Noćno putovanje
Kuće

Photo: thequeerfrontier

Kuća u bekstvu

Ako kiša zapada uoči petka onda će padati sedam dana, tako nam je majka stalno govorila. I dažd je prekrio naše nebo snagom ajetâ sure Al-Qari'a/Smak svijeta. Kada nas je voda okružila sa svih strana, majkina kuća je krenula na svoju prvu plovidbu. Prije nego smo postali unoplovci začuo se jak prasak, jer se kuća odvojila od svojih zemaljskih korijena. I tako olakšana, bez temelja u koje su ugrađeni oklopi i stabilizatori eksplodiranih avio-bombi iz 2. svjetskog rata, kamenja stare kuće koja je izgorjela za savezničkog bombardovanja grada, i riječne sedre, kuća se spremala da izdrži ono najgore: put u nepoznato.

Oni hitronogi koje voda nije iznenadila kao nas, takvi su se uspeli na Ravnik, na sami vrh Huma odakle su se nadali da će sunce konačno probiti oblake i zaustaviti potop. Mi koji nismo imali puno izbora, i koji nismo htjeli da vremenski hir odlučuje umjesto naše volje, sami smo uzeli sudbinu u svoje ruke.

Nekim čudom podrum se uvukao u kuću postavši naša mašinska paluba, jer su dole bili crveni tlakomjeri sa malenim okruglim upravljačima za kormilarenje nabujalim i nesigurnim vodama. Poklopci na njima su se povremeno dizali ispuštajući ljutitu paru, ako bi se motori nehotice pregrijali. Vinova loza se odmotala sa majkine kuće i pretvorila u olistalo jedro, za svaki slučaj kao rezervni pogon. Sišao sam u podrum nakon što smo rukama i pajserom rastavili brodski pod, i prihvatio sam se metalnih kolutova za kormilarenje. Majka je stajala u kuhinji na prozoru zajedno sa stricem Šetom koji je služio vojsku u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Ona je upravljala kućom koja je postala plovni objekat, držeći tespih obješen o dlan. Kuglice njenog jantarnog tespiha su kružile svojim nečujnim univerzumom. Šeta je držao ostve na gotovs, ako slučajno ugleda leđa velike štuke. Voda nas je prskala po licima želeći uskočiti u majkinu kuhinju, ali to nije smanjivalo našu mornarsku odlučnost.

Spuštali smo se niz Unadžik ravno prema Pilanici pa sve tamo do sastavaka na čijim je pjeskarima uvijek bilo mrenova i škobalja. Na sastavcima se Unadžik ulijevao u Krušnicu. Tu su se miješale dvije vode. Krušnica se zadržavala na dijelu rijeke prema desnoj obali, gdje je voda bila hladnija, dok je Una zauzela područje lijeve strane zbratimljenih tekućica. Sredinom toka, za ljetnog vodostaja, plutali bi kosmati šaševi sa cvjetovima nalik na oči plašljivih hidro-pigmejskih bića. Ja sam, kroz podrumski prozor, nastojao zabacivati mesingani blinker, jer je on predviđen za mutnu vodu, pažljivo prateći manometre sa crvenim strelicama, i slušajući majkine upute. Vješto smo izbjegavali sedre preko kojih se voda prelijevala u debelim neprovidnim slojevima.

“Lijevo, punom snagom lijevo!”, vikala je majka, i ja bih dohvatio kormilo okrećući ga dok je kuća odgovarala željenim manevrom.

Ništa nas nije ugrožavalo, naša plovidba je bila sigurna. Čak ni džinovski talasi što su se međusobno sudarali praveći zastrašujuće vodene divove. Sjetio sam se Nostradamusovih stihova o propasti svijeta:

Na 48 stepeni more se pjeni, a ribe se kuhaju.

Već smo odavno izgubili iz vidokruga priobalne kuće u Pazardžiku i spuštali smo se niz bregove pilaničkih slapova u novostvoreno jezero, koje se protezalo sve tamo do škole Đuro Pucar Stari, prijeteći da dohvati prve kuće izgrađene na travnatim padinama Zahuma. Svakako je bilo vrijeme poplava, ali ovakva još nije bila viđena, barem ne za majkinog životnog vijeka. I tako smo počeli kliziti krakom Une i glavnim tokom Krušnice, što su zajedničkim snagama potopile kilometarski duge ade i sve što je bilo na njima. Prečke na fudbalskim stadionima Meteora i njegovog nižerazrednog brata Željezničara virile su iz jezera, naslonjene na nekih pola metra stativa. Na zapadnoj tribini većeg stadiona sjedila je nijema i prljava voda. U mreži gola zaustavio se nadut leš nečije krave. Na tri sata od nas voda je pokušavala smanjiti Točile penjući se preko krošanja nemoćnog drveća. Posvuda su tonula ptičija gnijezda. Iz dubine su izranjale ribe nikad viđene na dnevnom svjetlu, nazgrapnih tijela sa glavama toliko nalik ljudskim pa su neke od njih mogle i pričati.

Jedna sa kositrenim krljuštima mi je dobacila, začuđeno gledajući preko majkine kuće kako oblaci plove iznad Točila: “I prvi anđeo zatrubi, et facta est grando et ignis...”, brzo sam je prekinuo odgovarajući joj kroz prozorčić svoje mašinske kabine: “mista in sanguine, et missum est in terram, et tertia pars terrae combusta est, i trećina drveća izgorje, i sva zelena trava izgorje.” Našto se povukla natrag u muljevitu dubinu udarajući teškim repom po vodenoj površini. Riblji pogled je bio strašan, stariji od vremena. Umor je uzimao maha i bilo je nemoguće otjerati turobne misli.

Na 48 stepeni more se pjeni, a ribe se kuhaju.

Na ovom mjestu snoviđenje se prekida kao rezom Solingen noža i ja se budim zadihan u majkinoj gostinjskoj sobi pokriven masivnim jorganom. Negdje na zidu iznad mene takt satnog mehanizma daje gotsku notu uspavanom mraku. Kuća je još uvijek na suhom, a Unadžik je u svom odijelu, koje mu nije postalo pretijesno. Voda je zadovoljna i neumorno se spušta prema sastavcima miješajući se sa hladnim krušničkim fluidom. Kad ustanem otići ću u podrum i provjeriti crvene kazaljke na dva metalna vodomjera. Njihovu poziciju i broj što pokazuje utrošak vode koju napravi majkina kuća.

U praskozorje sam napustio krevet i ušao u hodnik. Lijevo prema ulaznim vratima niz ogledalo vješalice za odjeću slijevale su se svježe kapi vode, tepih u hodniku je bio namočen vodom. Debeli nanosi bijele boje na zidovima su mjestimično ispucali kao da je kuću pogodio zemljotres. Sada je to skroz jasno, majkina kuća se noću tajno kreće na vodeni pogon. Hoda krišom uz pomoć vodenastih trepetljika, i njeno noćno napredovanje je, zasad, izraženo u pedljima. Trepetljike su mali vodeni bičevi, zamjena za noge kod nekih vrsta vodenih organizama i mikroba. Kuća hoće da se pomjeri sa mjesta, hoće da ode u neki drugi, postojaniji, kvart, daleko od divlje rijeke iz snova, van domašaja poplava i nepogoda, gdje bi mogla doživjeti sretnu starost. U neki grad gdje žive bolji stanovnici: Petar Pan, Ivica & Marica. Kuća je naivna baš kao i oni čije ruke su je izgradile. U proljeće 1992. kuća je mislila da će nju poštediti, jer nikad nikom nije zlo učinila. Oko nje sve druge kuće su bile žute buktinje sa dječijih crteža. Pravila se da je toliko blještavilo posvuda zato što su zvijezde rano izašle na nebu. I da druge kuće nisu ognjena sunca što se urušavaju u središte svoga pakla. Njena svijest se povukla ispod samog krovnog vrha, šćućurila se drhteći kao smrznuta sova.

Noć je mirnodopska, jedna od mnogih. Jedino što ima na raspolaganju su vodenaste trepetljike i rijeku koja njen bijeg prikriva svojim šumom. Vrijeme curi neumoljivo, i nije na njenoj strani. Kuća se priprema da iznevjeri svoju sudbinu koja se ponavlja sa užasavajućom preciznošću svakih pedeset godina. Da se pretvori u prah i pepeo. Je li potrebno napisati kako njen bijeg nikad ne uspijeva.

*Tekst je objavljen u junu 2011. godine

Oceni 5