Godišnji odmor u Albaniji: Vodič protiv predrasuda
Albani 02 S

Photo: Sandra Dančetović/XXZ

Ksamil, parče jonskog raja

„Da li želite malo vode“, pita umorna i zamalo besprekorno našminkana stjuardesa. „Da, hvala“, kažem i mislim se – naravno da želim kad nema ni kafe, ni čaja, čak ni onog žutog soka iz menze. Do Tirane se iz Beograda putuje tek oko sat vremena i sve što će vam buduća low cost kompanija zvana „Air Serbia“ ponuditi je – malo vode. I to sve za samo 189 evra, koliko košta povratna karta Beograd – Tirana. Sećam se da je pre desetak godina „Croatia Airlines“ za dvocifren broj evra na destinaciji Zagreb – Dubrovnik nudila bombone - ne zato što će nekom pasti šećer za pola sata vožnje, već zato što je to lep gest.

Na trenutak pomišljam da je došlo do restrikcije lepih gestova jer su u avionu mahom Albanci, uglavnom u tranzitu, i odmah potom prekorevam sebe zbog takvog načina razmišljanja. Pobogu, Sandra, 21. vek je, nisi samo ti tako progresivna i otvorenog uma. Stvari se menjaju, idu na bolje. Pre samo dve-tri godine, kada si prvi put išla u Albaniju, svi odavde su te gledali čudno. Danas je drugačije. Sve se menja. I druga glasila pišu o odmoru u Albaniji, (B)O(9)2 izveštava o povoljnim cenama karata za autobuse koji sa Kosova idu do albanske obale, grade se auto-putevi, ili se bar tome teži, dolazio nam je Edi Rama, Ana Brnabić je bila u Draču... Pitanje je dana kada će ovdašnje turističke agencije imati u ponudi letovanja u Valoni, Draču, Sarandi i najlepšem mestu za odmor u koje smo se i uputili - Ksamilu.

Dok se to ne desi, do albanskog mora možete stići u sopstvenoj režiji. Naša je podrazumevala put avionom do Tirane i četiri-pet sati vožnje automobilom od Tirane do Ksamila, te još dva sata utrošena na pauze, kafe (koje su predivne u kojem god delu Albanije da se nađete) i ručak kod banje Tepelene.

Na aerodromu Majka Tereza sa flašicom uza dočekao nas je vozač Edison, kojeg su nam preporučili prijatelji iz Albanije i sa Kosova. Dok smo prolazili kroz njegov rodni grad Fier (kroz koji se mora proći na putu ka jugu), rekao nam je da je to drugi po veličini grad u Albaniji, a prvi po ekonomskoj snazi. I njega krase raznobojne fasade po kojima je Tirana postala prepoznatljiva, lepo uređene ulice i slovenačke firme, neumorne u osvajanju tržišta.

Gde god da pogledate – radi se, gradi, nešto se dešava. Mogla bih Albaniju nazvati jednim velikim gradilištem, da kojim slučajem nemam iskustvo života u Beogradu poslednjih nekoliko meseci. U svakom slučaju, Albaniju danas, podjednako kao i pre dve-tri godine, vidim kao zemlju u usponu, kako god to patetično zvučalo. I danas mi je jasno da će malo ko poverovati u to sve dok se sam ne uveri ili dok se Mirko Alvirović ne odvaži da testira albanske puteve.

Glavni razlozi za to što Srbin nerado ide u Albaniju su neznanje i strah, koji uvek dolaze u paru. Teško je odagnati decenijama usađivane i brižljivo negovane predrasude. Međutim, Albanija će vas iznenaditi čak i ako nemate ili niste svesni da imate predrasude.

Očekivanja će vam najpre izneveriti činjenica da ih nije briga što ste iz Srbije, niti da imaju predstavu odakle ste. Retko koga pitaju iz koje je zemlje, raduju se svakom turisti, a i ako čuju srpski, uglavnom će ga pomešati sa poljskim ili makedonskim. Iako je svako uopštavanje (naročito kada je reč o narodima) nepouzdano i, na kraju krajeva, grozno i opasno, pokušaću da krajnje antidučićevski izdvojim svoje najjače utiske o Albaniji i ljudima koji tamo žive.

Gostoprimstvo kojim se Srbi diče nikad nisam doživela, osim u sopstvenoj familiji, pa ne mogu da posvedočim da su dva naroda po tome slična. Pažnju i poštovanje koje u Albaniji ukazuju svakom gostu, uspevajući istovremeno da ostanu nenametljivi, ne možete da ne primetite. Nisu bučni, niti euforični. Na konstataciju da je tu sve tako mirno i lako kažu samo: „Yeah, we're cool.“ Zaista ćete se osećati sigurno i spokojno i, s tim u vezi – niko neće pokušati da vas prevari ili izvuče neku sitnu korist. Kako je nama to već postao nacionalni sport, divno je videti da se neko zaista trudi da vam ponudi najbolje od onoga što ima, što prodaje i da teška vremena nisu svuda postala izgovor za sitan lopovluk. Nećete biti zakinuti ni za šta, naprotiv. U restoranima će se truditi da vas usluže što bolje mogu, neće vam podvaliti nešto na granici jestivog, na pijaci vam neće slučajno u kesu staviti dva-tri trula paradajza, nećete završiti u smeštaju lošijem nego što je predstavljen na slikama. Ako nešto ne funkcioniše, trudiće se da poprave čak i ako ne pitate. Ne morate stalno da dežurate i čuvate stvari na plaži. Sve je opušteno, mirno i stvoreno za odmor.

Takvo iskustvo u Albaniji sam imala ove i svih prethodnih godina. Smeštaj sam slučajno našla na internetu nekoliko dana pre polaska, bez Bookinga i Trip Advisora. Čovek po imenu Doni je napravio svoj sajt, istakao cene, divno uredio apartmane i uslikao ih, a ipak uživo sve izgleda mnogo bolje nego na slikama. On i njegova porodica bili su divni domaćini, uvek pristupačni i ljubazni i, naravno, nisu ništa pokušali da podvale ili naplate skuplje. Naprotiv, cena koju plaćate za udobnost divno opremljenog trosobnog stana i više je nego razumna, dok bi u nekim izvikanim mestima koja ne nude ni upola što i Ksamil verovatno bila dvostruko veća.

Ksamil je malo mesto sa bezbroj plaža i uvala. Koju god da izaberete, nećete pogrešiti. Beli pesak i čisto, toplo more dovoljni su za uživanje. Nema buke, galame, glasne muzike, skutera i maltretiranja. Ljudi koje ćete videti i(li) upoznati na plaži dolaze sa svih strana sveta. Ima dosta Italijana, Norvežana, Šveđana, Bugara, Amerikanaca, a najviše Poljaka. Ljubav između Poljske i Ksamila jaka je, prisutna i vidljiva. Meni u restoranu uglavnom će biti napisan na albanskom, engleskom i poljskom. Zato mnogi (ne računajući Poljake) kada čuju naš govor misle da smo iz Poljske.

Razumeju nas jedino ljudi s Kosova koji će neretko prići, porazgovarati i uputiti nas na dobre restorane. Mnogi turisti zapravo postaju domaći tako što kupuju stanove u Sarandi, gde metar kvadratni košta oko 600 evra. Upoznali smo Norvežane koji su upravo to uradili, te sada provode nekoliko meseci godišnje u Albaniji, dok u julu i avgustu, u jeku sezone, izdaju stan turistima. Žale se na skupoću u Norveškoj i nemogućnost da kao penzioneri ikako uštede. Zato su svoje parče raja pronašli u Ksamilu.

U tom raju gde vas retko ko razume i uopšte mari za svetska i regionalna pitanja, sasvim je moguće biti akter scene u kojoj srećete poznato lice iz Sarajeva, nakon čega vam se u razgovoru pridružuju ljudi rodom iz Peći, odavno već žitelji Ksamila, i pričaju vam kako je to mesto, koje se sada ubrzano gradi i razvija, nekada bilo sve u plantažama i mirisu pomorandže. Slučaj je hteo da vam se putevi ukrste ispred pekare „Kosova“, kako bi „ex Yu“ momenat bio što upečatljiviji.

Nekoliko dana kasnije sreli smo bračni par iz Raške, i to u poljskom restoranu koji pušta hrvatsku „Arenu sport“. Restoran, zapravo, drže Albanci, ali je prilagođen najbrojnijoj turističkoj populaciji i ima poljsko ime koje sam zaboravila jer smo ga interno prekrstili u „Kod Poljaka“. Na meniju možete naći sve plodove mora, tora i balkansko-mediteranske kuhinje. Dagnje na buzaru, recimo, koštaju 450 leka (1 evro = 132 leka), orada je oko 700 leka, ćevapi oko 400. Preko puta tog restorana je grčka taverna „Two Brothers“, a nedaleko i picerija „Oxhaku“, sa najljubaznijim vlasnicima i domaćinima. Nećete pogrešiti ni ako sednete u restoran „Vista Mare“, koji je preko puta pomenute picerije, u samom centru Ksamila. Jedan je od najlepše uređenih restorana u mestu, pa vam može spram okoline delovati previše utegnuto i ušminkano. Takvi restorani u Beogradu obično nude najodvratniju hranu, ali u „Vista Mare“ to nije slučaj. Oni će vam, kao i svi ostali, doneti sve najbolje što imaju, a njihov ekscentrični kuvar će čak i sam odlučiti šta da vam spremi, u želji da probate ono što je provereno najbolje.

Kafu možete popiti po ceni od 60 do 200 leka. Jedan od naših omiljenih kafića zove se „Olsi“ (kao i brat premijera Rame, a.k.a. čista provokacija) ili „Kod bake“, jer smo i taj objekat prekrstili, ne zato što ne volimo Olsija, naprotiv, već zato što je vlasnica/konobarica jedna divna i nasmejana  žena koja nije znala ni reč engleskog i za to nikog nije bilo briga.

Ispred njenog kafića nalazi se stajalište autobusa koji vas do Sarande vozi za neverovatnih 100 leka. Autobus stiže tačno u minut, po redu vožnje – saobraćaj funkcioniše, a tako i izgleda. Nema busplusa, kartica, ni karata, već konduktera koji, gle čuda, nije nervozan ni onda kada treba da se provlači kroz gužvu. Ako ne znate gde treba da siđete, slobodno pitajte, svako će vam rado objasniti i pomoći da se snađete. A ako se i izgubite, ne brinite, lepo je izgubiti se u ksamilskom raju.

Jedino loše što može da vam se desi jeste – da se vratite u Beograd: u beton, asfalt, tabloide, saobraćajni haos, kišu, među namrgođene ljude koji i ne znaju da se raj nalazi na samom kraju prijateljske Albanije...

Oceni 5