LGBTIQ televizija 2018.
Cmmb 01 S

Photo: combo/XXZ

Kvir boje: Duga

Mnogi se slažu da je film Cabaret (1972) prvi  jasno progovorio o kvir junaku, te mu podario identitet koji nije samo kliše, već priča o ljudskom biću koje je čovek. Bilo je to vreme veće slobode, a pre politizacije identiteta koja je donela nove oblike cenzure, te nove načine vraćanja u tišinu. Danas se stvari polako vraćaju u nešto normalnije tokove, te je prosečnom kvir gledaocu ponuđeno bogatstvo sadržaja i junaka sa kojima može da se identifikuje, ili pak proceni koliko je od njih drugačiji.

Protekle godine upoznali smo nove televizijske heroje, čuli nove priče o životima koji su nam već bili poznati, te svedočili tome da je dobra kvir televizija moguća. Ovo je naša lista, naše bogatstvo naslova.

Pose (USA, TV serija, prva sezona, 6 epizoda)

„How lucky are we? We create ourselves.“

U duhu dokumentarnog filma iz 1991. Paris is Burning - reportažnom kolažu i, verovatno, retkoj kulturno-istorijskoj građi koju bi trebalo konzumirati zarad lične opšte kulture, i Pose nudi široku lepezu likova i kvir običaja. Balske svečanosti na kojima se paradiralo kao na modnoj pisti, plesao “vogue”, te slavila njujorška drag scena, konačno su dobile zasluženo mesto u okviru televizijskog programa.

Iako je priča uokvirena pomalo konvencionalnim momentima, koji su tu da bi privukli i većinsku publiku, Pose plasira priče koje su deo autentičnih iskustava, i koje kreću iz balske dvorane kako bi se proširile u spoljašnji svet. Iz rivalskog raspoloženja rađaju se male porodice, koje i bez predaka, dece i unuka grade neraskidive veze, te mrežu podrške u okviru koje se ravnopravno brine o svakom članu.

Kao jedna od najvećih prednosti serije ističe se i to što su za uloge drag kraljica birane transrodne glumice, na čelu sa Dominique Jackson koja igra Elektru Abundance, koje su svoja iskustva prenele na filmsku traku, i čitav proces obogatile verodostojnošću. Čekamo drugu sezonu.

American Crime Story: The Assassination of Gianni Versace (USA, TV serija, druga sezona, 9 epizoda)

„For me, being told no is like being told I don't exist. It's like I disappeared or something.“

Andrew Cunanan je postao predmetom interesovanja šire javnosti tek kada je tokom ubilačkog pohoda usmrtio i Giannija Versacea, koji je bio njegova četvrta žrtva. Tek tada su vlasti slučaj prestale da uzimaju zdravo za gotovo, budući da se do tada tumačio kao posledica prljavih odnosa između homoseksualnog ubice i njegovih isto tako homoseksualnih žrtava.

Iako druga sezona nije postigla uspeh kao prva - The People v. O.J. Simpson – ipak je okupila značajan broj obožavalaca, a posebno među kvir publikom koja je u zapletu prepoznala volju kreatora da se pozabavi time na koje je sve načine homofobija uticala na živote pojedinaca tokom devedesetih godina prošlog veka. Centar te priče je upravo Cunanan, koji je za razliku od drugih filmskih uradaka koji su se bavili njegovim životom, ovde predstavljen u više dimenzija, tako da se njegova lična nesreća bolje razume. Pored toga, serija je vratila glasove onim kvir građanima koje je istorija odavno ućutkala, te su ponovo mogli da se čuju, i ispričaju priče koje su jedinstveno svedočanstvo o pritiscima društva koje LGBTIQ zajednica trpi i danas.

1985 (USA, film, 1h 25min)

„You don't even talk to your own family any more.“

Oprezna drama, u kojoj se priča gradi komadić po komadić, podseća na klasike u okviru kojih su kvir junaci obavezno morali da budu predmet tumačenja, budući da su njihove priče mogle da se vide samo između redova. Tako će gledaocu koji krene u ovu filmsku avanturu, a da se prethodno nije informisao o tome o kakvoj se priči radi, biti neophodno poznavanje kvir kinematografije, ali i sposobnost za tumačenje signala koji skoro neprimetno impliciraju dalji tok radnje.

Navikli smo da priče o epidemiji HIV-a donose potresne slike, te priče o smrti, ali to ovde nije slučaj, bar ne direktno. Proći će mnogo scena dok ne razumemo šta je to u glavnom junaku, a u slučaju da nismo na vreme protumačili zabrinuti pogled koji upućuje samom sebi dok se gleda u ogledalu.

Vreme kada virus HIV-a nije bio samo uvod u hroničnu bolest, već i smrtna presuda, je vreme koje je obrisalo čitave kvir generacije. Upravo je zbog toga neophodno da ponovo svedočimo njihovoj smrti, a kako bismo razumeli razmere gubitaka, te značaj borbe koja je nevidljivu manjinu uvela u političke tokove.

A Very English Scandal (Velika Britanija, mini-serija, 3 epizode)

„Before I met you, um, before I met Caroline... I had moments... certain nights, unfortunate nights, involving alcohol... and, um... with no women in the vicinity, I... I would dabble, to relieve myself... and that's all.“

Priča o Jeremy Thorpeu, vođi Liberalne partije u Velikoj Britaniji, koji je sedamdesetih godina prošlog veka optužen za pokušaj ubistva bivšeg ljubavnika, dobar je način da se podsetimo da nisu nove generacije izmislile seks skandale i grešne političare. Sklopljena na duhovit, te pomalo bizaran način, često izgleda neverovatno - kao plod bujne mašte, ali ne nešto što se zaista dogodilo. Ipak, dogodilo se, te uzburkalo medije i uticalo na brojne sudbine.

Ljubavna priča, ali i priča o intrigama, govori o položaju gej muškarca sedamdesetih godina prošlog veka, te o načinima na koji ga je ostatak sveta tumačio. Tako Norman Scott, zamalo ubijeni ljubavnik, na početku izgleda kao nestabilan pojedinac, koji u potpunosti zavisi od milosti drugih, a sve dok u poslednjoj epizodi ne progovori, dajući na taj način glas svima onima koji su unazad ćutali. Dok se prisutni u sudnici smeju, kao da je pokušaj ubistva najduhovitija stvar na svetu, Scott počinje da govori o tome koliko ga je blizina smrti vratila u stvarnost, te o tome kako su muškarci kao što je on tretirani od samih početaka buđenja seksualne želje, te gurani u mrak da bi se na njih masturbiralo, i da bi se, odmah potom, izbacivali napolje kao da su najprljavija stvar na svetu, kao da su ništa i da ne postoje. Obrisani iz svih istorijskih knjiga u tom trenutku su, gde god da su se našli, sigurno bili zahvalni na tome što Scott govori, što ga čuju i vide, i što je hrabar, pa i po cenu toga da bude protumačen kao lud i nedostojan života, da bude ubijen.

McQueen (Velika Britanija, dokumentarni film, 1h 51min)

“I think there is beauty in everything. What ‘normal’ people would perceive as ugly, I can usually see something of beauty in it.”

Većina smatra da je svaki život isti, a sve dok se u pitanje ne dovedu prava onih koji su ipak drugačiji, te dok se ne pokuša da se uguši svaka razlika, i tako utišaju i oni glasovi iza kojih se kriju geniji. Alexander McQueen je jedan od hrabrih, jedan od genijalnih, o čemu i danas svedoče snimci njegovih modnih revija koje su bile, a i danas jesu, mnogo više nego što bi prosečan um mogao da prihvati.

Kreatori ovog filma nisu morali mnogo da se potrude kako bi ilustrovali genijalnost ovog modnog dizajnera, budući da izbija iz svake priče o njegovom životu, te svakoj kreaciji koju je ikada stvorio. Njegove modne revije bile su više od pukog prikazivanja kolekcija za proleće/leto ili jesen/zimu, bile su događaji, performansi, ono o čemu se govorilo i pre i posle.

Priča o neuglednom mladiću iz Londona koji je procvetao u ono što umetnost suštinski jeste, te nestao pod pritiscima HIV-a, ali i sopstvenih očekivanja, obavezna je gledalačka lektira, te istorijska građa koja otkriva sve ono o čemu se dugo ćutalo.

The Happy Prince (USA, film, 1h 45min)

„Any place you love is the world to you.“

Ovo nije prva priča o životu Oscara Wildea, ali jeste prva koja se bavi poslednjim danima, te vremenu najvećeg stradanja ove ikone kvir kulture. Kao i Srećni princ, junak njegove istoimene bajke, i sam Wilde je od figure optočene draguljima postao nešto za šta se u to vreme smatralo da pripada smetlištu istorije.

Rupert Everett, koji je napisao scenario, te odigrao glavnu ulogu, nudi nam dramatičan portret, koji Wildea prikazuje u širokom spektru, kao biće koje je grešilo, ali i trpelo posledice. Mnogi kritičari su mu zamerili da je pisca predstavio skoro kao samog Hrista, te film obeležio mučeništvom, što je publiku uskratilo za neke druge scene koje bi bile dragocenije, kako za samu radnju, tako i za razumevanje evolucije različitosti.

We The Animals (USA, film, 1h 34min)

„They weren't scared, or dispossessed, or fragile. They were possible.“

Svaka prosečna porodica, manje ili više otvoreno, veruje da član koji je drugačiji ugrožava čitavu strukturu, te utiče na čopor u okviru kojeg svako dobija mesto koje mu pripada. Tako je i u ovoj priči, koja prati tri brata dok pokušavaju da prežive u porodici koja je disfunkcionalna, ali se ipak zasniva na pravilima koja su unapred određena.

Iz detinjastih avantura film polako raste u nešto ozbiljniju priču, kako bi se u poslednjem delu pozabavio sudbinom kvir pojedinca koji odrasta u neprijateljskoj sredini. Jasno je da se homoseksualnost prepoznaje kao slabost – osobina koja u kriznim situacijama nije dobrodošla, i to je ono što stvara pritisak i strah od odbacivanja, a što se najbolje vidi kada homoseksualnost glavnog junaka izađe na površinu, nakon čega biva isključen iz mehanizama koji su tu da pruže sigurnost i obezbede načine za preživljavanje.

A Kid Like Jake (USA, film, 1h 32min)

„Jake is very special. He always like doing things his own way.“

A Kid Like Jake dolazi kao druga strana medalje u odnosu na ono što prikazuje We The Animals, te priču o odrastanju u funkcionalnoj sredini i porodici koja ume, ili je voljna da nauči kako se pruža podrška. Jake je drugačiji, i to je odmah jasno, ali uprkos tome što su roditelji otvorenog uma i svesni različitosti, o tome se ipak govori u pola glasa, te se na svaku priču o različitosti burno reaguje.

Film se fokusira na probleme modernog roditeljstva, te straha od društva koje igra značajnu ulogu u odrastanju i protiv kojeg se ne može. Tu je i nezaobilazni osećaj krivice, te odgovornosti za različitost, budući da i najmoderniji pojedinci često traže objašnjenje za identitete koji odstupaju od unapred ucrtanih granica.

Boy Erased (Australija, film, 1h 55min)

„I don’t want to pretend anymore.“

Iako verujemo da su konverzivne terapije deo mračne prošlosti, realnost je tu da nas razuveri, pa brzo shvatamo da se ovakve metode i dalje praktikuju, o čemu govori i to da su i danas neophodni zakoni koji ih zabranjuju. Strahote konverzivne terapije centralni su deo filma Boy Erased, koji pokušava da razume motive svih uključenih strana, te protumači razloge kojima se pravda brisanje „neprikladnih“ identiteta. Mnogi kritičari su zamerili nedostatak ekstremnih emocija, koje bi naglasile opasnosti koje vrebaju iz ovakvih praksi, ali to možda i nije nedostatak, budući da u realnom životu emocije često dolaze tek kasnije, kada opasnost prođe.

Očekuje se da će se odnos prema kampovima za lečenje homoseksualnosti u budućnosti još menjati, a kako se bude više saznavalo o načinima na koje su funkcionisali. Za sada se smatra da se još uvek nismo dovoljno udaljili kako bismo čitav fenomen objektivno sagledali, te se veruje da će vremenska distanca pročistiti emocije, te doneti presudu u korist onih koji su najviše trpeli.

The Miseducation of Cameron Post (Francuska, film, 1h 31min)

„Maybe I still haven't become me. I don't know how you tell for sure when you finally have.“

The Miseducation of Cameron Post je još jedna priča koja se bavi konverzivnom terapijom, i kojoj se, kao što je to slučaj sa Boy Erased, zamera nedostatak emocija. Kritičari, te aktivisti, veruju da su ekstremne emocije neophodne kako bi se naglasila ozbiljnost situacije, te da ravna linija šalje signal da nema opasnosti, i da je odlazak u kampova za lečenje homoseksualnosti na kraju stvar ličnog izbora.

Iako film prikazuje više junaka koji su se pomirili sa svojim opresorima, te počeli da ih doživljavaju kao one koji će ih očistiti od greha, priča se ipak, makar i površinski, bavi ozbiljnim problemima, poput samoubistva, neprihvatanja, psihičkog nasilja i homofobije. Pored toga nudi i poruku da su slični svuda oko nas, te da se savezi rađaju na najneverovatnijim mestima.

Knife+Heart (Francuska, film, 1h 55min)

„I need you. Tell me you love me.“

Da je Almodovar ikada stupio u grešnu vezu sa Michael Myersom, plod te ljubavi bi svakako izgledao poput filma Knife+Heart. Tu su boje, almodovarovski dijalozi i scenografija, ali je tu i maskirani ubica čije su žrtve pripadnici kvir zajednice okupljene oko filmske kuće koja snima gej pornografske sadržaje. Sanjive scene ponekad nas vraćaju i u estetiku iz filmova koji su pravljeni sedamdesetih godina prošlog veka, što upotpunjuje i sjajna Vanessa Paradis, koja rešenje misterije traži u prostorima koji neodoljivo podsećaju na hipi pokret.

Ako bismo film pokušali da tumačimo iz ugla koji nije samo umetnički, u zapletu bismo mogli da prepoznamo bavljenje mehanizmima opresije, te posledicama homofobije, a u maskiranom ubici većinu koja ubija različitost, ili pak internalizovanu homofobiju koja uništava one koji je u sebi nose. U skladu sa tim je i poslednja scena u kojoj je ubica okružen gej mladićima koji su tu da ga kazne za zločine prema članovima zajednice, te deo scene u kojoj ga jedan od njih ubada nožem, i istovremeno plače, budući da je tim činom usmrtio i deo sebe.

Queer Eye (USA, reality TV, prva sezona, 8 epizoda)

„You Can't Fix Ugly“

Poslednja na listi, ali ne i manje važna, je rijaliti serija Queer Eye. Iako na prvi pogled izgleda kao televizijski kliše koji u prvi plan stavlja stereotipe, ova serija u sebi ipak nosi širi potencijal, te na prikriven način transformiše gledaoca, a da ovaj toga nije ni svestan.

Queer Eye gađa u samo srce muževnosti, a tako što je gej muškarcima dozvoljeno da dirnu u estetsku suštinu mačo subjekata. U tom procesu se potpuno transformišu načini na koje muškarci dokazuju da su muškarci, te im se trimuju brade, obrve i uši, kako bi se uklopili u sliku sveta koja, a to je očigledno, najpre pripada njihovim kvir savetnicima. Tako muškarac ovde više nije onaj koji demonstrira svoju muževnost tako što ostaje veran vrednostima svojih muških predaka, već pojedinac koji je voljan da se menja, pa makar i za određenu sumu novca ili kompletno renoviranje domaćinstva.

Oceni 5