West Herzegovina Fest: Najbolje priče iz regiona (2)
Bolnic 08 S

Photo: storage.googleapis.com

Kratka priča o umiranju

''cogitatione, verbo, opere et omissione''
                                      Confiteor     
              

Otići ću doktoru. Reći ću da ne mogu spavati, da sam uznemirena, da mi se tresu ruke, da me hvata panika svaki put kad trebam izaći iz kuće. Lagat ću. Doktor će mi prepisat Xanax. Svaki mjesec uzet ću jednu kutiju tableta u ljekarni. Neću ih popiti. Spremat ću ih na dno ladice u kojoj držim pribor za šivanje, one koju on nikada ne otvara. Dok ne sakupim dovoljno. Tada ću ih izmrviti i umiješati mu u čaj. On će ga popiti, zaspat će i više se neće probuditi. Ali... možda mu čaj bude gorak od tableta, pa ga ne popije...

- Jel ima pive u frižideru? – pita me on.

- Ima. – odgovaram.

- Daj donesi.

Donesem mu. Gledam ga, leži na kauču pred televizorom, u potkošulji koja mu jedva doseže do malo ispod pupka, dok mu ostatak golog trbuha visi preko hlača.

Otići ću u šumu. Jesen je, ima puno gljiva. Nabrat ću sunčanice. On voli pohane sunčanice. Ja dobro poznajem gljive. Ubrat ću i dvije-tri zelene pupavke. Spremit ću ih za večeru. Ali... možda će on povraćati, shvatiti da se otrovao, pozvati hitnu, oni će ga odvesti u bolnicu, ispumpati mu želudac... Možda ih onako pečene više ni sama neću moći razlikovati na tanjuru, pa i ja pojedem koju krivu...

Sutra moram skuhati sarmu. Njemu je imendan, a za imendan uvijek želi jesti sarmu. Mrzim raditi sarmu. Onaj miris kiseloga zelja koji ostaje na rukama, zarije se duboko u kožu, u svaku pukotinu na već ionako ispucalim prstima i poslije se više danima ne da isprati.

Otići ću na tavan. Začepit ću odvod od bojlera, nagurati stare krpe u cijev. On će se ići okupati, uvijek se kupa u isto vrijeme, subotom navečer iza Dnevnika. Napunit će kadu toplom vodom, leći u nju. Polako će udisati ugljični monoksid. Najprije će izgubiti svijest, a zatim će mu prestati kucati srce. Ali... možda će otvoriti prozor. Često otvara prozor u kupaonici, kaže da mu je vruće...

***

Eto ga na, opet me gleda! Bulji, probada pogledom! Opet sam joj nešto kriv, a niti sam što rekao, niti napravio. Nervira me, užasno. Otpijem gutljaj piva, uzvratim joj pogled, na što se ona okrene i šuteći ode u kuhinju.

Zamišljam ju kako leži mrtva u lijesu. Na sebi ima onaj plišani crni kostim i bluzu s čipkastom kragnom, koje već ima pripremljene u ormaru da joj se obuku kad umre. Oko ruku joj je omotana krunica. Ja sjedim pored odra, ljudi mi prilaze, izražavaju sućut.

Shvatio sam da nešto nije u redu kad ujutro nije ustala pripremiti doručak. Umrla je u snu.“, objašnjavam ožalošćenima.

Ili: „Samo se srušila u kuhinji. Moždani udar. Dok je stigla hitna više nije bila živa.“

Istina bi bila da je još disala kad sam ju pronašao. Pričekao bih dok ne bi prestala, pa tek onda pozvao hitnu.

Imam rak. Na plućima. Od pušenja, veli doktor. Ostavio sam se cigareta ima već godinu dana, ali prokletnik je i dalje rastao, ždere me iznutra, svakim danom sve dublje. Nije za operaciju, veli doktor, previše se raširio, a na kemoterapiju neću, vidio sam što je napravila starom Lovri iz firme. Doktor nije inzistirao, možda ne bi ni pomogla, veli. I sad čekam. Ne znam koliko dugo će trajati borba, ali jasno mi je tko će na kraju biti pobjednik.

Njoj nisam rekao. Otišla bi odmah u crkvu, zapalila debelu svijeću Svetome Antunu. Ne za moje ozdravljenje, nego kao zahvalu što joj je uslišao molitve.

***

- Želim razvod. – velim mu.

On me pogleda onim svojim pogledom.

- Eto ga na! Opet ti s tim tvojim glupostima! – odgovori mi.

- Želim razvod! – izgovaram ponovno, glasnije i odlučnije, kao da će snaga mojega glasa nešto pokrenuti. Poput glasno izgovorene riječi koja u snježnim planinama pokreće lavinu. No izdajničke suze nemoći istovremeno mi pune oči.

- Dobro onda: ti se razvodi, a ja idem spat´! – on mi odbrusi nervozno, ustane s kauča i ode u svoju sobu.

Više ne spavamo zajedno. On je ostao u našoj spavaćoj sobi, a ja sam, nakon što nam se sin oženio i otišao od kuće, preselila u njegovu.

***

Eto ga na, opet cmizdri. „Razvodimo“ se tako već 15 godina. U početku sam mislio da je ozbiljna u toj namjeri, no ubrzo sam shvatio da to govori samo kako bi me razjedila i da neće otići nikuda.

***

Ponekad poželim da me udari. Da barem tako osjetim njegov dodir, da me barem nešto trgne i podsjeti da sam još uvijek tu.

***

Slušam kako hoda po kuhinji, zvuk iznošenih papuča koje sitnim koracima vuče po napuklim pločicama, mlaz vode dok pere suđe, zveckanje šalicama za kavu dok ih posprema u ormarić.

***

Odlazim u svoju sobu, oblačim spavaćicu. On hrče u svom krevetu, čujem ga preko zida. Legnem u krevet. Njegovo jednolično hrkanje stapa se sa zvukom kucanja sata u ritmičnu uspavanku uz koju, kao i svake večeri, utonem u san.

***

Prokletnik je došao po svoje. Guši me, ostajem bez daha, očima kolutam oko sebe. U sobi je mrkli mrak, daleko je još do svitanja. Pokušavam ju dozvati, „Snježana, Snježana!“, odzvanja mi u glavi, ali riječi ne izlaze iz usta. Želim nekog pored sebe, užasavam se od pomisli da ću otići ovako sam.

***

Probudila sam se uznemirena. Nešto nije u redu, pokušavam odgonetnuti što. Oko mene je tišina. Tišina! Skačem iz kreveta, žurim prema vratima, uvjeravam se kako ipak čujem ono hrapavo disanje s druge strane zida.

 ***

Ona ulijeće u sobu, pali svijetlo.

- Mato! Mato, šta ti je! – viče.

Dolazi do mene, trese me, gladi po obrazu.

- Zvat ću doktora... – krene prema telefonu, no ja joj čvrsto stegnem ruke. Prekasno je. Gledamo se u oči. Njoj naviru suze. Iz tog pogleda oboje shvatimo zašto nikada nije otišla. Osjećam kako me preplavljuje spokoj, čini mi da su mi se i usne razvukle u osmijeh.

***

Na štednjaku krčka sarma. Sin će doći kasnije sa snahom i unukama, pa ćemo nakon ručka svi zajedno do groblja. Prošla je godina dana otkako ga nema.

Odlazim do ormara, vadim plišani crni kostim. Četkom skidam nakupljenu prašinu. Željno iščekujem dan kada ću ga nositi.

Renata Srečić, Sesvete, Croatia: „Kratka priča o umiranju“

Priča je nadahnuta TV serijom „Dekalog“ Krzysztofa Kieślowskog

Oceni 5