Artur Kestler: Autobiografija (5)
Marxx 05 S

Photo: www.filmlinc.org

Kriket u zemlji čuda

Pod okolnostima koje su čitaocu već poznate bacio sam se na izučavanje marksističkog tumačenja istorije i njihovog zamršenog shvatanja dijalektike, bez koje se ovo u neku ruku apstraktno filozofsko učenje nikad ne bi moglo prevesti na jezik konkretne političke akcije. Uticaj dijalektičkog materijalizma na duh nekoga ko je oduvek naginjao scijentizmu mogao bi se uporediti jedino sa otkrovenjem.

"Buržoaska porodica će nestati, po samoj prirodi stvari, zajedno s nestankom kapitala... Buržoasko naklapanje o porodici i obrazovanju, o skladnom odnosu dece i roditelja utoliko je odvratnije što su, zaslugom moderne industrije, već pokidane porodične veze među proleterima".

Tako u Komunističkom manifestu. Svaka stranica Marksa ili, još pre, Engelsa donosila je neko novo saznanje i pružala mi golemo intelektualno zadovoljstvo. Gorenavedeni odlomak, istrgnut ovako iz konteksta, zvuci možda besmisleno; međutim, u okviru sistema gde se društvenoj filozofiji daje mesto koje joj i pripada, ovo demonstriranje istorijske relativnosti u pogledu izvesnih institucija i ideala - bilo da su tu u pitanju porodica, klasa, patriotizam, buržoaski moral ili seksualni tabui - imalo je na mene omamljujuće dejstvo poput kakve droge, što se i da razumeti za nekoga čije je detinjstvo do 1914. proteklo u okvirima srednje klase, a kome su sada iznenadno spali zarđali lanci sa okovane svesti.

Pročitavši po prvi put Engelsovog Fojerbaha i Lenjinovu Državu i revoluciju, nešto kao da je kvrcnulo u mom mozgu, da bih odmah nakon toga osetio snažan duhovni potres. Kad za nekoga kažemo da je "ugledao svetlo", to je samo bledi pokušaj da se opiše onaj istinski duhovni zanos što ga poznaju jedino pravi religiozni konvertiti (bez obzira u koju veru prešli). Izgledalo je kao da ta svetlost dopire iz svih pravaca; u čitavom svemiru najednom je zavladao neki novi poredak, kao da je neka nevidljiva ruka jednim potezom sakupila rasute delove slagalice i povezala ih u skladnu celinu. Više nije bilo nijednog pitanja bez odgovora; sve brige i nedoumice ostale su daleko za nama u napaćenoj prošlosti – prošlosti sto beše nepovratno prošla, gde smo još morali da živimo u mraku neznanja jednog sveta lišenog svake boje i ukusa, sveta onih koji ne znaju. Ničim nije mogućno pomutiti unutarnji mir i spokojstvo nekog konvertita - izuzev možda ako ga spopadne povremeni napad straha da bi mogao izgubiti svoju veru, dakle ono jedino što još daje kakav-takav smisao njegovom životu i da bi ga, nakon toga, ponovno mogao progutati mrak spoljnog sveta, odakle dopire samo škrgut zuba i krici unesrećenih.

Nadam se da ću opisati dovoljno verno glavni i presudni efekat što ga je na mene imalo proučavanje marksističke dijalektike ako kažem da sam prešao, takoreći nesvesno, iz jednog intelektualno otvorenog u intelektualno zatvoren svet. Marksizam, poput ortodoksnog frojdizma ili katolicizma, predstavlja zatvoren sistem. Za svaki zatvoren sistem značajne su tri stvari. Kao prvo, uverenje da se raspolaže univerzalnom istinom kadrom ne samo da objasni svaki fenomen stvarnosti nego i da ponudi lek protiv svake boljke što muči čoveka. Zatim, na drugom mestu, da ga nije mogućno opovrgnuti nikakvim dokazima, zato što svaku neodgovarajuću činjenicu automatski prerađuje i iznova interpretira kako bi se uklopila u sistem. Pri ovom svojevrsnom "obrađivanju podataka" koristi se kazuistika, složena metoda dokazivanja zasnovana na aksiomima velike emotivne snage, koji su, uz to, indiferentni prema pravilima zdravorazumske logike; reč je o nekoj vrsti kriketa u zemlji čuda što se igra pokretnim obručima. I najzad, na trećem mestu, u pitanju je sistem koji ne pogađa nikakva kritika, pošto kritičke argumente redovno svodi na subjektivnu motivaciju kritičara, izvlačeći pri tom zaključak o toj motivaciji iz svojih sopstvenih aksioma.

Ortodoksna frojdovska škola iz najranijih dana skoro da ispunjava sve uslove zatvorenog sistema; ukoliko izjavite da iz određenih razloga ne verujete u postojanje tzv. kastracionog kompleksa, Frojdovi učenici će u pozadini vaših argumenata odmah otkriti izvestan podsvesni otpor, na osnovu čega im neće biti teško da zaključe kako upravo vas muči kastracioni kompleks; bio je to začarani krug bez izlaza. Na sličan način, ako biste se raspravljali s nekim staljinistom da li je uopšte imalo smisla sklapati pakt s Hitlerom, usledio bi odgovor da usled buržoaske klasne svesti niste u stanju da pravilno sagledate dijalektiku istorije. Ili, recimo, da vam neki paranoik u najvećem poverenju saopšti kako je mesec zapravo šuplja kugla ispunjena gasovima nekakvog afrodizijaka pomoću kojeg Marsovci hoće da zablesave nas Zemljane; i, recimo, da mu iznesete svoje mišljenje kako pomenuta teorija, uprkos nesumnjivoj atraktivnosti, nije zasnovana na baš sasvim pouzdanim dokazima - istog časa bićete optuženi da ste i sami umešani u sveopštu zaveru protiv istine. Ukratko, zatvoren sistem isključuje mogućnost iznošenja objektivnih argumenata posredstvom dva srodna i uzajamno povezana postupka: (a) činjenicama se oduzima svaka vrednost u smislu dokaza pomoću skolastičke interpretacije; (b) primedbe gube snagu ubedljivosti time što se težište sa objektivnosti argumenta premešta na ličnu motivaciju. Ovaj postupak stiče legitimitet samo u okviru pravila igre jednog zatvorenog sistema koji mu, ma koliko možda to izgledalo apsurdno nekome sa strane, obezbeđuju snažnu koherenciju i unutarnju konzistenciju.

Atmosfera u zatvorenom sistemu redovno stoji pod visokim pritiskom; reč je o nekoj vrsti emocionalne staklene bašte. Nedostatak objektivnosti u raspravama najčešće se kompenzuje njihovom vatrenošću. Svaki pristalica mora prvo proći proces temeljne indoktrinacije i temeljne obuke kako bi savladao poseban način razmišljanja svojstven datom sistemu. Uspešno obučen teolog "zatvorenog uma", psihoanalitičar ili marksist u raspravi sa nekim protivnikom "otvorenog uma" odneće svaki put sigurnu pobedu i time još jednom dokazati sebi i svetu superiornost svog sistema. Zahvaljujući najviše tom njihovom samopouzdanju i iskrenoj snazi njihovog uverenja, stvara se poseban odnos između onoga ko je već posvećen i onoga ko bi to tek mogao biti. To je onaj isti odnos što vlada između gurua i učenika, između ispovednika i pokajnika, analitičara i pacijenta, između militantnog člana partije i smernog pratioca revolucije.

Kad god se dogodi da neko prihvati komunističku veru, u tome je, po pravilu, važnu ulogu odigrao neki guru. U najvećem broju romana čiji su autori neko vreme bili bliski komunističkom pokretu, susrećemo središnji lik koji u sebi odražava piščevu opsednutost nekom stvarnom osobom ili tipom osobe pod čijim je uticajem svojevremeno prišao pokretu. U Malroovoj Ljudskoj sudbini to je Rus po imenu Borodin; u Štajnbekovoj Sumnjivoj bici to je Mek; u Hemingvejevom romanu Imati i nemati, kapetan Morgan; u Sartrovom Dobu razuma, Bruno. Zanimljiv izuzetak čini Siloneov junak Piter Spina, koji predstavlja piščev autoportret; Silone, sin siromašnih seljaka iz Abrucije, bio je među nama možda jedini pravi ''prirodni'' komunist. Na suprotnom polu od njega stoji Sartr, profesor filozofije; njegov guru – pošteni, grubi Bruno iz Doba razuma - predstavlja čist arhetip idealnog proletera. Na prvi pogled reklo bi se da je obožavanje proleterijata specifično marksistički fenomen, ali to je zpravo samo izmenjena varijanta onog staroromantičarskog kulta pastira, kulta sela i plemenitih divljaka. No, to nas nimalo nije smetalo - nas komunističke pisce iz tridesetih godina ovog veka - da pred radnicima iz automobilske industrije ne osećamo isto onakav zanos kao Prust svojevremeno prema svojim vojvotkinjama.

Moje detinjstvo i mladost nose na sebi snažan pečat individualizma; s druge strane, moje postupno približavanje komunističkoj partiji stoji u znaku tipičnih, da ne kažem konvencionalnih obeležja jedne epohe. Bili su to dani masovne migracije sinova i kćeri evropske bouržoazije što su tragali za izlazom iz srušenog sveta njihovih roditelja. Dezintegracija srednjeg sloja stanovništva imala je za posledicu fatalni proces polarizacije; fašisti i komunisti izvukli su iz toga podjednaku korist sa sebe; stari liberali su u međuvremenu nastavili da žive bez cilja, poput roja iznurenih zimskih mušica što puze po zamagljenim prozorima Evrope.

Traganje za čistom utopijom i revolt protiv iskvarenog društva dva su pola na kojima se zasniva tenzija militantnih vera. Pitanje šta od ovoga više pokreće ljude – privlačna snaga ideala ili nezadovoljstvo zbog postojećih društvenih uslova - svodi se zapravo na ono staro pitanje o kokoši i jajetu.

U mom slučaju nije bilo potrebno mnogo nagovaranja da bih postao buntovnik. Još od najranijeg detinjstva mučila me je hronična indignacija. Ruso na jednom mestu kaže kako ni on nije bio pošteđen te boljke, tumačeći je na svom primeru pretrpljenim jadima i nesrećama ranog detinjetva. Stiče se, međutim, utisak da Ruso i ovog puta čini nepravdu prema samome sebi jer, poznato je, rane nedaće mogu katkad samo uvećati nečiju osetljivost ili u izvesnom smislu omesti njegov razvoj, no ne i nužno preobratiti ga u gnevnog buntovnika. Za ovo poslednje izgleda da je neophodna jedna naročita osobina; moć projektivne uobrazilje iliti empatije, zahvaljujući kojoj pojedinac nepravdu nanetu drugima doživljava kao ličnu i, obrnuto, ličnu nepravdu shvata kao sastavni deo i simbol društvenog zla uopšte. Ne mora nipošto značiti da je hronično indignirana osoba uvek neka prznica i svađalica, ali je zato po pravilu buntovnik. Večito isterujući pravdu za sebe, pozivajući se na ovaj ili onaj razlog, pravdu za svoje prijatelje i za sve one koji stoje u njegovoj naročitoj milosti (jer u njegovoj milosti nalazi se uvek širok krug povlašćenih, kojima opet najčešće više odmaže nego što im pomaže), buntovnik najveći deo svoga vremena provodi u toj borbi iz koje izlazi kao poštovanja dostojni gnjavator.

Ono što hronično indigniranog buntovnika razlikuje od žestokog revolucionara jeste to da u svakom trenutku može promeniti svoje ciljeve, za razliku od ovog poslednjeg. Gnev buntovnika izaziva čas jedna nepravda, čas neka druga; revolucionar je postojani mrzitelj koji svu svoju mržnju okreće ka jednom cilju. Dok buntovnik ima u sebi nečeg donkihotskog, dotle je revolucionar birokrata utopije. Buntovnik je entuzijast; revolucionar fanatik. Robespjer, Marks i Lenjin bili su revolucionari, a Danton, Bakunjin i Trocki buntovnici. Materijalni tok istorije menjaju revolucionari, ali svoj pečat, katkad još suptilniji i trajniji, po pravilu ostavljaju buntovnici. U svakom slučaju, tip buntovnika je, zahvaljujući njihovoj neuništivoj energiji i entuzijazmu, mnogima privlačniji od tipa revolucionara.

Žalosni rezultati kolonijalne uprave u Palestini naveli su me da svojevremeno od romantičnog cioniste postanem aktivni. Neposredan uzrok mojoj sadašnjoj indigniranosti i ono što je u meni izazivalo bes neslućenih razmera bila je američka politika uništavanja robnih rezervi, a sve radi očuvanja visokih cena poljoprivrednih proizvoda u danima velike ekonomske krize - dok su u isto vreme milioni nezaposlenih živeli u najvećoj nemaštini i na ivici gladi. Iz današnje perspektive gledano, dopušteno je voditi akademske rasprave o ekonomskoj politici koja se nije ustezala da donese takve mere; međutim, godine 1931. i 1932. ta politika je Evropljanima izgledala krajnje okrutna, bio je to šok za sve nas koji nam je uništio i ono malo vere u postojeći društveni poredak. U Nemačkoj je 1932. godine bilo nekih sedam miliona nezaposlenih – što praktično znači da je svaki treći najamni radnik živeo od socijalne pomoći. U Austriji, Mađarskoj i okolnim zemljama situacija je bila ista, ako ne i gora. Meso, kafa i voće već su davno postali luksuz među najširijim slojevima stanovništva, čak se i hleb na kućnoj trpezi delio u tankim kriščicama; svejedno, štampa je lakonski govorila o milionima tona kafe što se baca u more, o žitu što se namerno uništava; o svinjskom mesu i pomorandžama što se polivaju benzinom i spaljuju "radi poboljšanja uslova na tržištu". Taj je paradoks bio glupav i neshvatljiv - ali je ujedno za socijalnu svest bio i znak potpunog kraha i raspada ekonomskog sistema. Zar Marks nije predvideo skori kraj kapitalizma usled njegovih unutarnjih kontradikcija? I zar nije kazao da će se ciklusi prosperiteta i krize sve brže smenjivati, pri čemu će svaka naredna kriza biti teža od prethodne - sve dok naposletku kapitalizam sasvim ne nestane? Proročanstvo, očito, samo što se nije bilo ispunilo. Ako ljudi gladuju dok se naočigled njih hrana neštedimice uništava samo zato da bi debeli eksploatatori mogli biti još deblji, onda je dan strašnog suda bez sumnje bio blizu. Jaoj onima koji su radi da hrane sebe, ali ne i stado svoje! U meni je plamteo bes; u tom času najradije bih se popeo negde na barikade i pucao ili bacao dinamit. Ali, na koga? Bes u meni bio je bezličan, nije bio uperen ni na jednu određenu grupu ili pojedinca. Nisam osećao mržnju prema policiji, ni prema vlasnicima fabrika i bogatima - imao sam i sam u to vreme vrlo pristojnu zaradu. Moja srdžba bila je, dakle, impersonalna; bila je uperena protiv hipokrizije uopšte i one samoubilačke gluposti što nas je vodila u sigurnu propast. U svojoj uobrazilji video sam ne ljude kako se međusobno ubijaju, nego neke ogromne zgrade kako se lome i pucaju, zidovi se ruše kao u zemljotresu - nestaju ministarstva, uredništva i radio-stanice, čitava ta Sieges Allee sa groznim spomenicima raznoraznih prinčeva i generala.

Eho strašnih kletvi jevrejskih proroka i predstojeće apokalipse što odjekuje u rečima Svetog Marksa, topot izgladnelih rulja po trotoaru i miris spaljenog žita u poljima - sve su to bili sastojci čiji će spoj nužno izazvati svojevrsnu emocionalnu eksploziju.

Mada su ti sastojci varirali od slučaja do slučaja, reakcija najvećeg broja pisaca i intelektualaca širom Evrope bila je uglavnom ista: Barbis, Romen Rolan, Žid, Malro u Fraucuskoj; Piskator, Beher, Zegers, Breht u Nemačkoj; Odn, Išervud, Spender, Dej Luis u Engleskoj; Sinkler, Dos Pasos, Štajnbek, Koldvel u Americi - da navedem samo neke. Tridesetih godina ovog veka konverzija u krilo komunizma nije predstavljala ni neko pomodarstvo ni trenutni hir; pre bi se to moglo nazvati posledicom spontanog i iskrenog optimizma rođenog iz očaja; nekom promašenom renesansom, lažnim osvitom istorije. Mislim da je u ono vreme biti zaveden jednom novom verom predstavljalo ipak časnu pogrešku, iza čega i danas stojim. Jer mi smo grešili iz ispravnih razloga; stojim takođe i iza toga da su razlozi one velike većine, doduše čast retkim izuzecima - već smo pominjali B. Rasela i H.Dž. Velsa - što se od početka odnosila s prezirom prema ruskoj revoluciji bili daleko manje časni od razloga naše sopstvene pogreške. Čitava prostranstva dele svet onoga ko je razočaran u ljubav i onoga ko nije uopšte sposoban za nju.

Psihijatar je sklon da u žudnji za utopijom i opiranju statusu quo vidi samo simptom socijalne neprilagođenosti. Za nekog društvenog reformistu, pak, to su simptomi progresivnog, krajnje racionalnog stava. Psihijatar je pri tome sklon da zaboravi kako se u procesu prilagođavanja nekom deformisanom društvu nužno deformiše i karakter samog pojedinca. Reformist je, s druge strane, sklon da zaboravi kako se iz mržnje, makar bila i objektivno opravdana, nikad ne rađa neko srećno društvo. Stoga oba ova pogleda izražavaju tek izvesne poluistine. Tačno je da se u anamnezi mnogih buntovnika najčešće krije neki neurotični oblik konflikta sa porodicom ili društvom – ali to samo potvrđuje, da parafraziramo Marksa, kako društva na samrti sama rađaju svoje morbidne ukopnike. Tačno je, isto tako, da je najpoštenije pred nekom revoltirajućom nepravdom zauzeti stav revolta - međutim, ako imamo u vidu uzvišenost ideala u ime kojih su podizane revolucije i ako ih uporedimo sa onim što je kasnije iz njih proisteklo, onda moramo priznati činjenicu da iskvarena društva najčešće kvare i svoju najbolju revolucionarnu decu.

Povezivanjem ovih dveju poluistina, psihijatrijske i one društvenog reformiste, dolazimo do zaključka da se iza preosetljivosti na nepravdu i opsesivne žudnje za utopijom najčešće kriju, s jedne strane, znaci neuroze i neurotične dispozicije, ali zato, s druge strane, moramo priznati i to da bi nekom društvu koje je zapalo u ćorsokak sliku izgubljene sreće pre mogao vratiti neki neurotični buntovnik nego neki klinički zdravi činovnik, po čijem se nalogu uništava hrana pred očima gladnih. I upravo o tome je ovde bila reč - o tom ćorsokaku u koji je zapala naša civilizacija 1931. godine.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5