Mali ljudi na televizijskim ekranima
Teveev1

Photo: Julien Magre

Krezuba poruka blještavilu

Mali ljudi su sve češće na ekranima, televizijskim i internetskim. Oni jednostavni i naoko obični, za koje neki drugi, što ih na ekranima gledamo iza kakve govornice ili u uglancanim klupama, misle da su niževrijedni, priglupi, nesposobni da sami zaključuju i odlučuju, pa im, kao takvima, sadašnjost i budućnost moraju krojiti sposobniji i pametniji. Nije tome davno da smo obične ljude viđali i slušali kako odrešito i mudro govore o svom poslu, uz stroj, u hali u kojoj se nešto proizvodilo, spajalo, dovršavalo, za stolom na kome se rađala ideja o tehnološkoj inovaciji, u laboratoriju gdje su učenici izvodili svoje prve pokuse i osjećali se, zajedno sa nastavnicima, kao pobjednici.

Budući da se danas već i oni koji rade bilo kakav posao i dobivaju plaću ne svrstavaju u običan svijet jer su zaposleni, nemaju prednost u emisijama o malim i jednostavnim ljudima. Njihov zadatak je da šute i rade, što bi narodna izreka definirala: „Veži konja gdje ti aga kaže“. Sve i da žele koju prozboriti o onome što znaju i vide, na vrijeme se povlače u drugi plan. Tako ostavljaju širok prostor i daju prednost mnogobrojnim sitnijim, uplašenijim, zabrinutijim.

A njih svakodnevno i na svim prostorima državica nam nastalih iz jedne veće, posjećuju novinari, reporteri, istraživači situacija koji ponekad i propituju o tome zašto, kako i kada. Pa tako gledamo svakakav naš „svijet“. Uredne, dotjerane i sređene za TV ekipu; dobro pripremljene, opuštene, jednostavne i sigurne koji znaju što žele reći; neuke koje je netko uspio prevariti da razgovaraju sa komšinicom u seoskom dvorištu, pa ih eto na ekranima nepočešljanih, odjevenih baš onako netom izašli iz štala, neobrijanih i razdrljenih košulja, obješenih sisa u razvučenim flekavim majicama, prekratkih bermuda i tajica pripijenih uz celulit na bedrima i guzicama. Bira li televizijska ekipa u nekom predgrađu ili varoši baš tu sredovječnu ženu sa napola odavno ofarbanom a napola izraslim sjedinama kose, koja ima vidljive po jedan zub u gornjoj i u donjoj čeljusti, na suprotnim stranama i različite veličine, da govori u glavnim dnevnim vijestima o tome gdje se nalazila i što je radila u trenutku kad je u trećoj kući od njene eksplodirala plinska boca? Nakon što je neki glasnogovornik policije izdeklamirao po špranci ono što smije reći, a to je uglavnom ništa, jer je sve isto rekao i novinar u najavi tako „značajne“ teme, eto direktne riječi dijela naroda koji je baš u to vrijeme prao suđe tim i tim deterdžentom.       

Ražalosti se prosječan gledalac nad novinarovom sugovornicom koja izgleda kao da je stigla iz nekog zaostalog plemena i pita sâm sebe: pa gdje baš tebe nađoše, je li moguće da nitko drugi nije htio pred kameru, ili su te možda prevarili, ti i ne znaš da govoriš a „kefa“ snima, nitko ti to ne kaže, i zašto bi, ljudi rade svoj posao, ne govore ni najvažniji za državu nam što i kada rade, zašto bi onda neki reporterčić koji se bori za svoje dve minute gledanosti. Dalje gledalac šuti, boji se svojih glasnih misli: možda je reporter kakav kolaboracionist koji želi bolje sutra svojim roditeljima, o djeci se ne usudi ni razmišljati, pa ne podmeće neukoj ženi koju je znatiželja u dosadnoj svakodnevici izvukla u dvorište nego podmuklo poručuje svojim vođama, predsjednicima najviših državnih tijela: i ova krezuba žena je vaša biračka baza, red je da se i s njom upoznate jer ona ne dolazi na vaše predizborne skupove i besplatne kave na gradskim trgovima, možda će se slučajno zateći ili direktno doći sajmenim danom na plac, nakon što čuje od iste one susjede kojoj je plinska boca raznijela kuću (kasnije, nakon što ste vi već preuzeli mandat) da za potpis, ili križić, svejedno, dijelite po litru ulja i jednu kemijsku olovku.

Znaju naši mali ljudi bolje i pametnije, imaju oni i ispeglane košulje i duge hlače, negdje u ormaru visi nekoliko kravata iz vremena kad su prisustvovali svečanostima, a na sahranu nisu išli bez bijele košulje i tamne jednobojne kravate (muškarci) ili crnih najlonki i cipela uz tamni kostimić (žene), samo… koliko im je stalo. Nimalo. Ništa. Da jest, za pet-deset minuta izgledali bi kao druga osoba. I ne bi se sramili sami sebe pred djecom, unucima, susjedima, poznanicima. Samo, onda ne bi bili istinski oni: mučenici, iznevjereni, prevareni, natjerani u propast, bez planova, perspektive, nadanja i očekivanja boljeg sutra. Bili bi patvoreni građani jedne patvorene uljuđene, građanske, demokratske države.

Baš ti krezubi, neobrijani, neuredni, zapušteni stoje nasuprot onima za govornicama. I mi smo vi – a vi ste mi – poručuju lažnom blještavilu.

Oceni 5