Krvava mantija

Prostranu sobu župnog dvora mala peć na drva nije mogla dovoljno ugrijati i rad u njoj bio je gotovo nepodnošljiv. Svako malo svećenik, koji je cijelo jutro strpljivo, kao biblijski prorok Job, ispunjavao povjerljive dokumente, ustajao je od radnog stola da bi na razgorenu žeravu ubacio nove cjepanice. Zadržao bi se, zamišljen, nekoliko trenutaka uz vrelu platu peći, umiljato žmirkajući od toplote, a onda bi se prenut iz tog kratkotrajnog trenutka zadovoljstva vraćao obavezama za radnim stolom.

Župnik crkve Svetog raspela don Mirko Mandžo bio je čovjek krutih uvjerenja i strogih životnih navika i tog sitnog, zdepastog čovjeka, tamne puti, teško se moglo omesti u obavljanju dužnosti. Čak i u jutrima kakvo je bilo ovo januarsko, kada je zima ledila pljuvačku u ustima, don Mirko Mandžo nije odustajao od obaveza koje je sebi nametnuo. Na širokim plećima tog visprenog dominikanca ležala je cijela Katolička crkva šire zeničke regije i svi vjernici koji su dolazili na nedjeljnu misu dobro su znali da se iza vatrenog govornika, kakav je don Mirko bio tokom svojih propovijedi, krije veoma racionalan i dobro organiziran čovjek.

Njegova poslovična staloženost i sklonost da aritmetički uređuje svijet u kojem živi nije bila u opreci s njegovim duhovnim svjetonazorom. Don Mirko je bez imalo sumnje vjerovao u sakramente svete Rimokatoličke crkve i jedina njegova želja bila je širiti uzvišenu misao kršćanske vjere.

Godinama nakon rata, u zatvorenim crkvenim krugovima, vladalo je mišljenje kako je don Mirko cijeli život djelovao isključivo iz plemenitih nakana, nastojeći i u najtežim vremenima dušebrižnički skrbiti o svojoj pastvi. Ali svi ti klerici odmjerenog držanja nisu mogli objasniti zašto je don Mirko 1941. godine pristao raditi kao kanonik u ustaškoj vojnoj regimenti blagosiljajući svaku odluku ustaškog poglavnika šire zeničke regije Alojzija Miletića.

Još i danas je moguće na području Zenice naći katoličke vjernike koji su ratnih godina posjećivali mise don Mirka Mandže i slušali njegove nadahnute govore. Svi oni, uz malo ustezanja i ograđivanja od nesretnih događaja, priznaju da u svojim propovijedima don Mirko nije govorio samo o samilosti i kršćanskoj ljubavi. Tek sada su im postale jasne riječi don Mirka i sada razumiju šta je mislio njihov župnik kada je govorio o kršćanskoj supremaciji i potrebi da katolički puk još na ovom svijetu izgradi sebi raj nebeski. Proklinjao je bezbožništvo komunista i jevrejsku gramzivost tvrdeći samouvjereno da je taj pogani pustinjski narod skrivio smrt Kristovu. Samo kršćanstvo, grmio je don Mirko s propovjedničkog oltara, može spasiti čovjeka od vječnog prokletstva i svaki onaj koji odbije služiti Crkvi, a samim tim i Bogu samome, bit će proklet i na ovom i na onom svijetu.

Riješen da evanđeoskim blagoslovom pomogne spasenju nepismenog i neukog naroda, don Mirko se u godinama rata samoprijegorno bacio na iskorjenjivanje paganstva i hereze, kako je sam govorio. Godinama su, noću, ustaški bojovnici dovodili nejač i malu djecu u župni dvor gdje ih je don Mirko, ne pitajući nikada ko su ta djeca i zašto njihovi roditelji nisu s njima, pomazivao svetim sakramentima katoličanstva i uz Božiji blagoslov slao u internat u endehazijsku prijestolnicu. Tamo su brigu o siročadi preuzimala njegova subraća dominikanci, učeći ih pokoravati se Božijim i zakonima Nezavisne države Hrvatske.

Don Mirko Mandžo doživio je sudbinu istinskog kršćanskog mučenika. Koncem rata, u kasnu jesen 1944. godine, uhapsila ga je posebno obučena jedinica OZNA-e. Don Mirka Mandžu i još dva hercegovačka franjevca koji su bili u njegovom društvu agenti OZNA-e, preobučeni u njemačke oficire, uz obećanje da im žele pokazati nekakva poljoprivredna dobra, koja namjeravaju prepisati Crkvi, namamili su na jednu njivu izvan grada. I ne sluteći šta se zbiva, lakovjerni kao nevine ovce i gramzivi kao gladni vuci, tri crkvenjaka pođoše za lažnim časnicima. Kada su stigli na lastavičku visoravan, staro muslimansko dovište iznad Zenice, lažni Nijemci otkriše svoj identitet. Franjevce ubiše na mjestu i baciše u unaprijed iskopanu rupu, a don Mirka kroz šumu odvedoše do tajnog partizanskog štaba.

Don Mirka Mandžu, njegova dva prijatelja franjevca i tri lažna njemačka oficira niko više nikada nije vidio u Zenici.