Kukumavke guču, paunice brekću
Scena iz dvora Dušanova
Kukumavke guču. Paunice brekću
Javorovi šušte, jasenovi šume
Jauču jablani i lavovi štekću
Jedeci fijuču: carski glumci glume.
Carski glume glumci. Car sedi i sluša
Danas car je veso, i sav dvor to znade.
I kad najzad dođe kraj zlatne parade
Uze care cvetnu citru od čauša.
I sviro je dugo s puno vere čvrste
A tice i zveri, ljudi, čeljad razna
Gledahu sa slutnjom na careve prste
Lijući na patos ulja grčkih vazna.
Sjajan i nerazumljiv carski sonet
Kada Kantakuzen vrtom carske želje
S kacigama sunca gozbio je hučno
Car, tronut i strašan usta svojeručno
I pogleda zlatni mlin podviga Hrelje.
Skutonoše svetle u rizama hrama
S mramornih zenica amfora od srebra
Stegoše kolane, i kopčama rebra
I pođoše kao slavoluci prama.
Čeka gost Vizantski. A sjaj kandelabra
Dok padaše strašan na jauk od gvožđa
Plašt kimvala zvonkih i bisera hrabra
Nosio je cara u sedma nebesa:
Kopljanici carski čitahu čudesa
Pevajući pesmu Ljutičinog grožđa.
*Iz “Pantologije novije srpske pelengirike”