Lake note teške povijesti

Premda knjiga naslovljena Bolja prošlost i još podnaslovljena Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989 fino može sletjeti na volej nacionalnim dušebrižnicima različitih predznaka koji bi je mogli titulirati i kapitalnim djelom jugonostalgije, sigurno je da bi u jednome bili u pravu i postigli predivan zgoditak, onako, ravno u rašlje.

Bolja prošlost Petra Lukovića definitivno je kapitalno djelo.

Tih 328 stranica koje opisuju regionalnu popularnu glazbu do rata koji je rasturio Jugoslaviju neprocjenjiv je prikaz stvaranja i raspada glazbene scene (kao i društva u cjelini) koja je zahvaljujući jedinstvenom položaju u zemljopisnom i političkom smislu bila prilično živopisna, ponekad i međunarodno respektabilna. Da nije bilo Petra Lukovića i njegove Bolje prošlosti, sigurno je kako bi ta scena ostala tek u mutnim sjećanjima i u prašnjavim arhivama preživjelih medijskih kuća. Držim, zapravo, da je Petar na vrijeme to napravio: danas bi takav kompleksan zahvat bio gotovo iracionalan, težak, i, uvjeren sam, unatoč ambicijama nekih novih autora - ne tako s jedne strane iscrpan, a s druge poticajan.

Luković je u Bolju prošlost unio svoju bolju sadašnjost, osobni pristup svakome od portretiranih autora i izvođača, kreiravši jedinstvenu optiku koja je snažno romansirala nevino odrastanje, putenu mladost i prekinutu zrelost jugoslavenske estrade.

Nisam volio tu riječ, označavala mi je u to pozno novovalno doba nešto odbojno, hotel wave ekipu koja na terasama ljeti i svadbenim svečanostima zimi kapitalizira tuđe autorstvo. No, riječ precizno definira sve ono što show business jest, pa je posrijedi prikaz 49 godina estrade na ovim prostorima.

Kad je 1989. Bolja prošlost stigla u Rijeku, mislim da sam je prvi kupio (stajala je 180.000 dinara), zbog dva razloga. Radio sam tada kao glavni urednik omladinskog magazina Val paralelno se aktivno baveći glazbom u različitim ulogama, pa mi je ova knjiga bila dragocjen izvor informacija. I ostala do dan-danas. Literatura tog tipa bila je iznimno rijetka: Igor Mandić objavio je odličnu knjigu o Arsenu, Darko Glavan i Dražen Vrdoljak napisali su biografiju Bijelog dugmeta Ništa mudro, David Albahari uredio je almanah novog vala Drugom stranom i… zapravo, to je bilo uglavnom sve. Kad je stigla Bolja prošlost u moj život, otvorio se posve novi svemir u profesionalnom smislu.

Drugi razlog je, vjerojatno, da definitivno podržavam stav koji stoji i u Lukovićevoj biografiji – glazba je, ponekad, životnija i od samog života. Pritom glazbeni žanrovi nisu bitni, obojica smo zvučno hiptnotizirani. Upoznali smo se na nekom davnašnjem Opatijskom festivalu i odmah podijelili međusobni respekt, ja zato jer je on veliki Luković, a on zato jer sam ja iskopao podatak, a onda poštom naručio raritetni 12-inčni singl Ramonesa Howling At The Moon, samo zato jer se na B-strani nalazi njihova obrada Street Fighting Man Rolling Stonesa.

U njegovoj biografiji u toj knjizi piše kako se kao klinac otimao za autogram Đorđa Marjanovića. I ja sam zarana zaronio u tu strast: sa pet godina dobio sam autogram Ive Robića, kad sam imao deset, na autogram-karti pisalo je 'Mišo za Bojana', a sa 15 i Goran Bregović se potpisao na flyer Bijelog dugmeta. U to doba prestala je potraga za autogramima, krenuo sam u epicentre glazbenih zbivanja i nisam izašao. Malo po malo, sretao sam i radio s junacima Lukovićeve ulice: s Arsenom sam napravio njegovu posljednju kompilaciju (i za nju dobio Porina), Terezi sam također složio kolekciju originalnih pjesama, s Rajkom Dujmićem imao sam band (Ljubimci žena), za Kemala Montena pisao sam bilješku za njegov box-set (drugu bilješku pisao je – sic! – Pera Luković) itd.

Bolja prošlost postao je moj manual za bolje razumijevanje show businessa na ovim prostorima do te mjere da kad sam preselio u Zagreb, kupio sam još jedan primjerak. U mome radu mi je toliko koristila da mi se nije dalo neprestano nositi je na relaciji Rijeka-Zagreb, nego sam imao po jednu da mi služi u svakom gradu gdje posjedujem pisaću mašinu.

Ono što je najbolje, ovoj knjizi može se zauvijek vraćati, bez obzira pročitala se ona višekratno ili se ipak nije konzumirala od početka do kraja. Eto, ja ću priznati da, unatoč tome, što sam se bezbroj puta sretao u knjizi s fascinantnim podacima uobličenima s pomoću stilskih bravura Petra Lukovića, nisam je u ovih 30 godina pročitao od korica do korica.

Da jesam, bio bih i prije još sretniji, s obzirom da na samom kraju piše kako su u pripremi knjige korišteni materijali i iz mog Vala. Bolja prošlost me tako tek sad sasvim sustigla, kad uistinu mogu reći da sam je kompletno pročitao. No, sigurno je kako ću se toj povijesti ovdašnjeg društva ispričanoj kroz prizmu glazbe vraćati još nebrojeno puta.