Pesnikinja koja je za svoju poeziju platila visoku cenu
Silvi 01 S

Photo: poetryfoundation.org

Lady Lazarus

Sylvia Plath je najpoznatija američka pesnikinja dvadesetog veka, a jednako je poznata i po burnom životu i, na kraju, samoubistvu, koje je postalo jedno od najčuvenijih među umetnicima.

Rođena 27. oktobra 1932. u američkoj državi Massachussetts, Sylvia je već kao devojčica počela da pokazuje kreativnost i sklonost ka umetnosti. Prva pesma objavljena joj je u Boston Heraldu kada je imala osam godina, no taj njen prvi uspeh zasenio je tragični gubitak oca. Otto Plath, nemački imigrant i profesor biologije, umire dve nedelje pre kćerkinog osmog rođendana, usled komplikacija od dijabetesa. Smrt oca postala je jedan od ključnih trenutaka u Sylvijinom životu i čest motiv njene poezije. Nakon što joj je majka izrekla tragičnu vest, Sylvia prkosno izjavljuje: „Više nikada neću pričati s Bogom.“

U jesen 1950. godine, Sylvia pohađa Smith College u Northhampttonu, u saveznoj državi Massachusetts, na kojem nastavlja da gradi svoju karijeru spisateljice. Njena priča „Nedelja kod Mintonovih“ pobeđuje na konkursu za najbolju priču, te Sylvia dobija priliku da provede mesec dana kao jedan od dvadeset gostujućih urednika u časopisu Mademoiselle u Njujorku. Nakon iscrpljujućeg rada vraća se kući i pada u depresiju.

Pokušaj samoubistva, manična depresija

U avgustu 1953. ostavlja majci poruku: „Otišla sam u dugu šetnju, vraćam se sutra“, skriva se u podrum i guta flašicu tableta. Nakon dvodnevne potrage Sylviju pronalazi brat onesvešćenu, ali živu. Smeštaju je na lečenje u privatnu bolnicu. Nakon pokušaja samoubistva uspostavljena joj je dijagnoza manične depresije, koju nisu uspeli da izleče ni psihijatri, terapijska lečenja, a ni poezija.

Po završetku studija na Smith Collegeu, Plath dobija stipendiju i odlazi u Cambridge na studije književnosti. Dolazak u Englesku bio je svojevrsni kulturološki šok: uštogljenost tamošnje literarne scene Sylviju je sablažnjavala. Jedne večeri posećuje proslavu osnivanja novog časopisa za književnost, St. Botolph's Review, na kojoj upoznaje pesnika Teda Hughesa. Uprkos upozorenjima da je „najveći zavodnik na Cambridgeu“, Plath se zaljubljuje. Nakon četiri meseca veze, Sylvia i njen „muž s prokletstvom“ venčavaju se u tajnosti kako ne bi naštetili njenoj karijeri.

Jedno vreme radi kao predavačica na Smithu, ali u proleće 1958. Sylvija odlučuje da napusti fakultet i potpuno se posvećuje pisanju. U tom periodu, nakon deset godina uloženog truda, prestižni časopis The New Yorker objavljuje njene pesme „Lovac na školjke u Rock Harboru“ i „Nokturno“. Istovremeno se bavi i slikanjem, crtežima i ilustracijama, koji će ostati njen nešto manje poznat talent.

Majčinstvo, razvod i želja za smrću

U međuvremenu postaje majka Friede Rebbece i Nicholasa Farrara, ali se već 1962. razvodi od supruga i sa decom odlazi u London. Ustajući svako jutro u četiri sata, Plath piše pesme, a ostatak dana provodi u brizi o deci i domu. Tada nastaju „Daddy“, „Lady Lazarus“ i „I am vertical“. Njene pjesme obračunavaju se sa dalekim ocem, nevernim mužem, represivnim društvom, teretom majčinstva i porodice i to s neverovatnom snagom, ljutnjom, razjarenošću i nasiljem. Ponovno se okreće i smrti.

Zadnju pesmu „Rub“ posvetila je liku mrtve žene, kao svojevrsnu „najavu“.

Sylvia je za svoju poeziju platila visoku cenu. Iscrpljena i izmučena, 11. februara 1963. pokleknula je u borbi sa depresijom. Svet u kojem je živjela postao je nepodnošljiv i stoga ona u osvit zore otvara plinsku peć i stavlja glavu u pećnicu. Uspeva u nameri koja joj nije pošla za rukom deset godina ranije.

Sahranjena je 16. februara 1963. u porodičnoj grobnici Hugesovih u Heptonsallu.

Sylvia Plath, feministička ikona

Nakon smrti, mit o Sylviji Plath zasenio je Sylvijin talenat. Priča o stradanju i depresivnoj ženi nikako nije dovoljna da iskaže njen genij, izvanredni smisao za humor, njenu snagu i herojsku borbu protiv mračnih demona bolesti. Postala je i jedna od ikona feminizma: žrtva nevernog muža i surovog patrijarhalnog društva.

 

Jutarnja pesma

Ljubav te navije kao podmazani džepni sat,

Babica te je potapšala po stopalima, i tvoj ogoljeni krik

Smestio se između čestica.

Naši glasovi odjekuju, uveličavaju naš dolazak. Nova statua.

U promaji muzeja, tvoja nagost

baca senku na našu sigurnost. Stojimo okolo uprazno kao zidovi.


Nisam ti više majka

Kada oblaci glade ogledalo da bi odrazilo njihovo sopstveno usporeno

Nestajanje pod rukom vetra.

Čitave noći tvoj dah kao noćni leptir

Treperi između spljoštenih ružičastih ruža. Budim se da bih čula:

Udaljeno more šumi mi ušima.

Jedan krik, i spotičem se o krevet, teška kao krava i rascvetana

U svojoj viktorijanskoj spavaćici.

Tvoja usta otvoreno čista kao mačja. Prozorsko okno

Beli i guta svoje bezizrazne zvezde. I sada ispituješ

Tu svoju šaku tonova;

Jasni samoglasnici dižu se poput balona.

Oceni 5