Maše rukama kao ptica prije uzleta
Acbra 05 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Kratka priča: Kiša

– Kiša će opet – kažu kad vide Ludu Ivku kako krupno grabi uzbrdo, a svi su davno prestali pratiti hoće li zbilja.

Upoznao sam to brdo s rijetkim četinarima, kamenito, sivo, puno paprati, panjeva, mirisa smole i pitajenih, sklupčanih zmija. Ivku nisam. Nije me zanimala njihova priča o njoj. Bio sam na brijegu prije Lude Ivke i prije podneva. Mislio sam da ću biti.

– Je li teško, Ivka?

– Meni je uvijek teško.

– Svakom je, uzbrdo.

– Meni je uvijek uzbrdo.

Čudi me što tako govori. Sad tek vidim, puno joj krilo nečega i to drži jednom rukom, a u drugoj nešto stiska u šaku i krije. Zagleda me postrance.

– Što ti je to u krilu?

– Ništa, otkidala sam glave ovome.

Otvara krilo i istresa mnoštvo već sparušenih vrhova paprati.

– To je ružno što radiš.

Oči joj se zaokružile, tamne. Diše ubrzano kao da se tek sad penje.

– Valja li tako? – pita, a oči joj prikovane za moje. Osjećam nelagodu i vrućinu u zatiljku.

– A to u ruci?

Spremno otvara šaku kao da je jedva čekala da bude upitana. Dlan krupan, oznojen, a na njemu mnoštvo sitnih puževih kućica odozdo s nasipa

– Što će ti to, Ivka?

– Ne treba meni, ja to onako, ako netko zaišće.

Otvara moj dlan i stavlja mi mokre od znoja, prazne, sitne, puževe kućice.

– A što će to meni?

– Nek imaš, vidi kako su ti prazne ruke, ja ću sebi naći druge.

Sjeda povlačeći rubove suknje preko koljena. Na zaobljenim ispupčenjima briše dlanove.

– Koga ti imaš Ivka? – pitam, a znam da nema nikoga.

– Imam svakoga – i pogledom obuhvaća jedan lagan ploveći oblak, jedno treperenje vjetra u granama, pa spušta pogled na moje lice.

– I tebe.

– Kako mene?

– Pa tako, zato što ti mene imaš – zakiva mi se u oči.

– Eto se vidim u oba tvoja oka, dvije Ivke u dva oka, ha, ha, ha…

– Obje ćeš mene odnijeti u oba oka kad budeš išao, u sebe, u sebe kad budeš…

Lupa se po koljenima, maše rukama kao ptica prije uzleta.

– Probaj me obrisati kapcima, probaj!

Nehotice žmirkam. Što mi sve ovo treba?

– Eto, ne možeš, eto me opet, u oba, u oba.

Unosi mi se u lice. Njezino sitno kao dječje. Za jednu šaku, jedan dlan. Oči, tamne, zacakljene, širom otvorene pa se čini da je iza cakline naslagana suha paprat u slojevima, jedna preko druge, i mogla bi svaki čas planuti. Već vidim dvije crne duplje iz kojih kulja dim, obavija sitno lice, ono sivi i rasplinjuje se.

Stresam se, osjećam znoj na čelu i podižem ruku.

– Ne briši me rukama, to je kukavički.

Spuštam ruku. Nelagoda nadrasta radoznalost. Pokušavam pametnije.

– Sad ja idem, Ivka.

– Išao ne išao, ja uvijek idem, a nikud ne idem, vidiš da je svejedno.

– Ti si drugo, ja danas putujem.

Ona misli svoju misao. Oko usta joj nešto spečeno.

– Žmiri, ja ću ići. Ne mogu otići dok se vidim. Ja se u sebi nikada ne vidim, u tebi se vidim dvaput. Žmiri, jako.

Žmirim nerado. Negdje zvoni podne. Otvaram oči i vidim kako već odmiče nizbrdo i kako rubom predugačke suknje savija vrhove mlade paprati.

Iza brda tutnji potmulo.

*Iz zbirke "Čovjek koji je kupovao kuću" (2006)

Oceni 5