Tko u svemiru upravo sada promatra postanak Sunca i Zemlje?
Andromeda 02 S

Photo: Wikipedia

Kroz kosmička prostranstva

Naše Sunce, pa i cijeli Sunčev sustav postoji otprilike pet milijardi godina pa se postavlja pitanje kako netko upravo sada može uživo promatrati ono što se u svemiru dogodilo prije pet milijardi godina.

Sjetimo se što su nas u osnovnoj školi učili kako ćemo izračunati sa koje je udaljenosti dopro zvuk groma: kad munja sijevne, odmah treba početi odmjereno brojati. Ako, recimo, nabrojimo do osamnaest pa tek onda začujemo grmljavinu, odmah znamo da je grom udario na daljini šest kilometara. Jer zvuku su potrebne tri sekunde da prevali kilometar udaljenosti.

Dakle vrijeme od bljeska munje do pojave grmljavine, izraženo u sekundama i podijeljeno sa tri, daje udaljenost (u kilometrima) do mjesta gdje je udario grom. Kad bi između Zemlje i Mjeseca bio zrak (koji je potreban za širenje zvučnih valova), pucanj golemog topa na Zemlji čuo bi se na Mjesecu tek nakon dva tjedna (a na Suncu nakon 14 godina!). Kako znamo, zraka svjetlosti, koja je gotovo točno milijun puta brža od zvuka, stiže na Mjesec za samo sekundu i četvrt.

Nas sada zanima upravo to putovanje svjetlosti kroz svemirska prostranstva: ona će, kako znamo, stići od Sunca do Zemlje za 8 minuta i 20 sekundi, a do zvijezde Vege u zviježđu Lire za 27 godina. Do jedne od najbližih galaksija, do M31 u zviježđu Andromede, zraka svjetlosti stići će za gotovo dva milijuna godina.

Zamislimo: juriti brzinom milijun puta većom od brzine rakete danima, mjesecima, stoljećima, tisućljećima, pa čak i milijunima godina, i tek tada stići do najbliže od milijardi svemirskih galaksija – nije li to prava slika veličine svemirskoga prostora?

Ako u sustavu galaksije M31 postoji neka civilizacija, njezini bi stanovnici upravo sada mogli vidjeti sliku našega planeta iz onoga davnog vremena kada na njemu još nije bilo čovjeka, pa čak ni pračovjeka.

Možda je i gledaju. Tko zna!

Kad bismo tako išli sve dalje u svemir, nailizili bismo redom na sve davnije slike naše prošlosti. I obratno: idući od najdaljih dubina svemira i usput postupno ispitujući stanovnike sve bližih nam svemirskih civilizacija, mogli bismo prekrasno opisati, pa čak i originalnim slikama dočarati ne samo burnu povijest života na našem planetu, nego i samo rađanje Sunca, Zemlje i cijeloga Sunčeva sustava.

Pođimo malko neobičnim putem takvoga svemirskog vremeplova. Možda štogod korisnoga saznamo – ne samo o svemiru i svemircima nego i o sebi samima.

Da to naše putovanje ne bi bilo pretjerano dugotrajno, nećemo krenuti od onih najdaljih svjetova što se nalaze tamo negdje na rubovima poznatog nam svemira, nego ćemo poći od radiogalaksije zabilježene pod astronomskom šifrom 3C295. Ta nam je radiogalaksija mnogo bliža, a upravo nju izabrali smo zbog posebice zanimljive okolnosti: ona je od nas udaljena pet milijardi svjetlosnih godina. Tamošnji svemirci, ako ih ima, mogli bi upravo ovoga trenutka gledati nama jedva zamisliv prizor – rađanje Sunca, Zemlje i cijeloga Sunčeva sustava.

Gledali bi kako se tamo daleko od njih, u spiralnom kraku neke galaksije, u mješavini međuzvjezdane prašine i plina, rađa sasvim obična zvijezda koju mi od dragosti nazivamo našim Suncem. No iz muteža te pramaglice rodilo se ne samo naše Sunce nego su nastali i planeti, planetoidi i repatice. Dakako, najveći dio materije te pramaglice povuklo je u sebe samo Sunce, a ostalo su pokupili prije svega veliki planeti (Jupiter, Saturn, Uran i Neptun), dok je manji dio otpao na planete kao što su Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Stanovit dio materije poslužio je za oblikovanje asteroida, repatica i meteora.

Oblikovanje Sunčeva sustava i proces njegove stabilizacije trajao je milijunima godina. Pri toj stabilizaciji bilo je i nasilnog zarobljavanja. Tako se, na primjer, smatra da su neki sateliti velikih planeta zapravo zarobljeni asteroidi koji su se u tome ranome metežu previše približili planetima divovima.

No, dakako, te daljnje događaje još ne mogu vidjeti hipotetski stanovnici civilizacija u području galaksije 3C259 jer su se oni zbili poslije pa slike tih događaja još nisu do njih stigle. O tom bi možda više pričali eventualni stanovnici divovske galaksije poznate pod astronomskom šifrom M87. Ta je galaksija vrijedna spomena prije svega zato što je jedna od najvećih u poznatom svemiru. Nalazi se blizu središta golemog jata galaksija u zviježđu Djevice, a računa se da je čak sto puta veća od naše Kumovske slame i da sadrži mnogo bilijuna zvijezda sunaca. Ima znakova da se u središtu te velike galaksije nalazi iznimno snažna crna rupa, što – s obzirom na golemu masu te galaksije giganta – ne bi bilo ništa neočekivano.

Velika je vjerojatnost da ta čudovišna crna rupa sadrži u sebi neprispodobivo više mase nego što je ima cijela naša Kumovska slama. A naša galaksija i nije baš za podcijeniti. Ona je veličinom iznad prosjeka galaksija koje se nalaze u njezinoj okolini. Zapravo, jedino je od nje veća već spomenuta spiralna maglica M31 u zviježđu Andromede.

Osim toga, naša se galaksija može podičiti i sa dva satelita, što baš nije pravilo u ostalim galaksijama. Ta dva satelita su galaksije Veliki i Mali Magellanov oblak. Imena su dobili po znamenitom pomorcu Magellanu, koji ih je sa svojim mornarima prvi ugledao prilikom putovanja oko svijeta. Naime, Magellanovi se oblaci ne vide iz Europe, nego samo s južne polovice našeg planeta.

Kumovska slama s Velikim i Malim Magellanovim oblakom pripada našoj lokalnoj skupini galaksija. Naime, galaksije su često udružene u skupine od kojih su neke izvanredno velike – cijeli svemirski arhipelazi, kao, na primjer, skupina galaksija u zviježđu Djevice ili Berenikine kose. No te skupine galaksija ne treba brkati s pojmom metagalaksije. Donedavno se, naime, smatralo da se cijeli svemir sastoji od galaksija, pri čemu su se one zamišljale kao „cigle“ od kojih je načinjena golema zgrada cijeloga svemira.

U posljednje vrijeme neki astronomi, a među njima navlastito oni iz istočnih zemalja, smatraju da najveći dio vidljivih galaksija u nama dostupnom svemiru čini sustav koji bi se mogao nazvati metagalaksijom. Po takvom bi shvaćanju metagalaksija bila viši svemirski sustav sastavljen od pojedinačnih galaksija, kao što su pojedinačne galaksije svojevrsni sustavi sastavljeni od zvijezda. Slijedeći takve zamisli, svemir bi bio sustav golemog broja metagalaksija i ... i onda bismo došli na onu poznatu Kantovu zamisao – da je Zemlja dio, odnosno član Sunčeva sustava, Sunčev je sustav dio galaksije, galaksija je dio metagalaksije, a metagalaksija je opet dio nekog neznanog višeg svemirskog sustava, i tako dalje, u beskonačnost...

Iako su naši astronomski instrumenti prodrli u svemir sve do predjela udaljenih gotovo dvadeset milijardi svjetlosnih godina, možda je sve to prema beskonačnosti svemira kao kapljica vode u golemom oceanu, kao što je možda i sam naš život i sva povijest našeg planeta Zemlje samo trenutni treptaj oka u vječnosti svemirskog postojanja.

Veliki engleski astronom James Jeans kaže: „Gledajući unatrag gotovo beskrajnim pravcem velikog hodnika vremena uviđamo da je ljudski rod potpuno novi došljak u svemiru; naša je kratka prošlost samo trunka vremena u povijesti svemira. Velika se panorama počinje odvijati. Okrećući leđa ovom dijelu koji je već otkriven, mi vidimo budućnost koja je tisućama, a možda i milijunima puta, duža nego išta što je naš um u stanju zamisliti. Iz tog vidimo da smo mi, po svoj vjerojatnosti, u samom početku života čovječanstva; mi smo još samo u svitanju dana kojega je duljina gotovo neshvatljiva.“

*Iz knjige Čovjek i svemir, Školska knjiga, Zagreb, 1997

Oceni 5