Kreten na buzaru
* Uzlazne padavine
27.6.1996.
Jutros sam se probudila vireći iz prikrajka. Kad sam vidila da sam se počela rastezat, došla sam i rekla: „Ajde, diži se, znaš da danas moraš ić na živce”. Skočila sam iz kreveta, ubacila kalodont u grijalicu za svibanj i pjevajući: „Roba strže, a njuh odjekuje” stuštila se niz stepenice. Čim sam izašla na ulicu, uhvatila sam jednu gospođu za bluzu i zamolila je da mi priča o hrskavici. Ona se stala otimat, mahat rukama i histerizirat:”Kravo, jedna, kravasta, ostavi se mene!”, ali joj ništa nije pomoglo jer sam ja i dalje inzistirala na hrskavici. u jednom se trenutku činili da će popustit, jer je počela govorit: „Hrskavica je tanka...”, a onda se zaškarpunilai počela vikat:”Ma, divljakinjo, šta ti mene imaš maltretirat?! Kozo, ostavi me, ideš mi na živce”. Ja sam je odmah pustila i vratila se kući, jer sam ispunila plan odlaska na živce.
Uključila sam radio i čim se javilo, odmah sam ga tresnula o zid. Zatim sam ga opet uključila, ali s eviše nije javilo. Pitala sam ga da zašto se ne javlja, a on mi je rekao da je zauzet i da će mi s ejaviti za vikend. Pitala sam ga da šta mu je od mame, a on mi je rekao da mu je od mame skala i botun za regulaciju glasnoće. Nakon razgovora inzistirala sam na visprenosti, šta je komentirao kao.
Preuzimajući teške poslove, listajući u šumi, napuštajući poklopce i jureći kroz iste, mi vrlo često pridonosimo. Često se dogodi da izlazeći iz baro komore ugledamo neki prozor. Na svakom, dobro, ne baš na svakom, ali recimo, svakom šestom izletu dogodi se neki slučaj. Meni je još u sjećanju razgovor dviju gospođa srednjih godina, kad je jedna s lakoćom prelazila s teme na temu, a druga je bila mrtva već više od dva mjeseca. Istog dana, ali par mjeseci kasnije, nazvala me Željana i rekla: „Dora, molim te, pomozi. Nećeš mi virovat, ali u strašnim sam mukama. Zamisli kako mi je, kad ni sestri nisam rekla. Evo, ovo je već treća noć da ne spavam, a ako i zaspem, nikako mi san ne dolazi na oči. Bila sam kod likara i on mi govori da je to ništa kako je njemu. Kaže da je sav izvan sebe otkad mu se to dogodilo. Da je odlazija na tri mista i da se svi prave ludi, a jedino da mu je tržni inspektor reka da dođe kod njega na vikendicu kad god oće. On je mislija da je taj poziv formalnost, a opet, da se čovik ne uvridi, otiđe on do njega. Kad je doša tamo ima je šta za vidit. Za stolom sjedi Drago Hedl, rezigniran i pomalo počešljan. Zagrlili su se i likar ga pita šta mu je, a Drago mu govori da nigdi ne može nabavit paški sir i da mu puno fali Veselin Đuranović. I sad likar, šta će, ne može čovikaostavit bez sira i Veselina i pošalje on dežurnog u Livno po paški sir i Veselina. nije prošlo ni po ure kad evo ti dežurnog i nosi dvi gajbe pive i Veselina. Likar ga pita da di je sir, a dežurni se nakloni i izvede plesnu točku iz „Zameo ih vjetar” s Renatom Tebaldi i Aldom Morom u glavnim ulogama”
Kad sam završila razgovor sa Željanom, zamolila sam Veselina Đuranovića da se javi Jevremu Brkoviću. Veselin je ugurao glavu u dimnjak i počeo vikat: „jevreme, Jevreme”, i baš kad mu se jevrem javio bila je srijeda.
Vidila sam da bi moglo doć do vraga i zamolila sam ga da se skloni. Vrag je tražio da se skloni u vikendicu tržnog inspektora, ali se Željana pobunila. Vikala je: „Kruha i rada”, a nosila je transparent na kojem je velikim slovima bila napisana brojka 5 koja simbolizira 8 sati rada i deset minuta seksa.
* Kreten na buzaru
8.8.1996.
Jutros sam se probudila iznad 700 metara nadmorske visine. Kako mi se to učinilo prenisko, spustila sam se na 500, gdje me, u prolazu, srdačno pozdravilo pedesetak putnika koji su ispali iz zapaljenog aviona. Sva sreća da nisam imala naušnice, jer je temperatura bila oko dvadeset stupnjeva. Ustvari, najteže je razabrati. Kad iznose u velikim košarama onda se sadržaj prelije, a ako je vjenčanje u trećem mjesecu, preporučljivo je da bude prisutna i mladenka. Iako je uobičajeno da mladenci prisustvuju vjenčanju, par puta se dogodilo da je mladoženja umro pet - šest godina prije vjenčanja. U tom se slučaju mlada morala udat sama. Matičar se snašao i pitao: „Da li vi uzimate tamo prisutnog?”, a ona mu je odgovorila: „A kretenu, da bi li kretenu, kako ću se udat za mrtvaca?”.
Ili slučaj one žene kojoj je spirala zapela za komunalnu naknadu. Na svim mjestima na kojima se prodaje svježa hrana treba istaknuti. Možda bi bilo najbolje, kad se već radio praskozorju, podijelit ga tako da dvije trećine pripadnu Zdenki, jedna trećina Ružici, a sedam trećina bi se prenijelo u ostavinsku masu. Poznato je da je masa definirana količnikom energije i kvadrata brzine svjetlosti, pa ako brzinu svjetlosti prikažemo jednim centimetrom, onda će kvadrat izgledat ovako:, a postolje ovako:. Uspoređujući dobivene rezultate, vidimo da se razlikuju u nijansama. kod prve je nađeno deset pari rebatinki i dvanaest kila kave, a kod druge rak na plućima i „Glas koncila”. Na saslušanju se ova branila, pa je silovao samo komandir policijske stanice, upravitelj autobusne stanice, sedam konduktera s Petrovaradina i Mate vodoinstalater sa svojim suprugom Božidarom. Po izlasku iz samoposluživanja, razmišljala sam o opnokrilcima i njihovoj sudbini. Da su prilikom evolucije dobili samo par metara više i surlu, svi bi govorili: „Koja je ovo nakaza?”, a oni nikad ne bi mogli shvatit obično pravilo trojno, po kojem je i Trojni pakt dobio ime.
Ja sam ime dobila sasvim slučajno. Prolazila sam preko pazara,a jedna žena koja je prodavala salatu, zaustavi me i kaže: „Imam vam krasno ime”. ja sam pitala: „Pošto?”, a ona mi je rekla: „Evo, ka tebi, dat ću po osamdeset”. Zamolila sam je da mi izmjeri malo više od pola kilograma i onda sam se sva sretna uputila kući. Kad sam došla doma, pita me Bršljan: „Šta si uzela?”, a ja mu govorim:”Uzela sam krasno ime”. Onda je on kazao: „Daj da vidim” i još je dodao: „Koliko si platila?”. Ja sam odmotala i rekla: „Evo sve ovo za četrdesetpet. Pa da se ne isplati.”
Kod histeriziranja, najvažnije je izobličiti lice, urlikati, a po mogućnosti i bacati predmete oko sebe. Tako sam jedan put počela histerizirati, a Bršljan je uzeo knjigu Ivana Aralice i rekao: „Nemoj da ti počnem čitat”. U taj čas u sobu su ušli Milenko Renovica, Kornelije Kovač, tranzistor sa pet baterija, od toga jedna protuavionska, Borislav Pekić, August Šenoa, Renata Tebaldi, Vera Zima, Marina Mučalo, Spomenka Hribar, Aleš Bebler, Ilija Džukelovski, Pjer Vukelić, pribor za jelo za dvanaest osoba i Karla Njegovan.
Upitali su me da zašto histeriziram, a ja sam im objasnila da sam se za to školovala i da se još usavršavam kod gospodina Olujića. Karla me pitala da je li to onaj gospodin s pjenom, a ja sam s epopela na stol i držala govor koji se ljuljao i izgledalo je da će se svaki čas srušit. No ja sam ga tako dobro držala da su mi svi pljeskali. Na kraju Kornelije Kovač. Doduše ne na samom kraju, jer s etu zatekao glagol rešetati.
* Meket stola
30.10.1996.
Jutros sam se probudila ko najgora budala i odmah sam se javila na natječaj. U žiriju su sjedili Miljenko Prohaska, Miljenko Žagar, Miljenko i Dobrila, stajali Braco Reiss, Viktorija Đonlić i Bertrand Russel te ležali Pietro Nenni, Vlastimir Đuza Stoiljković i plesni orkestar HRM, a Vladica Milosavljević je lebdjela.
Najprije su me pitali da za koju se kategoriju prijavljujem, a ja sam se odlučila za najgoru budalu s predumišljajem i to u disciplini i čudoređu. Izvukla sam pitanja i radi koncentracije popela se na ozračje, a orkestar HRM je svirao koračnice. Najviše su aplauza dobili za kompoziciju „Beskrajno je more”, čiji tekst glasi: „Patkice, patkice, patkice češljaju kosu prema dolje, Najljepša su naša polja, bit će bolje, bit će bolje”.
Zatim dolazi refren: „Uzalud šušti oblak u grmlju, uzalud meket pospanog slona, Šta će mi valjak i dijaliza, kad više nije uz mene ona”.
I onda smo se svi uhvatili za ruke i zapjevali:”Patkice, patkice, patkice...”, a ja sam išla od jednog do drugog i molila ih za ushićenje. Oni su bili susretljivi, stiskali su ruke, gledali su prema gore, uzdisali i govorili: „Ajme, predivno!”. Ipak je najbolje rezultate u ushićenju postigao Đuza Stoiljković koji me je snažno zagrlio i rekao: „Uh, Bog te tvoj”. Na kraju smo se dogovorili da svi sudjelujemo, dok bi jedan dio uzeo učešće. Zamolili smo Bertranda Russela da, kao najstariji, pokuša glavom razbit vrata. No, kako ni nakon tri pokušaja, osim lokve krvii nesvjestice, nije postigao značajniji rezultat, odlučili smo mu pomoći. Uhvatili smo ga za noge i oko struka, zaletili se i začas je prošao glavom kroz vrata. To je najveći dokaz da ni najveći umovi ne mogu baš sve sami.
Brdo nema potrebe za hranom. Ni najpažljiviji slušaoci ne mogu podignuti teret koji prelazi njihove mogućnosti. Premda, moram bit iskrena, u dva navrata se dogodilo da su ljudi išli podizati taj teret, svi su im vikali: „Ajde, još samo malo”, i kad je već izgledalo da im to neće uspjeti, oni su odustali.
Tako je jedna moja prijateljica, koja je poginula u prvom i drugom svjetskom ratu, a u domovinskom ratu je bila pričuvna šifranticau stožeru kod satnika bojnika, uzimala postotak prilikom pješačenja. Stalno je govorila: „Daj ti meni mojih deset posto”.I sad, za ne svađat se, na svakih sto koraka, eto ti nje po svojih deset. Otvorila je butik i dobro joj ide. Doduše, korak po korak, ali ide.
Za razliku od nje vrtno bilje prilikom osmoze djeluje lapidarno. Sva sreća da nije ukinuta smrt. Ne mogu zamislit da je još živ Omer paša Mihajlo Latas. Svako jutro bi bilo: „Dora, ajde mi po novine, ajde mi po krafne”. jeben njega i krafne. Ipak treba bit objektivan. Nije lako ni astronautima. Kad drugim ljudima počinje dan, kad sretni ustaju, ljube ženu i djecu i kad krenu na posao.
Zašto su dijamanti toliko vrijedni? Blesavo je izlazit na prozor, pljuvat po prolaznicima, a kad oni podignu glavu, gađat ih pitarima, jer ono malo njihovog glavinjanja nije vrijedno utrošenog materijala.
Kad sam došla kući, na vratima je stajao Ljubiša Dalanović, a malo dalje, reklo bi se, potpuno nezainteresovanp stajao je Pitagorin poučak. Prišla sma poučku, zagrlili smo se i ja sam rekla: „Da li se sjećaš?”. Oči su mu se zacaklile, gutao je pljuvačku, zatresla mu se brada, a onda je eksplodirao. Dalanović se bacio, pokupio katete i hipotenuzu, a meni je rekao: „Eno ti kvadrati i gibaj!”.
*Objavljeno u e-novinama 2010. godine
(KRAJ)