Krize kao katalizatori društvenih promjena

Krize su u povijesti doista često funkcionirale kao veliki katalizatori društvenih promjena. S njima često obilježavamo velike prijelomnice, točke razdiobe povijesti koje obilježavaju fundamentalne promjene u načinu funkcioniranja ljudskih društava. Međutim, nisu sve krize nužno prijelomne u ovom transformativnom smislu, niti su sve katalizatori onih društvenih promjena koje bismo mogli označiti progresivnima. Upravo zato u povijesti možemo naći primjere kriza koje su duboko potresale svoj trenutak, ali koje nisu ostavile dugoročne društvene posljedice. Za primjer ne treba ići daleko u prošlost, dovoljno je pogledati globalnu financijsku krizu 2007.–2008. koja je snažno zatresla globalnu ekonomiju, ali nije dovela do dubinske promjene društvene ili ekonomske paradigme. S druge pak strane, postoje krize koje nitko nije očekivao i kojima se nije pridavala prevelika važnost, a zapravo su bitno utjecale na daljnji tijek razvoja društva.

Koliko god to danas paradoksalno zvučalo, jedna takva kriza bio je upravo Prvi svjetski rat, posebice u svojim početnim godinama, a koji se danas gotovo neprijeporno smatra prijelomnicom epoha. Možemo dakle govoriti o nekim krizama kao ‘propuštenim prilikama’ za promjene, ali uvijek samo a posteriori. Upravo zbog toga povijest nam može nuditi samo primjere i analogije, orijentire za buduće djelovanje. Budućnost, s druge strane, može biti predmet predviđanja samo kao jedan tip misaone igre. Njen je oblik i sadržaj nužno rezultat ljudskog djelovanja, odnosno međusobne interakcije ljudi i njihove okoline, kako one društvene, tako i prirodne, kao fundamentalnog okvira ljudske opstojnosti.

Razmišljanje o budućnosti, pa i prošlosti, stoga je važno u onoj mjeri u kojoj usmjerava naše djelovanje u sadašnjosti. Možemo dakle razmišljati o pitanjima koja ova kriza otvara već sada, s obzirom na njihovu tendenciju da na jasan način ispoljavaju društvene kontradikcije koje su se gradile u desetljećima koja im prethode.

Na prvi pogled, čini se da ova globalna pandemijska kriza također predstavlja ozbiljnu krizu neoliberalizma. Kada koristim ovaj pojam, ne shvaćam ga kao loši surogat za pojam kapitalizma ili kao nedefinirano strašilo koje obuhvaća sve loše što se događa, nego kao način upravljanja društvom utemeljen na principu samoregulacije analognom konceptu samoregulacije prirodnih procesa, a koji nadzire država kao navodni nepristrani akter. Na medicinskoj razini upravljanja pandemijskom krizom, čini se kako je neoliberalizam doživio potpuni bankrot. Neki pokušaji upravljanja krizom koji bi se vodili principom samoregulacije pandemijskog procesa, odnosno ideja tzv. ‘prokuživanja’ stanovništva, koje bi trebalo u relativno kratkom vremenu dovesti do izgradnje kolektivnog imuniteta na virus, brzo su napušteni jer je postalo jasno da bi iziskivali golemu cijenu u ljudskim životima. Naravno da to neke ne sprječava da kalkuliraju o prednostima i nedostacima takvih mjera na temelju cost-benefit analize, u čemu trenutačno prednjači američki predsjednik Trump, no većinski odgovor, vođen preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, za sada rezolutno odbacuje takav neomaltuzijanski pristup.

Pravi test opstojnosti neoliberalizma kao društvene paradigme odvit će se, međutim, na polju ekonomskih posljedica krize i postkrizne obnove. Argument imperativa očuvanja ljudskog života paradoksalno bi mogao pasti u drugi plan kada se rasprava pomjeri na polje očuvanja ekonomije, kao da ljudske egzistencije ne mogu na jednaki način biti devastirane ekonomskim politikama, kao što mogu biti onim zdravstvenim. Treba se samo sjetiti posljedica posljednje velike krize prije desetak godina. Posve očekivano, ‘nacionalni konsenzus’ koji se izgradio oko podrške mjerama za suzbijanje epidemije već se počeo raspadati u raspravama oko mjera za suzbijanje ekonomskih posljedica krize. Stari obrasci rasprava brzo su se ponovno nametnuli: poduzetnici vs. uhljebi, javni vs. privatni sektor itd. Drugim riječima, suprotstavljeni društveni i ekonomski interesi ponovno su isplivali nakon početnog, dezorijentacijskog šoka. Upravo se u tome, a ne u početnim reakcijama na pandemijsku krizu očituje jasna potvrda simbolički potentne izjave Borisa Johnsona da ‘društvo ipak postoji.’ Ono postoji i u karanteni, jer njega ne sačinjavaju (samo) pojedinci u nekom prostoru, nego relativno stabline strukture dugog trajanja, kao i sukobljeni interesi i pogledi. Bilo kakav ‘nacionalni konsenzus’ kao odgovor na krizno stanje – zapravo kao oblik provedbe izvanrednog stanja – ima stoga samo ograničen rok trajanja, prije nego što se ponovno ne nametne logika nerazriješenih društvenih kontradikcija. Godine koje slijede mogle bi stoga biti označene kao gornja periodizacijska oznaka kraja neoliberalizma kao dominantne društvene paradigme, ali to će ovisiti o društvenim borbama koje neminovno slijede, a ne o navodnim procesima inherentima razvoju ljudskog društva, vjera u koje može upravo inhibirati važnost aktivnog djelovanja u kriznim i postkriznim vremenima.

S druge strane, već se sada jasno uočavaju tendencije koje vode prema iskorištavanju kriznog stanja za autoritarno jačanje pojedinih režima, ili stvaranje novih. Poznato je da izvanredno stanje, koje nužno sa sobom nosi suspenziju određenih prava i sloboda, može biti iskorišteno na način koji ne odgovara stvarnom ili percipiranom razmjeru prijetnje. Nije nezamislivo da se retorika izvanrednog stanja nastavi i u postkriznom razdoblju, odnosno u razdoblju jenjavanja pandemijske krize i jačanja one ekonomske. Tada bi se ona, u promijenjenom obliku, mogla iskoristiti za legitimiranje opresivnih mjera usmjerenih na instalaciju ekonomskih politika koje bi inače izazvale društvene otpore i proteste. To se ne mora odviti u obliku otvorene represije ili izravnog korištenja odriješenih ruku legitimiranih izvanrednim stanjem. Već u sadašnjim pozivima na ‘zajedništvo u žrtvi’ vide se obrisi taktike ekstenzije ‘nacionalnog konsenzusa’ na ekonomsko polje, čime se pokušavaju zamaskirati neminovno suprotstavljeni interesi u borbi za bolje pozicioniranje, s obzirom na ekonomske intervencije države. Zbog toga se važnost države u organiziranju zdravstvene intervencije za prevladavanje pandemijske krize lako može pretvoriti u problem i nakon prestanka te krize. Uspjeh takvih pokušaja, koji se sigurno mogu očekivati, a negdje su već na djelu, ovisit će o razini društvenog otpora i snage javnosti. Iako je trenutno apsolutno nužno poštovati sve mjere o kojima ovise životi naših bližnjih, već je sada potrebno razmišljati i o budućim modalitetima političke borbe koja će se u nekom trenutku sigurno (re)aktualizirati. Možemo li zamišljati modele društvenog (samo)organiziranja, utemeljene na principu solidarnosti, onkraj disciplinirajuće funkcije države?

Neovisno o ovim promišljanjima, koja mogu biti opovrgnuta već idućeg dana zbog intenizivnosti promjena u kriznim vremenima, ispoljavaju se neke društvene kontradikcije koje će svakako imati dalekosežne i dugotrajne posljedice na način funkcioniranja ljudskog društva. Glavna od njih odnosi se na napetosti u oblicima rada i proizvodnje općenito. Postaje jasno da se tehnološki razvoj proizvodnih sredstava na mnogim poljima sudara s oblicima proizvodnog procesa, kao što je staro poimanje fiksnog radnog vremena koje se upražnjava na prostorno fiksiranom radnom mjestu. Iako svi posve samorazumljivo maštamo o povratku na staro stanje stvari, ova kriza ipak zorno pokazuje da su neke promjene nužno potrebne, pa čak i dobrodošle. Možda dalekosežnost njenih posljedica neće odgovarati razini njene danas percipirane izvanrednosti. To, međutim, na kraju krajeva ovisi o nama samima i o našem djelovanju u sadašnjosti i budućnosti.

Iako sada moramo ostati doma kako bismo zaštitili sebe i svoje bližnje, naša samoizlacija ne mora se nužno odvijati u obliku izolacije pasivnog objekta državnog upravljanja. Upravo nam suvremeni tehnološki iskoraci omogućavaju prostor propitivanja i kritike, kao i promišljanja budućeg organiziranja, onkraj fizičkog kontakta i prostora. Kako prolazi prvotni šok krize, tako se sve više i više vide znakovi koji vode u tom smjeru, u smjeru prilagođavanja načina političkog djelovanja novim okolnostima. To će biti ključno ako želimo kao ishod ove krize zamišljati jačanje autonomnog djelovanja ljudskog društva u smjeru zajedničkog dobra, a ne restauraciju neslobode i sile u svojim još malignijim oblicima.

*Prenosimo sa portala #MAZ - Mreža antifašistkinja Zagreba