Nije bilo ni trena za gubljenje
Šimborska

Photo: http://nobelcenter.se

Kratak život naših predaka

Malo ih je doživjelo tridesetu.

Starost je bila privilegija kamenja i drveća.

Djetinjstvo je trajalo koliko i štenaštvo vukova.

Trebalo je žuriti, stići za životom

čim sunce zađe,

čim prvi snijeg padne.

 

Tridesetogodišnji roditelji djece,

četvorogodišnji tragači ptičjih gnijezda u trsci,

dvadesetogodišnji voditelji lavova -

tek što su bili - već ih nema.

Konci beskonačnosti srastali su brzo.

Vještice su žvakale čarolije

još svim zubima mladosti.

Pred očevim okom sazrijevao je sin.

Pod djedovim očnim dupljama rastao je unuk.

Uostalom, nisu brojali godine.

Brojali su sječiva, lonce, kolibe, sjekire.

Čas tako izdašan za bivše zvijezde na nebu,

pružao je ruku k njima gotovo praznu

i brzo je povlačio, kao da je žalio.

Još korak, još dva

uz blještavu rijeku,

što iz tame dotiče i u tami nestaje.

 

Nije bilo ni trena za gubljenje,

pitanja za odlaganje i kasnih objašnjenja,

ako nisu na vrijeme data.

Mudrost nije mogla čekati sijedu glavu.

Morala je vidjeti jasno, čim postane jasno,

i svaki glas čuti čim se razlegne.

 

Dobro i zlo -

znali su o njima malo, ali sve:

kada zlo trijumfuje, dobro se pritaji;

kad se dobro pojavi, zlo čeka skriveno.

Ni jedno ni drugo ne može se svladati,

niti pomaći na nepovratnu udaljenost.

Zato, kad je radost onda s primjesom briga,

kad je očaj, nikad bez tihe nade.

Život, makar i dug, uvijek je bio kratak.

Suviše kratak da bi mu se nešto dodalo.

*Preveo s poljskog Slavko Šantić

Oceni