Lako je biti patriota u antologijski lijepoj zemlji kao što je Jugoslavija

Kako će Sarajevo bez mene – naslov je pjesme Izeta Sarajlića, rođenog Dobojlije, filosofa po obrazovanju, kosmopolite i antifašiste po opredjeljenju, profesora, lirskog poete po pozivu srca. Već u prvom stihu ove elegične pjesme nalazi se odgovor: pa, nekako će se snaći. Ne znam da li se Sarajevo snašlo ili nije poslije odlaska pjesnika u vječni san, ali ovaj grad prati sjena neuzvraćene ljubavi prema poeti čije su pjesme ispjevane u čistoti duše, u sjaju ljepote, sjete i odanosti i najljepši su ukras grada na Miljacki.

Jedna od najčešće prevođenih pjesama Izeta Sarajlića ''Tražim ulicu za svoje ime'' možda je bila inspiracija Društvu nezavisnih intelektualaca Krug 99 i putokaz za četiri hiljade i još nekoliko stotina građana Sarajeva da u znak pažnje prema pjesniku i njegovim stihovima, punim čovjekoljublja, napišu predlog da pedeset pet metara zapadnog kraka Ulice kralja Tvrtka ponese ime ovog sarajevskog pjesnika, jednog od pokretača i organizatora svjetski poznate manifestacije ''Sarajevski dani poezije''. U tom dijelu ulice nekoliko decenija živio je i radio i pronosio slavu Sarajeva Izet Sarajlić.

Jugoslovenski, ruski i italijanski pjesnik, Izet Sarajlić, rođen je 1930. godine u Doboju, djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a poslije oslobođenja od fašizma sve do  smrti, 2. maja 2002. godine, živio je u Sarajevu i toplinom i ljubavlju ispisivao svoje stihove o gradu sa kojim je zajedno prošao Golgotu, patio i preživio bolne krike užasnog vihora posljednjeg rata.  Napisao je trideset knjiga poezije i fine lirske proze, bio je najprevođeniji jugoslovenski pjesnik. Njegove knjige pjesama štampane su i u 50.000 primjeraka na ruskom jeziku. Izet Sarajlić i Desanka Maksimović bili su najpopularniji strani pjesnici u Sovjetskom Savezu. U vrijeme kada se poezija recitovala na punim fudbalskim stadionima po Rusiji, Sarajlić je bio ljubimac ruskih čitalaca. U to doba, pedesetih i šezdesetih godina minulog stoljeća, pjesnici Jevgenij Jevtušenko, Andrej Voznesenski, Bela Ahmadulina, Robert Roždestvenski i Bulat Okudžava slavljeni su u Rusiji; u korak sa njima stupao je i Izet Sarajlić. Po tome on je bio i ruski pjesnik. Njegove pjesme prevodio je i Josif Brodski, Rus, pa zatim Amerikanac, koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Prvi put sreo sam Izeta Sarajlića na književnoj večeri u Visokom krajem pedesetih godina 20. vijeka. Bio sam drugi razred gimnazije; to je bio moj prvi susret sa živim pjesnicima. Tada su svoje stihove čitali Izet Sarajlić, Mak Dizdar i Vladimir Čerkez. Pobjegao sam sa posljednjeg časa i sa velikim uzbuđenjem slušao poete iz Sarajeva. Zatražio sam i autogram od Sarajlića koji mi se potpisao u svesku za srpskohrvatski jezik i zatim blagim riječima naredio: ''Pokaži pjesme''. Bio sam zbunjen, smušeno stajao i ćutao, a pjesnik je ponovio: ''Pokaži pjesme''. Pokazao sam tri-četiri pjesme, a Izet mi je rekao da se u njima vidi literarana žica, ali da moram još mnogo čitati naše i strane, posebno sovjetske savremene pjesnike… U pridjevu sovjetske možeš slobodno izbaciti slovo o, rekao je sasvim ozbiljno.

Prošle su od tada tri-četiri godine i došao sam da se upišem na Filosofski fakultet u Sarajevu. U to vrijeme polagao se prijemni pismeni ispit, ja sam pisao o poeziji Izeta Sarajlića. Bilo nas je oko stotinu kandidata, među njima i pjesnik Vito Nikolić iz Titograda koga sam zamolio da mi javi rezultat, jer sam se istog dana morao vratiti na posao u Doboj. Ubrzo mi je stigla dopisnica na kojoj je Vito Nikolić napisao: čestitam, jedini ti. Bio sam ponosan i još više zavolio Izeta Sarajlića i njegovu poeziju.

Sreli smo se zatim još nekoliko puta na književnim večerima u Doboju koje su priređivane za Izeta Sarajlića. Na promociji zbirke ''Posveta'', koju je izdala beogradska ''Prosveta'', a uredio Sarajlićev sabrat Stevan Raičković, Sarajlić je pročitao pjesmu ''Posveta'' i zatim za trenutak ućutao, pogledao u publiku i rekao: ''Zašto ne aplaudirate, ovo je lijepa pjesma''. Prolomio se snažan aplauz koji je trajao nekoliko minuta. Svaki put, prilikom gostovanja u Doboju,  recitovao je jednu od svojih najljepših i najpotresnijih pjesama ''Rođeni 23, streljani 42'', posvećenu bratu Eši, koga su ubili Musolinijevi fašisti. Stevan Raičković je u predgovoru jedne Sarajlićeve knjige napisao da pjesnik ''iznad svega voli Sarajevo iz čijeg je imena, nekim zaista lepim i simboličnim slučajem, izvedeno i samo pesnikovo ime – Sarajlić''.

Poslije  jedne književne večeri otišli smo u restoran Doma JNA u Doboju, popili smo koju čašicu više, i onda namjeravali da prošetamo gradom, u jednu zimsku noć. Izet je krenuo da uzme svoj kaput, dao veliku napojnicu vojniku na garderobi, Slovencu, i rekao mu: ''Jebo te Miha Marinko''. To je čuo i neki dežurni doušnik i javio policiji; agenti su ubrzo došli i obavili informativni razgovor sa pjesnikom. Sačekao sam da policajci završe svoj prljavi posao i na ulici ga upitao zašto je opsovao Mihu Marinka, tada sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije.

''Miha Marinko je izopštio iz javnog života mog prijatelja i pjesnika Kajetana Koviča, koji je prevodio moje pjesme i volio rusku poeziju kao i ja'', objasnio je pjesnik.

Nekoliko mjeseci pred rat slikar i pjesnik Ibro Mulaomerović, vlasnik prve privatne Galerije slika Ticijano u Doboju, htio je da priredi književno veče svom Dobojliji Izetu Sarajliću. Posjetio je pjesnika u Sarajevu, pozvao ga da dođe u Doboj, Izet je sa radošću prihvatio poziv. Još smo i Izet i Ibro i ja naivno vjerovali da luđaci neće započeti svoj krvavi pir i nadali se da ćemo opet vidjeti pjesnika i čuti njegov glas u rodnom gradu. Tada mu je Ibro postavio pitanje o Kasimu Derakoviću, najpoznatijem dobojskom pjesniku, čija je zbirka pjesama ''Trave na asfaltu'' bila i prva štampana knjiga u Doboju poslije Drugog svjetskog rata. ''Moj prijatelj Kasim – kako je to fini lirik; šteta što nije živio u Sarajevu, Banjaluci ili Mostaru, sigurno bi bio u samom vrhu bosanskohercegovačke poezije'', rekao je Sarajlić.  Lijepo zamišljeno književno veče u rodnom gradu pjesnika nije održano…

Posljednji put sreli smo se slučajno u jednoj knjižari u Sarajevu, neposredno uoči rata. ''Sav sam u goznici, žurim da pripremim knjigu pjesama o Sarajevu za izdavača u Italiji'', rekao mi je tada i odjurio da se vrati u Tvrtkovu 9/3, u svoj stan koji je bio pristanište ljubavi i u kome je napisano  na stotine stihova iz dubine srca u slavu grada u čijoj blizini izvire rijeka Bosna. U toj poeziji čitalac zapaža da Izet Sarajlić iskreno otvara svoje srce i dušu i kazuje sopstvenu istinu: i bol i ljubav, i tugu i radost. Nikada nije prestao da piše pjesme svojoj ljubavi, supruzi Idi Kalas Mikici, kao da se ugledao na Frančeska Petrarku i njegovu Lauru ili našeg Vaska Popu i njegovu Hašu.

U Italiji nijedan strani pjesnik nije toliko prevođen i poštovan kao Izet Sarajlić.  O  popularnosti ovog sarajevskog pjesnika u zemlji Petrarke, Ovidija i Dantea pisao je Sarajlićev pobratim, pjesnik Sinan Gudžević, o kome je moj prijatelj Feliks Pašić, novinar ''Borbe'' i Televizije Beograd, napravio izvrsnu tv-reportažu pod naslovom ''Ovidije iz Graba''. Grab je rodno mjesto Sinana Gudževića u Sandžaku, koji sada živi u Zagrebu. Prije dvadeset godina preveo je i predao u štampu knjigu rimskog pjesnika Ovidija i još čeka da bude objavljena. Početkom šezdesetih godina 20. vijeka, Feliks Pašić je imao stalnu rubriku u ''Borbi'' pod nadnaslovom ''Sa savremenicima'' u kojoj je objavio veliki intervju sa Izetom Sarajlićem koji je već u naslovu rekao svoju želju: ''Stalo mi je da me neko pročita''. I ta želja je bila ostvarena: od zbirke ''Sivi vikend'' pa do još mnogo knjiga poezije Sarajlića su čitali i recitovali svuda po Jugoslaviji, a njegovi ljubavni i rodoljubivi stihovi često su prevođeni na slovenački, makedonski i albanski i na još petnaest jezika u Evropi, Americi i Aziji. Iako po svemu građanin svijeta, najviše je volio Jugoslaviju; o tome svjedoči i njegova izjava da je ''lako biti patriota u tako antologijski lijepoj zemlji kao što je Jugoslavija, i tako bogatoj kao Provansa''.

I baš nekada rimska provincija Provansa (sada u Francuskoj, na granici sa Italijom, gdje su takođe štampane knjige sarajevskog poete), Toskana, Rim, Salerno i gotovo cijela Italija poštovali su i cijenili Izeta Sarajlića. Objavljeno je više knjiga njegove poezije, često je pozivan na književne večeri kojima je prisustvovalo i po nekoliko stotina posjetilaca. Dobio je prestižnu književnu nagradu ''Alberto Moravia'', proglašen je za počasnog građanina Salerna, list ''Il manifesto'' početkom maja 2002. godine, posvetio je čitavu stranu Izetu Sarajliću i njegovoj poeziji. Ugledna ''Republika'' je na naslovnoj strani objavila poveći tekst pod naslovom ''Umro pjesnik Sarajlić, simbol opsjednutog Sarajeva''. Sasvim je razumljivo da sam Izeta Sarajlića pomenuo i kao italijanskog pjesnika.

Ali, znam ja nas… Samo nekoliko dana poslije sahrane Izeta Sarajlića, u sarajevskom magazinu ''Dani'' pojavio se tekst u kome se na brutalan način blati ovaj najveći sarajevski pjesnik. Proglašen je za staljinistu i poslušnog pijuna vladajuće ideologije, i maltene minornog pjesnika. Nekoliko godina prije toga napao ga je islamski fundamentalista Džemaludin Latić jer  je, Sarajliću, kao Bošnjaku, zaboga, žena druge vjere. Jezički čistunci zamjerili su mu da je – kakvog li grijeha?! - neke pjesme pisao i na ekavskom narječju.

Ubrzo je uslijedilo i pismo jedne druge grupe sarajevskih intelektulaca, među kojima je bilo i pjesnika, da se ne usvoji predlog  građana da dio Ulice kralja Tvrtka nosi ime Izeta Sarajlića. Predlog su tada potpisali Nermina Kurspahić (koja živi baš u tih 55 metara ulice gdje je živio i Izet Sarajlić!), Ivan Lovrenović, Mile Stojić, prof. dr Mustafa Imamović, prof. dr Muhamed Filipović, prof. dr Esad Duraković, prof. dr Dubravko Lovrenović, prof. dr Adnan Siljadžić, mr Amina Šiljak-Jesenković, mr Nerzuk Ćurak, Sabiha Hadžimuratović, Amer Filipović, Tarik Jesenković i Zorica Beus. Taj predlog četrnaest intelektualaca je prihvaćen i Izet Sarajlić nije dobio svoju ulicu. Četrnaest gnjevnih je ''stuklo'' plemenitu ideju četiri hiljade i još nekoliko stotina građana! O, bože, zar i to može!

''Obrazloženje koje je ta družina potpisala dobar je primjer za slogu u podlaštvu i zavisti'', napisao je pjesnik i prevodilac Sinan Gudžević.

Tražim ime za svoju ulicu u kojoj će biti najvažnije da tu nikad nikog ne zadesi nesreća i da se bježeći pred hajkom u njoj uvijek mogu da sklone i čovjek i pas - sanjao je Izet Sarajlić. Samo ti sanjaj, moj Izete! Odmah nakon tvog odlaska sa ovog svijeta, kako nisi mogao ni sanjati, ti, koji nikoga i nikada nisi povrijedio i koji si živio i pjevao sa željom da više ne bude rata i mržnje, zlobe, pakosti i zavisti, počela je hajka protiv tebe i tvojih stihova. A sjećam se da si govorio da se i stihovi raduju kada  ljudi šire ljubav i radost oko sebe. Neće biti ulice sa tvojim imenom, moj Izete. Ali, tvoje Sarajevo, koje si toliko volio, nadrastao ga i poklonio mu svu svoju ljubav, i mnogi drugi gradovi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji već odavno imaju bezbroj ulica koje nose imena fašista, ubica, koljača, religijskih glavešina… Ti nisi volio ovaj vijek i na pismima si, odmah poslije 2000. godine, u vrhu strane stavljao 1999+1 ili 1999+2, strahujući  da će ovo stoljeće biti krvavije i gore nego prethodno. Siguran sam: bio si u pravu, moj dobri Izete.