Krhke duše obilježene nesrećom

Dobri, nesretni, sami

Oni su kolateralna šteta. Poslije svakog rata, preplave ulice. Već na prvi pogled odudaraju od takozvanog normalnog života i takozvanih normalnih ljudi. Njihove krhke duše ostale su zatečene nesrećom, propukle su iz misterioznih razloga, ali s vidljivim i pogubnim posljedicama.

Pinjo je bio jedan od zaštitnih znakova okupiranog, ali i postdejtonskog Sarajeva. Uvijek na ulici, pobuđivao je znatiželju i porugu dokonog svijeta. Umjesto uobičajene odjeće, nosio je krpe. A te krpe odavale su visoku estetsku osviještenost onog koji ih nosi. Vijenac od trnja, ponekad i od grančica šimšira, obavijen oko glave, u formalnom je i kolorističkom skladu sa pojasom svezanim malo iznad pasa. O simbolici i semantici tog vijenca da i ne govorimo. Košulje je kreirao s posebnom pažnjom, i sa izvanrednim osjećajem za detalj. Njegova garderoba bila je čista instalacija.

Takve odnose materijala, boja i dezena danas možemo vidjeti samo na Fashion TV. Ali Pinjo je nenormalan, izopćen iz ovog svijeta, i umjesto da mu njegov talent donese milione, on mu je izvor vječne nesreće. Obijesna omladina redovno ga je tukla. Jednom se žalio da ne smije u mrak, jer ga odmah safataju. Tuku ga grupno, nekad ih se skupi i po deset. To je kao fazon. Sutra će se o premlaćivanju pričati s radošću. Jednom sam ga pratio. I primijetio nešto: hoda brzo, toliko brzo da čovjek pomisli da je to kretanje smisleno, da ima cilj, a onda naš Pinjo naglo i bez najave smota za 180 stepeni i nastavi, istim ritmom i istom energijom, u pravcu iz kojeg je došao.

Takvo ponašanje, sjećam se, ispoljavao je Vojislav Šešelj, u doba kad je bio žrtva komunističkog sistema. Šešelja su se tad svi odrekli i on je sam hodao centralnom sarajevskom ulicom. Na njoj bi se pojavio kod Gradine, zažmario brzinom koju bi malo ko mogao pratiti, a onda kod Vječne vatre prokazani profesor naglo bi svintao nazad, bez zaustavljanja i smanjivanja tempa. Tako mu je bilo i u životu. Kad je godinama kasnije svintao i prešao u četnike, više se nikad nije vratio u normalu.

Bio je jedan koji je za sobom vodio čopor pasa. E njega nisu smjeli da tuku. Najmanje deset lutalica pseće provenijencije uvijek je bilo uz njega, a građane Sarajeva impresionirao je vlašću koju je imao nad svojim čoporom. “Komanda stoj” – zaderao bi se, a svi psi bi bespogovorno stali, čekajući šta će gospodar dalje reći.

Hodanje gradom bez kontrole

Danas više nema ni onog što je urlao na prolaznike. U njegovim urlikavim rečenicama smjenjivali su se špijuni, funkcioneri, MUP, rat, opasnost, ja ću tebe… on mene… pištolj… nož… genocid… ima li to smisla… zašto smo ovo dozvolili... neće više ovako… kako nam se ovo moglo desiti… U drugoj fazi svoje karijere mirno je hodao ulicama i mastiljavom olovkom zapisivao razna zapažanja u svesku. A onda je nestao. Ima jedan što vas zaustavi, obavezno vam se obrati pitanjem, pola šaljivim a od pola možda i vrlo ozbiljnim. “Ova situacija je neizdrživa, hajde reci ti“, kaže smijući se i olakašavajući situaciju svakom kome se obrati… Nikad ništa ne traži. Obraćao nam se i Abdulah, koji je umislio da je Božiji Poslanik: “Večeras idemo na Meku. Ja kontrolišem situaciju u Bosni... Ovdje se sve odvija kako ja hoću. I po planu. Došao sam u bolnicu da istjeram šejtana iz drugih pacijenata i nekih doktora.”

A jednog proljeća pojavio se stariji, mršav čovjek sa američkom zastavom i velikom, uokvirenom slikom Harisa Silajdžića. Vrlo kratko se zadržao na našim ulicama, uspio je osim Harisove pronosati sliku Zlatka Lagumdžije, onda Alije Izetbegovića i gotovo. Nikad ga više niko nije vidio. Jesu li ga uklonile vlasti, zbog nezgodnih konotacija, ili je iščezao sam od sebe, to ne znamo.

Nema nikog ko nije zapazio našeg dobrog Nuriju. Izbjeglica koji svakog dana trči u sportskom šorcu, s limunom u ustima i pobjedničkim peharom u ruci. Ima jedna žena koja strahovito raspravlja, ali u sebi. Pognute glave, vodi teške unutrašnje dijaloge. Evidentna žrtva nepravde; vjerovatno nije mogla da izdrži pritisak, napade, ili podmetanja i… Popustila. Sad jadnica hoda gradom bez kontrole. Ali te njene fiktivne svađe sve su tiše. Gasi se žar u njoj. Ili je izblijedila ozlojeđenost zbog nepravde, ili dobroj ženi ponestaje kuveta. Rat je uvijek punio ulice takvim ljudima. Ovi normalni često im se rugaju, nanose im sve zamislive oblike zla i boli. Iza onog prethodnog rata, na ulicama Mostara pojavila se nesretnica kojoj se brat nije vratio iz Pete ofanzive. Povazdan bi hodala gradom, zavirivala u podrume, kafane, prodavnice, tražila ga i raspitivala se o njemu.

Imala je fiks ideju da su ga Nijemci ranili, ostavili negdje bespomoćnog i da mu ona može pomoći, samo ako ga na vrijeme nađe. Svake večeri, kad bi dolazio voz iz Sarajeva, ona bi izašla na peron i pitala konduktere jesu li ga vidjeli. Ako bi pitanje bilo upućeno nekoj dobroj duši, odgovor bi bio blag, pun razumijevanja i saosjećanja.

– Nisam ti bogami ništa našao u ovoj kompoziciji. Sve sam pregledao, ali ga nisam vidio. Dođi ti opet sutra pa ćemo zajedno provjeriti. A ako se radilo o kakvoj harlovini, uslijedila bi psovka:

– Idi, jebo te otac, i tebe i njega. Bjeri odavde.

Ona bi se bez riječi okrenula i nastavila svoju potragu. Osim željezničke, ima još i autobuska stanica. Možda je tamo?

Ima jedan koji hoda brzo, zastane, izdeklamuje uvijek iste dvije rečenice – “Samo bratstvo i jedinstvo! Samo to!” – i nastavi brzinom koju je razvio prije deklamacije.

A neki dan, dok hodam bez naročitog cilja, tek onako, samo da ne bih stajao jer od stajanja se, kažu, čovjek ukiseli, pridruži mi se mladić sasvim pristojnog izgleda. Izmijenimo nekoliko banalnosti, a onda me upita da li bih mu mogao dati dvije marke. Dam mu, a on, dirnut, valjda nije očekivao, kaže: “Samo da znaš, nisam ja nevaspitan. Nije ovo moja sramota, nego onih koji su nam sve ovo uradili.”

Dobro i kaže.

Važno je biti plahe naravi

Priča mi N: Ne valja biti prijek. Treba ostati smiren. Uvijek promisli prije nego što planeš i uradiš kakvu glupost. Ne zaboravi, za glupost nikad nije kasno. Važno je ponašati se racionalno. Odbrojati do deset, tako eliminiramo nepromišljenost. Duboko disati. Ostati hladan i kad sve vrišti u nama. Uvijek iznova moramo gledati Kuma i nadahnjivati se mudrošću starih Sicilijanaca. Michael Corleone bio je majstor sabranosti. On prvo izbroji do deset, pa tek onda ubije brata.

* Tekst preuzet sa portala www.vacarme.org u okviru temata Pariz-Sarajevo, proljeće 2012.