Posle Jugoslavije
Flaga 01 S

Photo: XXZ

Kulturno nasleđe kao porodično stablo

I danas se raspravlja o tome da li postoji, i šta je uopšte kvir književnost, verovatno zbog toga što je tako počela da se klasifikuje tek u novije vreme. Nameće se pitanje šta je određuje: Da li su to kvir autori i autorke, ili pak motivi kojima se neko književno delo bavi.

Prema jednima kvir književnost je ona u kojoj prepoznajemo kvir motive – bez obzira na identitet autora, prema drugima je takva književnost ona u kojoj kvir autori s čitaocima dele svoje viđenje sveta, a treći ističu da kvir književnost uopšte ne bi trebalo odvajati od opšte književnost.

Motivi koji se prepoznaju kao kvir ipak utiču na sudbinu dela koje ostaje na margini, i teško ulazi u mejnstrim – u Hiljadu i jednoj noći na primer ima čak trinaest priča s eksplicitno homoseksualnim motivima i sve su do danas skrajnute prilikom prevođenja. S nekim modernijim delima se to menja, pa je na primer roman Zovi me svojim imenom Andrea Asimana stekao veliku popularnost i među većinskom publikom, najpre zbog mekoće i uzdržavanja od bilo čega što može da se smatra eksplicitnim. Isto važi i za film.

Kada je srpska književnost u pitanju, pojavu kvir motiva možemo da pratimo otprilike do početka XX veka, do Leposave Mijušković o čijem se radu ni danas ne zna gotovo ništa – pisala je o homoseksualnosti i slobodnoj ljubavi. Uspela je da privuče pažnju Jovana Skerlića koji je tvrdio da bi mogla da bude začetnica potpuno novog književnog pravca. U međuvremenu smo je ipak izgubili iz vida.

Zanimljiv je i period između dva svetska rata, možda najviše roman Terazije Boška Tokina iz 1932. Junak Rista se u priču uvodi kao čovek s „izrazito homoseksualnim nagonima“. Iako svoju seksualnost krije od porodice, uspeva da živi svojim životom. Opisivanjem njegovih navika otkriva se čitava gej subkultura međuratnog Beograda.

Neki teoretičari vole da prave razliku i između kvir pisanja, to jest autorske namere, i kvir čitanja. Tako je u slučaju nekih klasika, koji mogu da se čitaju kao kvir, namera autora bila drugačija, bar pretpostavljamo da jeste. Na primer u Selimovićevoj Tvrđavi, pa i u romanu Derviš i smrt. To važi i za Andrićevu pripovetku Mustafa Madžar, koja je početkom osamdesetih i ekranizovana bez brisanja kvir motiva – glavni lik ulazi u kuću da bi na kraju završili u krevetu, ali bez komičnog efekta.

Muškarci u istom krevetu su često bili razlog za smeh, najpre na filmu – kod nas rvi put u predstavi, pa onda i u filmu Zajednički stan iz 1961, u kojem dvojica junaka završe u krevetu iz inata – ni jedan ne želi da prepusti stan i postelju onom drugom. Sve se sve brzo pretvara u povod za smeh, posebno kad počnu da simuliraju pokrete koji asociraju na seksualni čin. U književnosti je to drugačije – čitalac nije zagađen reakcijama okruženja.

Kvir motive imamo i u drugim književnim klasicima, na primer u Večitom mladoženji Jakova Ignjatovića – Šamika je nežan, lep i obrazovan, sušta suprotnost ocu. Uvek je u ženskom društvu, ali ne može da se zaljubi jer je navodno neodlučan. Njegov identitet se implicira diskretno, pa opet može da se govori o učitavanju značenja. Ipak, i nejasni motivi su u nekim situacijama predstavljali veliki pomak.

Homoseksualni motivi su vazda bili suptilni, ali je kvir književnost uprkos tome moćna. Čak i kad je taj kvir tu sasvim slučajno, nešto se u čitaocu menja. Posebno se menja ako ovaj u kvir junacima prepoznaje sebe, to oslobađa. Neverovatno smo gladni slika koje nas prikazuju, čak i danas, kad sadržaja ne manjka. Tako je i zbog toga što su nam te slike dugo uskraćivane – svuda, pa i u književnosti.

Ta uskraćenost se posebno vidi u načinu na koji su prevođeni svetski književni klasici s manje ili više jasnim kvir motivima. De Profundis Oskara Vajlda je prvi put preveden 1915, a prevod je potpisala Isidora Sekulić. Iz prevoda je, verovatno ne svojom voljom, izbacila sve delove koji su ukazivali na njegovu bliskost s lordom Alfredom Bojzijem Daglasom, a kako bi zaštitila autorov ugled. Loše su prevođena i druga Vajldova dela, na primer bajka Srećni princ gde je lastavac zamenjen lastavicom, čime mu je promenjen rod. Istina je da se radi o odnosu ptice i spomenika, ali ta promena je bitno uticala na atmosferu.

Slično se događalo i s poezijom Volta Vitmena, za šta je doduše kriv i sam pesnik. Bio je prinuđen da promeni rod ljubavnika u pesmi Prolazio sam kroz jedan mnogoljudan grad iz 1848. kako bi mogao da je štampa. Vremenom je to postala jedna od njegovih najpoznatijih heteroseksualnih ljubavnih pesama, ali su 1925. otkriveni rukopisi s pesmom u originalu, gde je ljubavnica zapravo ljubavnik. To otkriće se i danas ignoriše, pa se u zvaničnim antologijama i prevodima pesma i dalje pojavljuje u heteroseksualnom obliku.

Sve ovo ne znači da kvir književnost s jasnim namerama autora nije bilo. Neko vreme u Slacburgu Jovana Ćirilova, Lavirintski rečnik Dejana Nebrigića, pa i takozvana „crna proza“ koja se razvijala paralelno se crnim talasom na filmu – na primer Bugarska baraka Milisava Savića. Ipak, do kvir motiva se, bar u detinjstvu i mladosti, najpre dolazilo kroz popularna i klasična dela koja su imala veću šansu da se nađu na policama većinske publike, dakle slučajno. Pored pomenutih tu je i Šešir od riblje kože Milorada Pavića, Prijatelji Slobodana Selenića, a jedna rečenica iz romana Levitan Vitomila Zupana urezala se u sećanje mnogih kvir čitalaca – „U onom prokletom nužniku potpalublja za trenutak bi zatreperio miris cveta divljeg kestena, tako, naime, miriše ljudsko seme“.

Zupan je za kvir bio odgovoran i kasnije, dok je pisao scenario za slovenački film Maskarada iz 1971. Pojavio se u vreme kad je Jugoslavijom vladalo erotsko oslobođenje, pa se i homoseksualnosti gledalo kroz prste, iako se još uvek smatrala krivičnim delom. To je sigurno jedan od najslobodnijih i najotvorenijih priča o odrastanju kvir osoba. Uprkos otvorenosti neke scene su ipak cenzurisane, naravno one s „radikalnim“ prikazima homoseksualnosti.

Kada je muzika u pitanju tumačenje kvir motiva može da se posmatra slično kao u književnosti – ili se u neku pesmu kvir značenje učitava, ili motivi zaista postoje. Kada je učitavanje u pitanju, to posebno važi za sevdalinku Neka ljubi koji koga hoće, onda za pesmu A što ćemo ljubav kriti Silvane Armenulić, pa i za Ramo, Ramo Muharema Serbezovskog koju već neko vreme slave kao „šokantno homoseksualnu“ – dok je kvir slušaoci čuju kao priču o izgubljenoj ljubavi, oni drugi slušaju pesmu o prijateljstvu.

Postoje i one sevdalinke koje su jasno homoseksualne, i nisu korigovane heteronormativno. Pesma U bosanskom malom selu koju je 1974. godine zabeležio i posle izvodio Zaim Imamović, eksplicitno govori o lezbejskoj ljubavi: „zbog ljubavi nestale su lijepa Šaza i Halifa“, a završila su tragično tako što su skočile u reku. Zanimljivo je da autor u pesmi dalje kritikuje roditelje koji su ljubav zabranjivali, a ne ljubav samu.

U nekim drugim pesmama je drugačije, pa se kvir često koristio kao začin, bunt. Neke su homoseksualnost pakovale u spot, iako je u stihovima nije bilo – Bijelo dugme je 1983. objavilo spot za pesmu Ovaj ples dame biraju, u kojem se pevač nabacuje muškarcu u smokingu – zbog toga je u nekim krugovima postala kontroverzna.

Slično je i sa pesmom Neki dječaci Prljavog kazališta, Idoli su imali Retko te viđam sa devojkama, Šarlo akrobata Baladu o tvrdim grudima. Hladna braća su pevala Ljubi me na Ibici, Xenia je imala pesmu Moja prijateljica, Videosex je pevao a Ani. Slovenačka grupa Borghesia – Noćne šetnje i On (On voli oštar seks i autoritet čvrste ruke).

Svemu ovome je pripomogao Magnus festival koji je u Ljubljani održan 1984, a pod nazivom „Homoseksualnost i kultura“. Tu su mogli da se vide gej i lezbejski filmovi. Te se projekcije danas smatraju rođenjem prvog kvir filmskog festivala u socijalističkoj Evropi. Paralelno s tim, i muzika je počela da se bavi dotadašnjim tabu-temama, neki zato što se nije smelo, neki zato što su želeli da se sme.

Zanimljiv je jedan vrlo svež muzički primer, pesma Sve je isto koja se pojavila pre nekoliko meseci. Izvođač Džipsi tu potpuno otvoreno peva o svom ljubavniku, partneru, a usput kritikuje autohomofobiju i aktuelnu gej dejting scenu. I to je iskustvo koje nam je svima blisko, razlika u odnosu na šifrovane pasuse i stihove. Ponekad čitamo i slušamo da bismo čuli nešto što nam je slično, što razumemo. Sve ono što je bilo pre, bilo je neophodno – tu najpre mislim na vidljivost po svaku cenu. Ali je činjenica da su homoseksualci odavno ostavljani po strani, da su bili oni koji se sažaljevaju ili oni koji su smešni. Valjda je sad vreme za neku drugu vidljivost, za umetnost koja između ostalog umanjuje osećaj usamljenosti.

*S panela LGBTIQ+ kulturno nasleđe u Srbiji

Oceni 5