne tehnologije stvorile – možemo živjeti sve dalje i dalje – tehnologije komunikacije su premostile – sve smo si bliži i bliži. Prva od tih tehnologija, prva prividnost bliskosti, bio je telefon. „Posegni i dotakni nekoga.” Ali tijekom sedamdesetih i osamdesetih, naša je izolacija rasla. Predgrađa, šireći se više nego ikad prije. Obitelji se smanjuju ili razdvajaju, majke odlaze iz doma na posao. Elektroničko srce postala je televizija u svakoj sobi. Čak i u djetinjstvu, sigurno u adolescenciji, svi smo bili zatvoreni unutar vlastite čahure. Rastući kriminal i još brže rastuća moralna panika odvojili su djecu od ulice. Ideja da možeš izaći van i trčkarati po susjedstvu s prijateljima, nekad upitna, postala je sada nezamisliva. Dijete koje je odraslo između svjetskih ratova kao dio proširene obitelji unutar blisko povezane urbane zajednice postalo je djed ili baka djeteta koje sjedi samo ispred velikog televizora, u velikoj kući. Bili smo izgubljeni u prostoru.

Pod takvim je okolnostima Internet stigao kao nemjerljiv blagoslov. Ne smijemo to nikad zaboraviti. Omogućio je izoliranim ljudima da komuniciraju i marginaliziranim ljudima da pronađu jedni druge. Zaposleni roditelj može ostati u vezi s davno odseljenim prijateljima. Gay tinejdžer ne mora se više osjećati kao nakaza. Ali kako je internetska dimenzionalnost rasla, ubrzo je postala previše dobra stvar. Prije deset godina pisali smo e-mail poruke na stolnim kompjuterima i slali ih preko dial-up veze. Sada šaljemo poruke preko mobitela, stavljamo fotografije na naše Facebook stranice i pratimo potpune strance na Twitteru. Stalni tijek posredovanog kontakta, virtualnog, simuliranog, drži nas vezanim uz elektronsku košnicu – iako se kontakt, ili barem obostrani kontakt, čini sve više besmislenim. Cilj je sada, čini se, jednostavno biti znan, pretvoriti samoga sebe u neku vrstu minijaturnog celebrityja. Koliko prijatelja imam na Facebooku? Koliko ljudi čita moj blog? Koliko Google hitova moje ime generira? Vidljivost nam osigurava samopoštovanje, postaje zamjena za istinsku povezanost. Još nedavno bilo je lako osjećati se usamljeno. Sada je nemoguće biti sam.
Kao rezultat, gubimo obje strane romantičarske dijalektike. Što znači prijateljstvo kada imaš 532 prijatelja? Kako to povećava moj osjećaj bliskosti kada mi moj Facebook News Feed kaže da Sally Smith (koju nisam vidio od srednje škole, a nismo ni onda bili toliko prisni) „kuha kavu i gleda kroz prozor”? Moji studenti kažu da imaju malo vremena za intimnost. I naravno, nemaju uopće vremena za samoću.

Barem je prijateljstvo, ako već ne intimnost, nešto što još uvijek žele. Ali koliko god to utjecalo na ljude u tridesetim i četrdesetim godinama, pravi je problem to što je postalo sasvim prirodno za ljude u dvadesetima i mlade. Mladi ljudi danas, čini se, nemaju nikakvu želju za samoćom, nisu nikad čuli o tome, ne mogu zamisliti zašto bi to bilo vrijedno imati. U stvari, njihova upotreba tehnologije – ili da budemo pravedni, naša upotreba tehnologije – uključuje stalni napor da odagnamo mogućnost samoće, kontinuirani pokušaj, dok sjedimo sami za kompjuterom, da zadržimo imaginarnu prisutnost drugih. Godine 1952. Trilling je pisao o „modernom strahu od odsijecanja od društvene grupe makar na trenutak”. Sada smo se opskrbili sredstvima da spriječimo taj strah da se ikad ostvari. Što ne znači da smo ga zaboravili. Upravo suprotno. Sjetimo se moje studentice koja ne može sama čak ni napisati seminar. Što više držimo samoću na udaljenosti, manje smo se u stanju nositi s njom i ona postaje više zastrašujuća.

Postoji analogija, čini mi se, s iskustvom dosade prijašnje generacije. Dvije emocije, usamljenost i dosada, blisko su povezane. Obje su također karakteristično moderne. U Oxfordovom engleskom rječniku najraniji spomeni tih riječi, bar u suvremenom smislu, datiraju iz 19. stoljeća. Suburbanizacija, eliminacijom stimulacije kao i socijabilnosti urbanog ili tradicionalnog seoskog života, udomaćila je obje. Ali veliko doba dosade, vjerujem, došlo je s televizijom, zato što je televizija dizajnirana kako bi njegovala taj osjećaj. Dosada nije nužno posljedica neimanja što za raditi, već samo negativan doživljaj toga stanja. Televizija, namećući potrebu da se uči kako iskoristiti nečiji manjak posla, sprečava nas da ikad otkrijemo kako uživati u tome. U stvari, nameće strahovanje od tog stanja. Zastrašen si mogućnošću dosade – pa se okrećeš televiziji.
Govorim iz iskustva. Odrastao sam u šezdesetima i sedamdesetima, u dobu televizije. Treniran sam da se dosađujem, dosada je kultivirana u meni poput dragocjenog usjeva. (Rečeno je da nas konzumerističko društvo želi programirati da osjećamo dosadu, jer dosada stvara tržište za stimulaciju.) Trebale su mi godine da otkrijem – a moj se živčani sustav nikada neće naviknuti na tu ideju; još se uvijek moram hrvati s dosadom, trajno sam oštećen u tom pogledu – da neimanje što za raditi ne mora biti loša stvar. Alternativa dosadi je ono što je Whitman zvao dokolicom: pasivno primanje svijeta.

Tako je i s iskustvom samoće trenutne generacije. Ideja samoće je usamljenosti ono što je dokolica dosadi. Usamljenost nije iskustvo odsustva društva, to je tugovanje zbog tog odsustva. Izgubljena ovca je usamljena, pastir nije usamljen. Ali Internet je jednako učinkovit stroj za proizvodnju usamljenosti kao što je televizija za proizvodnju dosade. Šest sati televizije na dan stvara prijemljivost za usamljenost, nemogućnost da se bude sam sa sobom. Do neke mjere dosada i usamljenost se može očekivati, posebno među mladim ljudima, s obzirom na način na koji je ljudski okoliš kreiran. Ali tehnologija naglašava te tendencije. Kada sam ja bio tinejdžer, mogao sam nazvati razredne kolege, ali nisam ih mogao nazvati 100 puta na dan. Mogao sam se naći s prijateljima kada sam studirao, ali nisam se mogao naći s njima kad god sam htio, iz jednostavnog razloga što ih nisam uvijek mogao pronaći. Ako je dosada velika emocija TV generacije, usamljenost je velika emocija Web generacije. I zgubili smo sposobnost mirovanja, naše kapacitete za dokolicu. Oni su izgubili sposobnost biti sami, svoje kapacitete za samoćom.

A gubeći samoću, što su izgubili? Prvo, sklonost introspekciji, ono preispitivanje sama sebe koje su puritanci, i romantičari, i modernisti (i Sokrat) stavili u središte spiritualnog života – mudrosti, sadržaja. Thoreau je to nazivao pecanjem „u Waldenovom jezercu naše vlastite prirode”, „stavljanje tame kao mamca na udicu”. Izgubljena je također srodna sklonost za pozorno čitanje. Internet je vratio tekst natrag u televizualni svijet, ali pod uvjetima diktiranim tim svijetom – redefiniranjem naše mogućnosti pozornosti. Čitanje sada znači preskakanje i skimming; pet minuta na istoj Web stranici smatra se vječnošću. To nije čitanje kako ga je opisala Marilynne Robinson, susret s drugim sobom u tišini mentalne samoće.
Ali mi više ne vjerujemo u samotan um. Da su romantičari imali Humea, a modernisti Freuda, sadašnji psihologijski model – i to ne bi trebalo iznenaditi – jeste onaj umreženog ili društvenog uma. Evolucijska nam psihologija kaže da su se naši mozgovi razvili kako bi tumačili složene društvene signale. Kognitivni znanstvenici kažu nam da je „naše donošenje odluka snažno utjecano društvenim kontekstom”; neuroznanstvenici da imamo „prijemčive umove”, koji funkcioniraju djelomično kroz proces „duboke imitacije”; psiholozi, da smo „organizirani našim vezama”; sociolozi, da je naše ponašanje utjecano „snagom društvenih mreža.” Konačna je implikacija da nema mentalnog prostora koji nije društven. Jedna od najviše zapanjujućih stvari u načinu na koji se mladi danas jedni prema drugima odnose jeste ta da se čini kako oni više ne vjeruju u postojanje Thoreauove „tame.”

MySpace je zamijenio dnevnik i pismo kao način stvaranja i komuniciranja vlastitog osjećaja sebstva. Prijedlog je da se takva komunikacija radi za svijet širi od samoga sebe ili vlastitih bližnjih, ili grafički radije nego verbalno, ili izvedbeno radije nego narativno ili analitički, ali također da može biti potpuna. Današnji mladi ljudi osjećaju da se mogu učiniti potpuno poznatima drugima. Manjka im osjećaj vlastite dubine i vrijednosti čuvanja te dubine skrivenom.

Kada ne bi bilo tako, razumjeli bi da nam samoća omogućuje integritet kao i istraživanje sama sebe. Rijetki su to pokazali ljepše od Woolf. U sredini Gospođe Dalloway, između njezine navigacije ulicama i dirigiranja zabavama, između urbanog meteža i društvene vreve, Clarissa odlazi gore, „povlači se poput redovnice,” u svoju tavansku prostoriju. Poput redovnice: ona se vraća u stanje koje sama smatra nekom vrstom nevinosti. To ne znači da je ona izvještačena. Nevinost je klasičan vanjski znak duhovne nepovredivosti, sebstva netaknutog svijetom, duše koja je sačuvala integritet odbijanjem da se preda kaosu i samopodjeli seksualnih i društvenih odnosa. To je oznaka sveca i redovnika, Hipolita i Antigone i Ivane Orleanske. Samoća je ujedno društvena slika tog stanja i sredstvo pomoću kojega ga možemo ostvariti. Vrhunski prikaz dostojanstva samoće u Gospođi Dalloway je stara žena koju je Clarissa ugledala kroz prozor. „Ovdje je jedna prostorija”, pomislila je, „ondje druga”. Mi nismo puka društvena bića. Svatko je od nas također pojedinac, svatko zaseban, svatko sam u vlastitoj sobi, svatko čudesno jedinstven i misteriozno zatvoren u to sebstvo.

Zapamtiti ovo, suzdržavati se od društva znači početi misliti izvan njega. Samoća, Emerson je rekao, „geniju je postojan prijatelj.” „Onaj tko će inspirirati i voditi svoju rasu mora biti obranjen od putovanja s dušama drugih ljudi, od življenja, disanja, čitanja i pisanja u dnevnom, vremenom iznošenom talogu njihovih mišljenja...” Taj se mora zaštititi od intelektualnog i moralnog konsenzusa – posebno, Emerson je dodao, tijekom mladosti. „Bog je sam”, Thoreau je govorio, „ali vrag, on je daleko od samoće; on vidi mnogo društva; on je legija.” Sveučilište treba hvaliti, Emerson je vjerovao, ako samo zbog toga što omogućava svojim „odvojenu odaju i vatru” – fizički prostor za samoću. Danas sveučilišta čine sve kako bi spriječila svoje studente da budu sami, da spriječe samodestruktivne činove i također možda, nepopularne misli. Ali nijedna se istinska izvrsnost, osobna ili društvena, umjetnička, filozofska, znanstvena ili moralna, ne može pojaviti bez samoće. „Svetac i pjesnik traže privatnost”, Emerson je tvrdio, „da izbjegne javno i univerzalno”. Vratili smo se, tražeći putokaze za budućnost u divnoj izolaciji.

Samoća nije jednostavna i nije za svakoga. Bez dvojbe, uvijek je bila utočište manjine. „Ja vjerujem”, rekao je Thoreau, „da se ljudi još uvijek pomalo plaše tame”. Tereza i Tiresias će uvijek biti iznimke, mladi ljudi – a takvi još uvijek postoje – koji preferiraju osluškivati vlastitu dušu, koji stupaju u ritmu nekog drugog bubnja. Ali ako samoća nestaje kao društvena vrijednost i društvena ideja, da li će ostati mogućnost čak i za iznimke? Pojedincu je nemoguće obrnuti smjer kulture. Pojedinac može tek spasiti samoga sebe – što se god drugo dogodilo, pojedinac to uvijek može. Ali potrebna je spremnost da se bude nepopularan.

Posljednja stvar koja se može reći o samoći je da nije vrlo pristojna. Thoreau je znao da će nas „dvojstvo” koje samoća njeguje, sposobnost da se stoji u pozadini i promatra život bez strasti, nužno učiniti pomalo neugodnima za naše bližnje, da se ne govori o uvredi koju implicira izbjegavanje njihovog društva. Ali opet, on se nije brinuo previše o pristojnosti. Nije čak ni volio razgovarati s ljudima tri puta na dan, tijekom obroka; onda možemo zamisliti što bi on mislio o sms-ovima. Mi smo, pak, načinjeni od pristojnosti – slabašan osmijeh, uljudni interes, blijedi poziv – glavna vrlina. Prijateljstvo nam možda izmiče, ali prijateljski stav je univerzalan. Ne označava uzalud „društven dio krda” Ali Thoreau je razumio da osiguravanje posjedovanja vlastitog sebe vrijedi nekoliko povrijeđenih osjećaja. Možda je odbijao susjede, ali barem je bio siguran u sebe. Oni koji nađu samoću ne boje se stajati sami.

*Tekst je objavljen u martu 2009. godine; prevela Marina Kelava

Oceni 5