Kuhamo se na žestokoj vatri u kojoj doslovno sve sagorjeva

BLOKADA

Izgleda mi da se nalazimo u bezizlaznom položaju. Grad je već više od mjesec i po dana blokiran sa svih strana. U njega, osim malobrojnih jedinica UNPROFOR-a i članova Međunarodnog Crvenog križa\krsta, niko niti ulazi, niti iz njega izlazi. Struje je nestalo već prilikom prvih sukoba HVO-a i Armije BiH. Humanitarna pomoć nam nije stigla više od tri mjeseca, a izgledi za bilo kakav boljitak krajnje su “mršavi”. (Kažu da u Splitu preko pet stotina kamiona natovarenih hranom i lijekovima čeka smirivanje sukoba u Hercegovini.)

Pregovori se, bez vidljivih rezultata, otežu do u nedogled, a treća strana lukavo i strpljivo čeka svoj trenutak, u međuvremenu otvoreno šurujući s HVO-om. Bez uplitanja međunarodnih snaga, to jest – bez vojne provedbe ovakvog ili unekoliko korigovanog Vens-Ovenovog plana, bojim se da Konjic, baš kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu, čeka strašna nesreća. Po gradu se govorka da se priprema masovna evakuacija Hrvata. Kuda? Kako? Nakon toga bi ovaj nekada lijepi gradić na još ljepšim vodama vjerovatno bio do kraja uništen – naravno, ako je takvo što uopšte moguće.

(Dobro reče ujna: Ma, ne možeš ti, bogami, ni jednu jedinu uličicu zatrijet’, a kamoli cijeli narod! Uvijek će neko ostati.)

Ostati, ali zašto? Za pamćenje i praštanje – ili za nova klanja?!

Ko zna šta će biti s nama. Sjedimo, šutimo, pušeći nanu ili kamilicu (košulja duhana je već preko sto maraka), čeprkamo po baštama i čekamo. I sve rjeđe trčimo do WC-a, postepeno se pretvarajući u vegetarijance. Poneka goveđa konzerva još “sijevne” na trpezi. Dajo je danas, uz nos snajperistima, ulovio tri pastrmčice. Gozba! Srećom, ima kiše, povrće buja, pa se svi već pomalo “čujemo” na mladi luk, zelenu salatu...

Ovih me dana neprestano muči čežnja za Darčetom i djecom. Sve je bilo u redu dok je bio slobodan prolaz za Hrvatsku i dok sam znao da mogu, bude li sreće pa izbjegnem granatama (snajpera se i ne bojim toliko, mada bih, možda, od njih trebao više strepjeti), svaka dva-tri mjeseca otići do njih, na more. Ovako, svaki put kad berem jagode, a ovog ih proljeća zaista ima u izobilju, raste adamova jabučica. Da ih (jagode) mogu barem turnuti u zamrzivač, pa da dočekaju moje tintilince. Ali, rogac mali!

Nervoza je, treba li pisati, sve veća. U partiji remija međusobno se gložimo kao da je na stolu brdo novčanica. Svaka nam sitnica živce napne do pucanja. Uza sve to, već nekoliko dana neprestano sijeva i lije, gomilaju se tmasti oblaci, pa dreždim na uskoj četvorini ispred podruma, osluškujući šum borova i sporadične puščane fijuke.

Nikako dva dobra sastaviti.

Cirusa nigdje.

Borci, 30. I 1970.

Dragi Mirko,

Otišao sam iz Mostara 26. XI. Priroda divna nezaboravna. Blage magle zastrle su sive kose a kalajna žica krivudale su¹ i žurele su mutnoj Neretvi. To su potoci od kiša. Neki je kao brazda razširio se tako do Perutac vrela koje je najljepše.

Inače Mostar me je i ovoga puta okrijepio.

I tako divne slike Jablanice, a onda gadne i evo me u Konjicu.

Neću ti dosađivati kako se živilo ova preko dva mjeseca. Obolio sam od starosti (89 g.) i još neka malaksalost.

Lazo

(po volji božjoj zoografos)

Draga Cile,

Kasni je popodnevni čas. Mama se odmara u totalno mračnom podrumu. Pucnjevi iz pušaka i PAM-ova ranjavaju vrući proljetni zrak. Uhvatila me je strašna, što bi Dalmoši rekli – fjaka. Čežnja za vama, prekogorskim.

Uskoro se sprema da ljuljne kiša, da razveseli usahle bašte. (Ako se više išta pod kapom nebeskom može razveseliti.) Dedine i Svenkove jagode prpošno rađaju i svaki čas mi se grlo stegne dok ih berem. Pošto već skoro dva mjeseca nemamo struje, moramo ih odmah jesti ili od njih praviti slatko. Mama je juče zgotovila jednu teglicu. Da prste obližeš!

Toliko bih toga htio staviti na papir koji, možda, neće nikad ni stići u tvoje ruke. Toliko toga važnog, i tužnog, i strašnog, a što osjećam da, jednostavno, MORAŠ znati! Naravno, živi smo, i zdravi, (još) nismo gladni, i sa te, ipak osnovne strane, sve je u redu. Ali...

Do maločas na terasi kod Miće igrali remija. Opasne ptičice zujale su često visoko iznad naših glava, a uz prirodnu grmljavinu, u daljini, sudare kumulusa, čula se i ona druga, prijeteća grmljavina – rezultat ogromnog tehničkog napretka ka – luku i strijeli!

– Kao u Bejrutu – tiho prozbori jedan od kartaša – nikad ni sanjao da ću ovako kartati dok zrakom lete meci!

Danas smo, ipak, selili gore, u mamin stan. Otkad smo u mraku, njoj se podrum totalno zgadio. Ionako preplašena, rastrešena, nikad ne zna gdje je šta ostavila. Nalijeće na stvari, udara se, bogara, nervira. Stalno se ljutim što ne vodi računa ni o večeras, a kamoli o sutra, barem kad su u pitanju cigarete, kafa i druge sitnice koje mnogo znače. Bog zna kad ćemo opet dobiti pomoć u hrani ili koju paru od vas ili Davakice. Zbog toga sam i odlučio da, barem po danu, više vremena provodimo gore, a da u podrum strčimo tek kad zapuca. Vjerujem da bi je to moglo barem malo opustiti.

Vjerovatno su ti već javili da su nedavno dvije granate dreknule u Ozrenkinu kuću. Jedna nije napravila mnogo štete, udarila u debeli čeoni zid, pa su se geleri raspršili po cijelom Suhom Dolu. Od njih su ranjene dvije djevojčice, o čemu su ti takođe možda već javili. Međutim, druga granata pala je direktno na krov, dignuvši hiljadu i dvije stotine cigli u zrak i probivši plafon u dnevnom boravku. Poslije smo čistili ono što je još ostalo od tavana. Dajo je preostale zdrave cigle poslagao na dio krova iznad hodnika kako bi barem taj dio, u koji smo unijeli tetkine stvari iz dnevnog boravka, koliko-toliko zaštitili od prokišnjavanja. Svejedno, šteta je ogromna. Kao da se na našu tetku Ozrenku sve sručilo. Prvo otimačina kola, pa otkaz (za koji još ima nade da bude povučen – naravno, ako se ona ikad više vrati da živi ovdje), sad još i ovo! Ipak, daleko je najvažnije da je mala komšinica ostala živa. Jer, ta je granata bila jedna od prvih tog dana. A zna se, od prve se gine.

Komšiluk nam je i dalje isti, dobar. Kartamo, zezamo se, strahujemo i jadamo jedni drugima. Ta moja avlijska Bosna još postoji, iako već odavno niko od nas nije sasvim “zdrav”. Svi smo nervozni, oko karata se “ujedamo” kao psi. Javljaju se i neki stari kompleksi niže vrijednosti (ovo važi samo za mene). Svako ko preživi ovaj rat moći će da se računa kao pobjednik. Jer, žestoko sumnjam da ovdje može biti pravih pobjednika. Istina, nova će djeca na Balkanu opet učiti o “herojskim vojskama”, “velikim bitkama i junacima”, zastavama... Pisaće se nova srpska, nova hrvatska i nova muslimanska istorija. I povijest. Na prvim stranicama bukvara i početnica će biti neka druga, malo namrštena lica. Samo Mi ćemo biti pravedni, vrijedni, neuništivi. A Oni...

Sve mi se zgadilo.

Da nemam mamu, Monija, baštu, knjige (ova koju pišem gotovo je pri kraju – čekam samo kraj rata, pa da je okončam!), tebe i tvoje tintilince, moje zlatne momke i Davakicu, vjerovatno bih davno “otkačio”, ili se barem ranije potrudio da zbrišem odavde. Samo me ne pitaj kuda, jer ni sam to ne znam.

Da bih ti pokazao o kakvoj se “ludnici” ovdje radi, poslužiću se samo jednim primjerom. Naime, danima prije izbijanja sukoba između HVO-a i Armije BiH, komšija Braco Anđelić, tajnik lokanog HVO-a, nam je savjetovao da, u slučaju frke, bježimo (svi Suhodolci) na obližnju planinu Zlatar, važno topničko uporište hrvatske vojske. Međutim, kad je rat između Jedinica i Postrojbi krenuo, prva “hrvatska” kota koja je pala bio je upravo Zlatar. Sad već dva mjeseca hrvatski vojnici koji su tamo držali položaje kao zatvorenici čiste grad, kopaju rovove za Armiju, i daju krv za njene ranjenike. A naš se komšija, donedavno, kao i kompletni HVO, saveznik te iste Armije BiH, sada nalazi u selu Turija, posljednjem hrvatskom uporištu nekoliko kilometara izvan grada. Radio kaže da otvoreno šuruju sa četnicima.

S druge, to jest treće strane, Armija, zapravo – pljačkaši i zločinci u njenim redovima, manje-više neometani od strane lokalne vlasti, vrijedno “operišu” po gradu i okolini. Mnoge su kuće, nakon što je iz njih odnešeno sve što išta vrijedi, spaljene ili dignute u zrak. Šverca i ratnog profiterstva “na tone”. Luciferi koji su nam sve ovo smjestili i dalje provode njihov krvavi plan. Samo što oni ovaj horor gledaju sa distance, iz udobnih fotelja ili u dobro zaštićenim skloništima. A mi se ovdje kuhamo na žestokoj, mada sporogorećoj vatri, u kojoj doslovno sve sagorjeva.

KETMAN

Neki dan, u pismu sestri, upotrijebih izraz “avlijska Bosna”. Time sam, zapravo, mislio na užasno tjeskoban prostor u koji smo satjerani, ali i na naše komšijsko slaganje i ispomaganje.

I zaista, u našoj se ulici i dalje družimo, pričamo i tračamo, kartamo i darujemo jedni druge dragocjenim stvarima, ranije sitnicama: šakom kafe “u zrnu”, strukom mladog luka ili salate, čašicom jagoda, nekoliko listova lobode za pitu bez mlijeka i mesa, cigaretom, “ljekovitom” kapljicom rakije...

U našim isprekidanim i nervoznim trućanjima o politici, uglas psujemo nacionalne lidere i stranke koji su nas, eto, u sve ovo uvalili, “udaramo” po lopovluku u gradu, zgražamo se nad vijestima o sve novim i novim zločinima...

Ipak, pod površinom, čini mi se, tinja (i) nešto drugo. Ogromna većina ljudi oko mene, naime, mnogo radije, strasnije, da tako kažem: bogatije, razuđenije, priča o zlodjelima Onih Drugih nego što će se sjetiti “nepodopština” od strane “Svojih”. To je, može biti, donekle i prirodno. Najžešće peče vlastita rana.

Muslimani, čija vojska sada kontroliše jedva petnaestak posto Bosne i Hercegovine, svakako imaju puno razloga da se osjećaju izigranim od strane dojučerašnjih komšija Srba, ali odnedavno i Hrvata, kao i od strane “svjetske zajednice”, ma šta to značilo. Ona je vladi Alije Izetbegovića puno obećavala, da bi je, potom, u teškim momentima uvijek ostavljala na cjedilu. Nesumnjivo je i to da je najviše zločina načinjeno upravo nad pripadnicima ovog naroda. Zbog toga se gnjevu komšija islamske vjeroispovijesti jedva da ima šta prigovoriti.

Srbi koji su ostali u gradu imaju gotovo isto toliko razloga da se osjećaju poniženim i prevarenim. Naime, poslije zločina po okolnim selima, od kojih se onaj na Bradini sigurno može nazvati masovnim, te u logoru Čelebići, poslije desetina opljačkanih kuća i stanova u Konjicu i okolini, te najrazličitijih načina šikaniranja i maltretiranja, mnogi od njih ozbiljno preispituju ispravnost odluke da ostankom ovdje daju doprinos opstanku multietničke Bosne i Hercegovine. Odanost rodnoj grudi i gradu često ih je preskupo stajala. Zato mnogi građanski orijentisani Srbi ovih dana hvataju “posljednji voz” i pod okriljem noći i sa nekoliko zavežljaja, preko Donjeg Sela bježe u planinu, u “sigurnost srpske teritorije”. Međutim, tamo ih sigurno ne dočekuju hljebom i solju. Prije će biti da karadžićevci ove dvostruke gubitnike mrgodno pitaju: “A gdje ste dosad bili?!” Prije no što im tutnu oružje u ruke i otpraše ih u prve borbene redove.

Naposlijetku, Hrvati koji su, iz puke neobavještenosti ili iz ličnog uvjerenja, poslije 15. aprila – kad su počeli sukobi Armije BiH i HVO-a – ostali u Konjicu, proveli su se, čini mi se, još i gore od naših “Srba iz solitera”. Srdžba Muslimana na dojučerašnje saveznike još je veća, a time i odmazda strašnija, nego u odnosu na Srbe – izdajice. Svi pripadnici HVO-a, bez obzira na to jesu li zarobljeni u borbama ili su zatečeni u vlastitim domovima, pohapšeni su i pozatvarani. Mnoge hrvatske kuće u okolini Konjica su planule. Nekoliko Hrvata je ubijeno na kućnom pragu. O razmjerama pljačke i sitnijih provokacija izlišno je i govoriti.

Zbog svega toga sam uvjeren da je kazna prema ovdašnjim Hrvatima, bez obzira na činjenicu da HDZ zaista želi državu u državi, daleko prevazišla njihovu eventualnu krivicu. Uostalom, na razne načine su stradali – a i danas stradaju – i oni Hrvati koji sa Bobanom i bobanovinom nemaju ama baš ništa zajedničko. Pribrojivši im “obične” mobilisane vojnike koji nisu mogli imati nikakav uticaj na kreiranje “visoke politike”, dolazimo do zaključka da su i u ovom slučaju najveći ceh platili nedužni, “mali” ljudi. A zar to nije glavna i najodvratnija karakteristika ovog neuporedivog rata?!

Da se vratim na početak: avlijska, komšijska Bosna i Hercegovina, jedina koju volim, mada i dalje traje, blijeda je slika moga zavičaja. Zapravo su naša slaganja u vezi sa “velikim pitanjima”, bojim se, više deklarativna, nezamjerajuća, a u suštini – neiskrena. Duboko u sebi, većina ljudi ovdje se najbolje osjeća među pripadnicima svoje nacije. Hoće li me iko pravilno razumjeti ako ovdje, uz sav respekt prema religijama i nacijama, napišem: svog čopora?

Nisu li Meštri, zapravo, to i željeli?!

A oni rijetki pojedinci koji pokušaju da se izdignu iz blata nacionalnih podjela i isključivosti, oni u pravilu smjesta budu žigosani kao mekušci, izdajnici, prodane duše, pervertiti...

Što se mene tiče, već dugo želim samo maličak tišine, opervažene samo poznatim dječijim smijehom.

(1) Sve pravopisne greške preuzete su iz originalnih pisama poznatog slikara.