Ekskluzivno: Iz knjige „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“
Arar 12 S

Pospana na brodu: Dalmacija, šezdesetih

Photo: Tošo Dabac

Kultura svakodnevice: Veća plaća, stan, fićo, ljetni odmor uz zvuke lakih nota

Express buffet, Trg Republike Zagreb, oko 1960. Prikazati povijest svakodnevice u Hrvatskoj šezdesetih znači spustiti se u žarište poratnih modernizacijskih procesa, njihovih uspjeha i neuspjeha, u vrijeme nakon formativne faze socijalističkoga društva, a prije kasnoga socijalizma u kojem će Jugoslavija najprije doseći maksimum svojega društveno-gospodarskog razvitka i životnog standarda te potom podleći složenoj višegodišnjoj krizi.[1] Desetljeće je to u kojem se gospodarskim reformama nastoji omogućiti bolji život zacrtan Programom Saveza komunista Jugoslavije iz 1958. i u kojem se zemlja na svim poljima otvara svijetu, njegovu nesvrstanom i blokovskom dijelu, te se nastoji što više prilagoditi Zapadu trudeći se pritom ne iznevjeriti temelje svoje političke posebnosti. Otvorenost se primjećivala u primjeni određenih tržišnih načela te u političkoj liberalizaciji, zatopljivanju na mnogim društvenim područjima, pa i u odnosu države i Katoličke crkve, te otvaranju većega prostora za raspravu i otkrivanje neželjenih stranputica socijalizma.

U demografskoj iskaznici hrvatskoga društva šezdesetih valja zabilježiti da je ono između dvaju popisa, od 1961. do 1971., naraslo za 266.525 i doseglo 4,4 milijuna.[2] Bilo je to mlado društvo u kojem je 1961. prosječna dob muškarca bila 31, žene 34 godine dok je očekivano trajanje njezina života bilo 69, njegovoga 64 godine.[3] Umrlih je bilo znatno manje od rođenih, no prirodni prirast se uslijed demografske tranzicije tijekom desetljeća ipak više no prepolovio, s 8,7 na 3,7 promila.[4] Svakoga trećeg umrlog do tog su stanja dovele bolesti krvožilnoga sustava kao najčešći uzrok smrti.[5] Majke su najčešće rađale u ranim dvadesetima, i to godišnje od 61 do 74 tisuće živorođene djece, dobra zdravstvena skrb prepolovila je smrtnost dojenčadi na nešto više od dvije tisuće godišnje, u velikom je padu bio broj rođenih izvan braka, a broj razvoda bio je oko sedam puta manji od broja sklopljenih brakova.[6] Sve češće se živjelo u maloj nuklearnoj obitelji kojoj su u planiranju broja djece pomoći mogli stručnjaci, obrazovni programi, kontracepcija i nastavak liberalizacije već ranije dopuštenoga pobačaja.

Trg Republike, pogled iz Gradske kavane Zagreb, oko 1960.

Bio je to dio širega procesa emancipacije žena i seksualne revolucije. Zdravlju stanovništva pogodovao je razvitak zdravstvenoga sustava s povećanjem broja liječnika s 3,5 na 5,2 tisuće.[7] Bilo je više liječnika opće prakse, više specijalista i stomatologa, bolničkih kreveta i lijekova, a otpornost populacije na zarazne bolesti jačalo je obavezno cijepljenje. Obaveznim školovanjem pak bilo je obuhvaćeno oko 600 tisuća učenika osnovnih škola, broj srednjoškolaca porastao je za polovicu i dosegao 150 tisuća, više nego utrostručen bio je broj polaznika viših škola kojih je na kraju desetljeća bilo 18,5 tisuća, a svima njima valja pribrojiti oko 35 tisuća visokoškolskih studenata.[8] Sve to poboljšavalo je, i dalje slabašnu, obrazovnu strukturu stanovništva, a udio nepismenih među starijima od deset godina pao je s 13 na 9 posto.[9] Zdravije i obrazovanije industrijalizirano društvo – u kojem je šezdesetih proizvodnja rasla od pola do 13,5 posto godišnje, a udio poljoprivrednoga stanovništva padao s 43,9 na 32,3 posto[10] – postajalo je svjesno svih strana industrijske kulture pa i slobodnoga vremena kojemu su novi poticajni kontekst davali popularna kultura, mediji, kultura putovanja, sportska rekreacija i hobiji.

Izravna komunikacija sa Zapadom bila je snažan poticaj modernizaciji kulture svakodnevice, posebice među mlađim naraštajem rođenim u ratnim i poratnim godinama. Mnogim promjenama u svakodnevnim praksama šezdesetih zajednički nazivnik može biti potrošačka kultura.[11] Događalo se to uz odjeke pjesme Moja mala djevojčica, pobjednice prvoga opatijskog festivala 1958., čiji su stihovi sadržavali popis naoko dječjih želja na kojemu su se našli auto, bicikl i romobil, medo i zeko, kolica Jugovinil, kolači, bomboni i naranče te jedna malena beba.[12] Tada su širom otvorena vrata potrošačkoj kulturi da bi ona potom na krilima reformi te porasta plaća i životnoga standarda tijekom šezdesetih poprimila jasnije oblike i hrvatsko društvo u cjelini počela činiti potrošačkim, uz sve ideološke prijepore na putu njezina urastanja među socijalističke vrijednosti te neočekivane društvene razlike koje je to sa sobom donijelo. Širili su se novi industrijski proizvodi – ekspres lonci, juhe u vrećici, plastični artikli, sintetičke tkanine, automobili – koji su ubrzavali životni ritam i oblikovali nove navike.

Pod Titovom slikom: Samoposluga Konzum, Ilica, početkom šezdesetih

Sredinom desetljeća bilo je oko milijun korisnika potrošačkih kredita, a naposljetku se 1969. pojavio Diners kao prva kreditna kartica u povijesti domaćega tržišta.[13] Žarište novoga potrošačkog mentaliteta bila je maloprodajna mreža koja se s početnih 10.454 trgovina do 1970. povećala za polovicu i uključivala 607 samoposluga i 13 robnih kuća.[14] Potonje su bile već poznati oblik prodaje, no samoposluga je bila novost koja se Europom širila nakon Drugoga svjetskog rata i do Hrvatske stigla 1956. kada je otvorena prva takva jugoslavenska prodavaonica u Ivancu.[15] U samoposlugama su se kupci prvi put izravno susreli s proizvodima koje su sami mogli uzimati s polica, možda privučeni dizajnom ambalaže, razgledavati ih i odlučiti hoće li ih kupiti. Velik dio namirnica koje su se u običnim prodavaonicama prodavale uz posredništvo trgovca te uz vaganje na licu mjesta, sada je bio unaprijed industrijski zapakiran. Šetnja između polica s košarom ili kolicima postala je dio doživljaja i jedan od načina povezivanja kupovine s uživanjem u slobodnom vremenu. Pri otvorenju samoposluga gotovo redovito je bilo isticanje potrebe za suvremenim načinom prodaje te oduševljenje punim policama, tehničkom opremom i ljubaznim osobljem. Prodavaonice, izlozi i reklame sve češće su potrošače dovodili u iskušenje, no potrebe i želje rasle su i do razine koju opskrbljenost tržišta nije mogla pratiti pa je izlaz bio u kupovini u inozemstvu. Trst je postao najpopularnije inozemno odredište jugoslavenskih kupaca i nesumnjivo je zaslužan za činjenicu da su 1970. čak polovicu od 14,5 milijuna izlazaka domaćih putnika iz Jugoslavije činila putovanja preko talijanske granice.[16] Deset godina ranije izvan Jugoslavije je putovalo samo 154 tisuće domaćih putnika.

Revija cipela postolara Borisa Stričaka u Obrtničkoj komori, 1965. godineNa bitno slabijemu drugome mjestu u toj statistici gužvom opterećenih graničnih prijelaza našla se Austrija, no u tom su slučaju putnici znatno češće bili oni koji su krenuli na rad u inozemstvo. Bila je to nova masovna pojava u šezdesetima koja je u svojem prvom masovnom valu do 1971. iz Hrvatske odvela 255 tisuća radnika.[17] Više zapadnoeuropske plaće stizale su do obitelji u zemlji te znatno povećavale njihov životni standard i kupovnu moć. U Hrvatskoj se, uz još uvijek brojno poljoprivredno stanovništvo, broj zaposlenih u desetak godina povećao s 0,8 na cijeli milijun, a porasla je i stvarna vrijednost njihove plaće, i to dvostruko kako pokazuje indeks realnog osobnog dohotka.[18] Dakle, dvostruko veća bila je kupovna moć radnika i radnica. Odrazilo se to i na smanjenje udjela prehrane u osobnoj potrošnji radničkih nepoljoprivrednih kućanstva, koji je između 1963. i 1968. pao s 42 na 35,6, a za ukupna kućanstva s 49,4 na 45,4 posto.[19] Osim u udvostručenju udjela za promet i PTT usluge na 7,6 posto, drugih većih promjena nije bilo pa su krajem šezdesetih kod ukupnih kućanstava 9,5 posto troškova zauzimali piće i duhan, 8,4 odjeća i obuća, 4,4 stan i održavanje, 5,2 ogrjev i rasvjeta, 6,7 pokućstvo i oprema, 4,0 higijena i zdravlje, 6,3 kultura i razonoda, 7,6 promet i PTT usluge te ostali troškovi 2,5 posto. Dok je, primjerice 1968. prosječna plaća iznosila 904 nova dinara, bolje muško odijelo stajalo je 524, ženske plitke cipele 62, šišanje 5, trajna ondulacija 22, ulaznice za kino i kazalište 3–5, kilogram svježih srdela 5, svježeg mesa 11–16, krumpira jedan dinar, a litra vina nešto više od tri nova dinara.[20] Denominacijom lišen dviju nula, novi je dinar uveden 1966. kao dio mjera sveobuhvatne druge ili velike privredne reforme, no u svakodnevnom je govoru privikavanje na nove iznose teklo vrlo sporo i stari se dinar još dugo zadržao u svijesti.

Gotovo polovicu obiteljskih rashoda činio je trošak prehrane. Porast standarda značio je povećanu potrošnju prehrambenih proizvoda i uklanjanje posljedica poratne gladi i neuhranjenosti iz pedesetih. Količine od oko 60 kilograma kruha i peciva, stotinu litara mlijeka, 50 kilograma mesa, ribe i njihovih prerađevina, jednako toliko svježega voće i tri puta više svježega povrća činile su godišnju potrošnju po stanovniku krajem šezdesetih, a u nekim su kategorijama bile čak oko četiri puta veće nego početkom pedesetih.[21] Po stanovniku je između 1963. i 1968. porast iznosio više od dvije stotine kilokalorija i dosegao prosječni dnevni utrošak od 3167 kcal, no s razlikom od gotovo tisuću i pol kilokalorija između odlično namirenih poljoprivrednika i slabije uhranjenih radnika.[22]

U šezdesetima je izrazitije porasla potrošnja mesa peradi i svinjetine; među povrćem na prvom je mjestu bio krumpir, potom kupus i kelj; potrošnja južnoga voća udvostručena je između 1963. i 1968., no jabuke i grožđe zadržali su mjesto omiljenoga voća.[23] U istom je razdoblju znatnije porasla potrošnja jaja, s 89 na 127 komada, a sve više se pilo vina, piva i rakije: krajem desetljeća 48 litara vina godišnje po članu kućanstva, ili nešto više od decilitra dnevno, te po 5-6 litara piva i rakije kroz cijelu godinu. Bezalkoholnim gaziranim pićima, poput Badelove Nare i Cockte Slovenijavina, pridružili su se krajem desetljeća američki suparnici iz domaćih tvornica – Pepsi 1967. i Coca-Cola 1968. – povezujući tako globalno tržište i radna mjesta u jugoslavenskoj industriji.[24]

Namirnice su sve češće na pohranu i obradu dolazile u suvremenu kuhinju u kojoj su uređaji i radne plohe bili organizirani po modelu tvorničke trake: od hladnjaka preko sudopera i radne plohe do štednjaka i naposljetku do stola. Industrija je tako bila sve prisutnija u svakodnevnom okruženju, no kuhinje i stanovi nisu bili odveć prostrani. Prosječna površina stana narasla je tijekom desetljeća za desetak kvadrata i dosegla 61 četvorni metar – 54 u društvenom i 65 u individualnom sektoru – te nastavila rasti kako se povećavao udio novogradnje u stambenome fondu.[25] Poratna urbanizacija i stanogradnja šezdesetih se nalaze u brzome ritmu, prosječno s novih gotovo 30 tisuća stanova godišnje, od čega je oko trećine bilo izgrađeno društvenim sredstvima.

Bolji uvjeti stanovanja značili su bolju kvalitetu života, no zbog oronulih i neobnovljenih starih zgrada ukupno stanje stambene infrastrukture nije bilo na visokoj razini. Prosječni stambeni prostor krajem desetljeća u čak dva od tri slučaja nije bio spojen na vodovodnu i električnu mrežu, svaka druga kuća ili stan od svih priključaka imali su samo električnu energiju, svaki deseti stan bio je bez ikakvih instalacija, a tek dva posto kućanstava uživalo je i u struji i vodi i centralnome grijanju.[26] O infrastrukturi su dobrim dijelom ovisili higijenski i zdravstveni uvjeti. Razlike između sela i grada, poljoprivrednih i nepoljoprivrednih kućanstava, nerazvijenih i razvijenih dijelova Hrvatske bile su velike.

Spas za svaku domaćicu: Perlica HimoPočetkom šezdesetih tek svako peto kućanstvo posjedovalo je električni ili plinski štednjak, što znači da su sva ostala ovisila o drvima. Međutim, modernizacija i automatizacija kućanstava šezdesetih je bila u punome jeku i na području trajnih potrošnih dobara događala prava potrošačka revolucija.[27] Primjerice, samo između 1963. i 1968. raširenost televizora porasla je sa sedam na 31 prijemnik na stotinu kućanstava, a cijena je u tom razdoblju pala s iznosa jednakog zbroju sedam prosječnih plaća na dva i pol mjesečna dohotka. Gotovo polovica svih štednjaka, hladnjaka, usisavača, gramofona, telefona i televizora koji su 1968. bili u upotrebi, kupljena je između 1961. i 1965., a od 1966. do 1968. nabavljeno je više od polovice perilica rublja što su ih potrošači imali u posjedu. Bilo je i onih koje nisu bile priključene, ali su čak i u nedostatku vodovodne mreže svjedočile o standardu vlasnika i čekale svoj trenutak. Veliko zanimanje za perilice posljedica je pojave u potpunosti automatiziranoga stroja koji su u suradnji s inozemnim partnerima proizvodili i domaći proizvođači poput Končara. Upravo zato će perilica tijekom sljedećih pet godina širiti brže od bilo kojeg drugog uređaja.

Godine 1968. u Hrvatskoj je na stotinu kućanstava dolazilo 14 perilica rublja, 20 gramofona, po 31 hladnjak i crnobijeli televizor, 39 električnih i plinskih štednjaka te 75 radijskih prijemnika. Brzina širenja ovisila je o obiteljskim prihodima, cijeni, namjeni, dostupnosti na tržištu, postojanju potrebe i želje za određenim proizvodom, broju žena s vlastitim primanjima i njihovu utjecaju na odluku o kupnji te o određenim vanjskim okolnostima uvjetovanim općim gospodarskim prilikama u zemlji. Ostave li se po strani štednjak i hladnjak kao uređaji nužni za pripremanje i čuvanje hrane, vidljivo je da je raširenost radija, televizora i gramofona bila i do nekoliko puta veća od uređaja koji su, gotovo isključivo ženama, pomagali u obavljanju teških kućanskih poslova. Perilica rublja redovito je gubila bitku s televizorom kada se odlučivalo što će se prije kupiti. Naime, rublje se još neko vrijeme moglo prati ručno pa se radije trošilo na zabavu i slobodno vrijeme, a televizor je dugoročno bio najjeftiniji izvor zabave i informacija. S druge strane ekrana mogao se naći kauč iz sve jače domaće drvne industrije, a njegova je pak cijena bila u razini prosječne plaće. U nešto većim domovima oba su dobra bila smještena u dnevni boravak koji je bio novost stambenoga prostora i preuzimao vodstvo pred kuhinjom koja je do tada bila središte obiteljskog okupljanja. Nakon tolikih ulaganja u uređenje doma, mnoge je bilo teško nagovoriti da slobodno vrijeme provedu na otvorenom, no jedan od dobrih mamaca bio je automobil.

Prodor automobilske kulture u svakodnevicu započinje procesom motorizacije koji se u početku najviše oslanjao na Zastavu 750 ili fiću, proizvod kragujevačke Crvene zastave nastao sredinom pedesetih prema talijanskom uzoru Fiatu 600 i u suradnji s više jugoslavenskih tvornica.[28] Fićo je neiskusnim vozačima tada bio prvi automobil koji su ikada vozili i prvi automobil mnogih obitelji te je postao simbol motorizacije i jedan od ključnih simbola svakodnevice ranoga socijalizma.

Pridruženi član porodice: Fićo, limeni ljubimac

Automobil je bio predmet ponosa, limeni ljubimac svojih vlasnika te je uživao u položaju pridruženoga člana obitelji bez kojega nisu mogla proći ni zajednička fotografiranja. Bio je najskuplje dobro koje se nije moglo smjestiti u stambeni prostor i stoga je, bilo parkiran ili u pokretu, bio vrlo lako uočljiv statusni simbol. Tim više što vozila na početku procesa motorizacije nije bilo mnogo. Sve do 1964. bilo je više registriranih motocikala nego automobila.[29] Hrvatska je u šezdesete ušla s tek nešto više od 15 tisuća registriranih osobnih putničkih vozila, no njihov broj se brzo povećavao – najviše 1967. kada je porast u odnosu na godinu ranije bio čak 48 posto – te je desetljeće završeno s dvanaest puta većim brojem i tada je automobil posjedovalo svako deseto kućanstvo.[30]

Ceste nisu bile zagušene prometnom signalizacijom niti gustim prometom, rijetke su bile ulice kojima se nije prometovalo i redovito je bilo moguće parkirati na glavnim gradskim trgovima. Na prometnicama je prevladavala Zastava 750, no iz kragujevačke tvornice dolazila je i znatno luksuznija Zastava 1300, popularni tristać. Na samom početku sljedećega desetljeća pojavit će se Zastava 101 ili stojadin koji će pretendirati na mjesto fićina nasljednika. Rjeđi su, a time i više zamijećeni, bili automobili iz uvoza pri čijoj je kupnji dio uplate morao biti u devizama koje su pak morale potjecati s računa otvorenog u Narodnoj banci Jugoslavije, a potrošače su od takve kupnje odvraćala i visoka porezna davanja. Carinski propisi omogućavali su gastarbajterima bescarinski uvoz automobila samo uz određene uvjete. U takvim je okolnostima bilo prijevara pri uvozu, ali i manipulacija na tržištu rabljenih automobila. Česti oblik sukoba sa zakonom pri prodaji na sajmovima bilo je krivotvorenje stanja na brojaču prijeđenih kilometara. Međutim, oprez je bio nužan i pri kupnji novih vozila.

Na lećenju kod mehaničara: Ranjeni fićo okružen prijateljima

Česte su bile pritužbe potrošača upravo na fiću. Ponekad mu je propuštao hladnjak, zakazivao mjenjač, rano je trebalo mijenjati akumulator i amortizere, pucala je brava i kroz prozore prodirala voda. Vozila su se činila nedovršenima i loše proizvedenima, kupac je na auto morao čekati od četiri do šest mjeseci, a nije mogao birati ni boju. Proizvođač, ograničen dostupnom kvalificiranom radnom snagom i obimom proizvodnih kapaciteta, tvrdio je pak da su za mnoge probleme krivi sami neiskusni i loši vozači. Potrošače je, naravno, mučila i cijena fiće za kojega je 1965. trebalo izdvojiti čak 25 prosječnih plaća, no na prijelazu prema sljedećem desetljeću bio je već dvostruko dostupniji. Cijenom pristupačno novo ili rabljeno vozilo, domaća proizvodnja, nove prometnice, vagoni za automobile i trajekti, auto-moto časopisi i novinske rubrike, pojava autostopera te sve češći novinski izvještaji o prometnim nesrećama i rasprave o poštivanju prometnih pravila činili su cjelovitu sliku automobilske kulture šezdesetih.

Automobil je svojim vlasnicima omogućavao dotad nezamislivu slobodu kretanja, neovisnu o mreži linija javnoga prijevoza i njihovu voznom redu. Svoj je doprinos toj slobodi dala i poboljšana cestovna mreža čiji je najveći zahvat bio dovršetak Jadranske magistrale. Tijekom šezdesetih trostruko je povećan broj putničkih autobusa i četverostruko broj njihovih putnika.[31] Bilo je to na štetu željeznica koje su uvele nove suvremene vlakove i povećale broj ponuđenih sjedala, no kolebljiv broj putnika ipak je opadao.[32] Do kraja desetljeća sedam puta veći bio je broj prevezenih osoba u međunarodnom pomorskom prometu, jednako toliko povećanje bilježile su zračne luke u domaćem prometu dok je na međunarodnim letovima broj putnika porastao za čak stotinu puta.[33]

Nigde bez automobila: Turizam otvara nova transportna rešenja

Sve veći broj prodanih voznih karata posljedica je širenja novoga shvaćanja slobodnoga vremena i procvata turističke industrije. Njegovi temelji nalaze se u novim međuratnim navikama malobrojnoga građanskog sloja, njihovoj poratnoj demokratizaciji u skladu sa socijalističkom modernizacijskom i emancipacijskom politikom te dopunjavanju novim sadržajima pod utjecajem širenja popularne kulture i amerikanizacije. Preduvjet je bilo zakonsko osiguravanje prava na slobodno vrijeme. Sve se to gotovo nimalo nije doticalo poljoprivrednoga stanovništva, posebno onoga starije i srednje generacije, koje je nastavljalo živjeti u skladu s predindustrijskom organizacijom vremena ovisnom o kalendaru poljskih radova i stočarskih obaveza. Međutim, veći je bio udio stanovništva zahvaćenoga promjenama.

S jedne strane, sva su djeca i mladi svojim uključivanjem u obavezno školovanje postajali svjesni ritma školske godine s radnim i neradnim danima te školskim praznicima, kraćim zimskim i duljim ljetnim odmorom. S druge strane, svi su radnici poslije Drugoga svjetskog rata prvi puta u povijesti stekli pravo na zakonom zajamčen dnevni, tjedni i godišnji odmor. Plaćeni godišnji odmor – onaj tijekom kojega je radnik plaćen kao da je na radnome mjestu – u Jugoslaviji je uveden 1946. i do šezdesetih se ustalio u duljini od 12 do 30 dana, ovisno o radnom stažu i drugim mjerilima.[34] To je desetljeće točno na svojoj polovici kao novost donijelo skraćivanje radnoga tjedna s 48 na 42 radna sata čime je zapravo omogućena slobodna subota i stvoren je vikend. Međutim, zakonska rješenja bilo je lakše donijeti no kod građana izgraditi svijest o potrebi za izletom i putovanjem ili kakvom drugom aktivnošću koja je smatrana sadržajnim i smislenim načinom provođenja vremena. Šezdesete su i na ovom polju donijele značajne pomake jer su im prethodile predradnje u zahtjevnom mijenjanju mentaliteta, prije svega u stvaranju turističkih navika i prihvaćanju kulture odmaranja među novim radnicima i stanovnicima gradova koji zbog svojeg odrastanja u seoskoj sredini ili u uvjetima niskoga životnog standarda nisu odjednom mogli prisvojiti sve prakse novoga životnog stila.

Lavoslav Seljan - direktor Propagandnog odjela Tvornice Naprijed pozira za propagandne materijale tvornice u jakni proizvedenoj u Tvornici konfekcije Naprijed, 1960. Turizam je prerastao u turističku industriju. Šezdesete su u Hrvatskoj započele s 3,4 milijuna noćenja hrvatskih turista, a završile s milijun više.[35] Oni su bili dio domaćih jugoslavenskih noćenja koja su u Hrvatskoj porasla s 8,7 na 11,5 milijuna te dio ukupnih noćenja domaćih i stranih gostiju koja su se tijekom desetljeća gotovo utrostručila povećavši se na 28,5 milijuna. Istodobno je broje ležajeva u hotelima s 15 poskočio na 70 tisuća, a u turističkim naseljima s ništice na 31 tisuću.[36] Udvostručen je broj privatnih iznajmljivača koji su na kraju desetljeća nudili 125 tisuća postelja dok su radnička odmarališta tada dnevno mogla primiti 52 tisuće, a dječja i omladinska 29 tisuća gostiju. Iza ovih brojki skriva se nekoliko važnih promjena u jugoslavenskoj turističkoj politici koje su svoj odraz imale na raznim razinama svakodnevice. Ponajprije, vidljiv je zaokret prema deviznoj zaradi i inozemnim gostima koji su 1966. premašili broj jugoslavenskih gostiju. U zemlju su sve lakše ulazili zbog jednostavnijih i bržih graničnih kontrola te ukidanja viza čemu je pridonijela Međunarodna godina turizma 1967. koja se odvijala pod geslom „Turizam – pasoš mira“. Stranci su tada najviše pristizali iz SR Njemačke, Austrije, Italije, Čehoslovačke, Francuske i Velike Britanije.

No, među domaćima, hrvatskih je gostiju bilo više od zapadnonjemačkih, srbijanskih više od austrijskih, slovenskih gotovo kao talijanskih, a bosanskohercegovačkih više od čehoslovačkih. Prilagodba potrebama zapadnoeuropskih gostiju te njihov sve češći boravak ubrzano su infrastrukturno i mentalno modernizirali zemlju. Odjeća, glazba, način ponašanja i zabave gostiju sa Zapada te roba široke potrošnje u njihovu vlasništvu mijenjali su svakodnevicu stanovnika jadranske obale gdje su ostavljali najviše traga u dohotku lokalne zajednice, turističkih poduzeća, ugostitelja i privatnih iznajmljivača. Domaćima su nakon ljetnih gužvi ostajale uređene plaže i šetališta, igrališta za tenis i mini-golf, više asfaltiranih kilometara cesta ili bolja vodoopskrba te novac koji je podizao standard i olakšavao masovno sudjelovanje u potrošačkoj kulturi. Od nove turističke industrije profitirali su tako svi, od pojedinaca do državnoga proračuna, pa i ukupni imidž Jugoslavije u inozemstvu.

Druga promjena koju otkriva turistička statistika također je vezana uz 1966. kada je po prvi puta nakon rata više domaćih jugoslavenskih gostiju u Hrvatskoj odsjelo u kapacitetima komercijalnoga turizma nego u radničkim te dječjim i omladinskim odmaralištima. Posljedica je to porasta životnoga standarda, ali i smanjivanja radničkih olakšica u turizmu. Naime, socijalni turizam bio je poratna prečica prema boljem životu i način kojim se putovanja, najčešće ljetovanja, mogu približiti građanima kojima je potreban financijski ili organizacijski poticaj. Tim više što je turizam bi shvaćen kao dio životnoga standarda, a odlazak na godišnji odmor kao radničko pravo.

Taj proces nije bio lagan i u početku je tekao uz mnogo nagovaranja i promidžbeno-prosvjetiteljskog uvjeravanja, no do šezdesetih je već postavio čvrste temelje domaćem masovnom turizmu. Šezdesete su i na europskoj razini bile vrijeme afirmacije masovnoga turizma i ljetovanja na Sredozemlju. Jadran se u tu sliku savršeno uklopio, no jugoslavenski tržišni socijalizam druge polovice šezdesetih doveo je nakratko do smanjivanja broja postelja u radničkim te dječjim i omladinskim odmaralištima kojih ionako nije bilo dovoljno za narasli interes radnika.[37] Oni su, međutim, osjetili i promjene u sustavu povlastica. Godine 1965. ukinuta je iskaznica K-15 kojom su radnici od 1961. ostvarivali popust na povratnu kartu tijekom godišnjeg odmora. Popusti su ranije bili veći i omogućivali višestruke vožnje na odmoru, no nakon polovice šezdesetih ostale su samo povoljnije cijene smještaja u odmaralištu.

Primjerice, pansion u Gavrilovićevu odmaralištu u Rijeci za radnike je 1963. stajao 700 dinara pa se prosječnom mjesečnom plaćom ondje moglo platiti čak 42 dana odmora.[38] Novost je 1965. bio regres za godišnji odmor, gotovinska isplata koja se sukladno poslovanju poduzeća i odluci radničkih samoupravnih tijela najčešće isplaćivala u visini trećine prosječne plaće. Novi naraštaji u šezdesetima su imali sve manje ograda prema odlasku na more, standard je rastao i ljetovanja su tada uobičajeni dio kulture svakodnevice srednje i sve većeg dijela radničke klase. Osunčan ten više nije bio posljedica samo teškoga fizičkog rada, već i dokonoga boravka na plaži.

Učenici Škole učenika u privredi tekstilne struke, oko 1960.

U drugoj polovici desetljeća sve više je pozornosti privlačio tjedni odmor, već udomaćenoga naziva vikend, no bez široko prihvaćene vikend kulture.[39] Postupna primjena zakonskih odredbi iz 1965. za cilj je imala spriječiti pad proizvodnje zbog skraćivanja radnoga tjedna, što je ostavljalo dovoljno vremena za širenje svijesti o važnosti dvodnevnog odmora. Iste se godine među turističkim statističkim podacima sa 150 tisuća noćenja i udjelom od tek 1,5 posto pojavila kuća za odmor. Poznatija kao vikendica, sljedećih je godina izazivala prijepore zbog bespravne gradnje, porijekla imovine i neprijavljenih gostiju, ali i bila predmetom želja kao privatno utočište i statusni simbol. Među predmetima socioloških istraživanja našao se šezdesetih upravo tjedni odmor članova zagrebačkih kućanstava.[40] Na poludnevni izlet vikendom je odlazilo 11, a na cjelodnevni 10 posto odraslih pa se tako može reći da je svaka peta obitelj napuštala svoju stalnu adresu radi boravka u prirodi ili u drugim mjestima. Češće su to činile obrtničke i službeničke obitelji, a domaćice i umirovljenici vrlo rijetko. Radnici su pak vikendom obično obavljali kućanske poslove koji su, uz nedostatak novca, bili najčešće prepreka odlasku na izlet. Na mobilnost su mamili novi Pony bicikli, prijenosni hladnjaci, suncobrani, ležaljke, osobni automobili, ali i kampanja Putujte udobno željeznicom.[41] Međutim, za povratnu kartu na relaciji Zagreb – Rijeka trebalo je izdvojiti 3.920 dinara ili oko četiri posto prosječne plaće pa su obiteljski izleti vlakom i dalje bili luksuz. Od 1968. na vlak Zagreb – Split bilo je moguće ukrcati automobil, no ta je povratna karta stajala više od četvrtine prosječne plaće. Mnogi su stoga o vikendu više čitali nego što su u skupljim novim navikama sami sudjelovali.

Kiosk s novinama, Trg Republike Zagreb, 1960.

Kao poticaj ili zamjena za propuštene izlete od 1968. služio je tjednik Vikend koji je donosio informacije o zanimljivim odredištima u zemlji i inozemstvu, ali i članke o automobilima, lovu i ribolovu, sportu i rekreaciji, zdravlju, hobijima, glazbi, zabavnoj književnosti, modi i slobodnom vremenu poznatih ličnosti. Zabavnom tisku pripadala su i mnoga druga revijalna izdanja iz Vjesnikove kuće: obiteljski tjednik Arena, modna revija Svijet, revija za televiziju, radio, film i kazalište Studio, tjednik za djecu i mlade Plavi vjesnik, informativno-politički mjesečnik Izbor, specijalizirani polumjesečnik Moto magazin i polumjesečna ilustrirana revija Start. Broj novinskih izdanja u Hrvatskoj je tijekom šezdesetih povećan s 247 na 337.[42] Naklade su redovito bile iznimno visoke. Informativni tjednik Vjesnik u srijedu (VUS) dosezao je nakladu od 400.000 primjeraka po broju dok se među revijalnim izdanjima isticao Studio koji je 1968. premašivao 300.000 primjeraka, no apsolutni je rekorder bila Arena čiji je broj s početka ožujka 1968. tiskan u čak 478.460 primjeraka.[43] List se bavio ljudima čiji je život bio obilježen nečim neobičnim i atipičnim, no bilo je tu povijesnih i literarnih feljtona, reportaža, pisama čitatelja, ljubavnih poruka, liječničkih savjeta. Prilog za inozemstvo, pod nazivom Sirena, prodavan je u visokih 65.000 primjeraka, najviše u SR Njemačkoj.

Opušteno: Ples u Hrvatskom glazbenom zavodu šezdesetih godina

U zabavnom se tisku moglo čitati o popularnoj kulturi, filmskim i glazbenim festivalima u Puli, Opatiji, Splitu, Zagrebu i drugima te o domaćim i svjetskim glumačkim, pjevačkim i televizijskim zvijezdama.[44] Televizijski program, pokrenut 1956., postao je povod okupljanjima u javnim prostorima, kod susjeda, prijatelja i rođaka. Filmovi, televizijske serije, obrazovni i zabavni program po prvi su put tijekom šezdesetih pronalazili svoje vjerne gledatelje.[45] Njihov je broj, sudeći po broju pretplatnika, povećan za 25 puta te je dosegao 481 tisuću, dok je broj radijskih pretplatnika udvostručen na 900 tisuća.[46] Za to je vrijeme oko 450 kinematografa gubilo posjetitelje te je njihov broj s 35 pao na 21 milijun godišnje, dok je na području visoke kulture, primjerice, desetak profesionalnih kazališta u deset godina prepolovilo svoju publiku i palo na 731 tisuću prodanih karata.[47] Ubrzano se razvija kultura čitanja, u porastu je broj knjiga na policama stanova, knjižnica i knjižara. Samo hrvatske izdavačke kuće na tržište su 1970. uputile 15,2 milijuna primjeraka novih knjiga, a broj od 1.836 objavljenih naslova bio je za polovicu je veći od onoga s početka desetljeća.[48]

Duh šezdesetih: novi kupaći kostimiU utrci za životnim i kulturnim standardom nisu po strani ostala ni neka društveno-politička obilježja svakodnevice. Prostor slobodnoga vremena proširivali su državni praznici – Nova godina, Praznik rada, Dan borca, Dan ustanka naroda Hrvatske, Dan Republike – te njihova spajanja s vikendom i prebacivanja s vikenda na neradni ponedjeljak. Ovi praznici upravo šezdesetih sve češće prelaze iz javnog u privatni prostor i poprimaju dimenziju obiteljskih i prijateljskih okupljanja.[49] Proslave, svečanosti, školske priredbe, mimohodi ili sletovi postali su već ustaljena tradicija povezana i s nekim drugim važnim datumima poput Dana žena i Dana mladosti ili pak manifestacija kao što su Štafeta mladosti i Pionirska štafeta. Mali dio školskih i izvannastavnih aktivnosti ispunjavali su sadržaji koji su proizlazili iz djelovanja Saveza pionira i Saveza omladine, ali i drugih društvenih organizacija poput Crvenog križa, Narodne tehnike, Saveza izviđača, Muzičke omladine ili sportskih društava.[50] Pionirski domovi bili su središta dječjega stvaralaštva na raznim područjima umjetnosti i tehnike, a dobrovoljne omladinske radne akcije mjesto fizičkoga rada i druženja.[51]

Hrvatska se tijekom šezdesetih umnogome promijenila. Takav smjer razvoja s ojačanim modernizacijskim procesima bio je zacrtan Programom SKJ iz 1958. godine. Komunisti su se tada založili za uklanjanje „zaostale društvene svijesti masa“, za „bolje materijalno snabdijevanje stanovništva, za brži tehnički i kulturni razvitak“, za „stalno poboljšavanje materijalnih i kulturnih uslova života i rada radnih ljudi“ te „za njihove svakodnevne potrebe i opskrbu, za njihov odmor i zabavu“.[52] Bili su svjesni da daljnji razvoj neće ići dobrim smjerom bez „sve većeg poboljšavanja životnog standarda“, ali i „boljeg usluživanja potrošača robom“ te ulaganja napora „u podizanju opće i lične potrošnje društva“ jer je „najviši cilj socijalizma lična sreća čovjekova“.[53] Bilo je jasno da takav sretan život i dalje čini odanost idealima narodnooslobodilačke borbe i revolucije, ali i ostvarena dvostruko veća realna vrijednost plaće, stan, fićo, odmor i zabava uz zvuke ljetnih lakih nota ili udomaćenoga rock'n'rolla.


[1] O pojedinim aspektima modernizacijskih procesa vidi: Luthar 2010; Kolešnik 2012; Mrduljaš 2012; Panić  2014.

[2] SGH-91: 64.

[3] Enciklopedija Jugoslavije, 6, 1990: 229.

[4] SGH-71: 46.

[5] SGH-71: 48.

[6] SGH-71: 46.

[7] SGH-91: 84.

[8] SGH-91: 80-81.

[9] Radelić 2006: 470.

Tvornica čarapa Jadran, 1961. godine

[10] SGH-91: 65; Radelić 2006: 424.

[11] Vidi: Patterson 2011; Grandits i Sundhaussen 2013.

[12] Duda 2005: 60.

[13] Duda 2010: 47.

[14] SGH-91: 79.

[15] Miljan i Mihaljević: 2017.

[16] Duda 2005: 70; Duda 2010: 71-76, 379; Luthar 2004; Luthar 2006.

[17] Radelić 2006: 426. Vidi također: Ivanović 2012; Le Normand 2016.

[18] SGH-71: 49, 193.

[19] SGH-71: 200; Duda 2005: 62.

Krenulo veselje: Inozemni turisti u okolici Šibenika sredinom šezdesetih

[20] SGH-71: 190-193.

[21] SGH-71: 202; Duda 2005: 56.

[22] SGH-71: 201.

[23] SGH-71: 202.

[24] Duda 2010: 106.

[25] SGH-91: 73.

[26] Duda 2010: 121.

[27] Duda 2005: 62-65; Duda 2010: 143-150. Također za statističke podatke o uređajima.

[28] Duda 2010: 208-210; Pogačar 2016.

[29] SGH-71: 142.

[30] SGH-91: 74; Duda 2010: 229-230, 234.

[31] SGH-71: 142.

[32] SGH-71: 134.

[33] SGH-71: 136, 141.

[34] Duda 2005: 77.

[35] SGH-61: 420; SGH-71: 176.

[36] SGH-71: 170.

[37] Vidi: Grandits i Taylor 2010, 2013.

[38] Duda 2013a: 83.

[39] Vidi: Taylor 2013; Duda 2013b.

[40] Mihovilović 1969; Duda 2005: 100.

[41] Isto: 104-106.

[42] SGH-91: 83.

[43] Novak 2005: 574-581.

[44] Vidi: Senjković 2008; Janjetović 2011; Buhin 2017. O američkom i talijanskom utjecaju vidi: Vučetić 2012; Rolandi 2015.

[45] Vidi: Vončina 2003.

[46] SGH-91: 83.

[47] Isto.

[48] Isto.

[49] Vidi npr.: Dijanić i dr. 2004; Sklevicky 1996.

[50] Vidi npr.: Stanić 2016.

[51] Vidi: Duda 2015; Senjković 2016.

[52] Program SKJ: 37, 162, 186, 202.

[53] Isto: 53, 194, 211, 132.

* Odlomke iz monografije „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“ prenosimo sa dozvolom Muzeja za umjetnost i obrt (MUO), te suizdavača Školske knjige. Pristanak da ovaj tekst objavimo dao nam je i autor Igor Duda kojem posebno zahvaljujemo 

Oceni 5