Hrvoje Klasić: Promocija knjige kolumni
Hrvoje Klasić

Photo: Oslobodjenje.ba

Lekcije iz prošlosti za budućnost

Kolumne koje Klasić tjedno objavljuje na portalu Net.hr izuzetno su čitane i često komentirane. Klasić u svojim kratkim esejima vrlo elokventno, zanimljivo i argumentirano podsjeća javnost na važnost dijaloga i međusobnoga uvažavanja pišući protiv sprege politike i kriminala, obnavljanja fašističko-nacističkog svjetonazora, opstrukcije demokracije i lažiranja povijesnih činjenica.

„Klasićeva redovita tjedna kolumna stvorila je dobitnu kombinaciju. Znanstvena naobrazba i širina perspektive, s jedne strane, te spremnost da se u tjednom ritmu prosuđuju – sada i ovdje – prijepori našeg vremena, s druge strane, čine Klasićeve radove istodobno studioznim i angažiranim, analitičkim i aktivističkim. Tekstovi otkrivaju stajalište javnog intelektualca odgovornog ne samo uskoj znanstvenoj zajednici nego i svekolikoj čitalačkoj publici“, piše Filip Raunić, glavni urednik portala Net.hr, u predgovoru ovoj knjizi.

Sa dozvolom autora, iz knjige „Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost“, objavljujemo dva Klasićeva eseja, ekskluzivno za čitaoce XXZ magazina.

Hrvati i Srbi

Više je nego očito da se većina Hrvata i Srba ne može složiti oko „zajedničke“ ratne prošlosti. Svaka priča o ustaškim zločinima kad-tad završi u spominjanju i onih četničkih. Jednima sva zla započinju s idejom o „velikoj“, etnički čistoj Srbiji, drugima s idejom o „velikoj“, etnički čistoj Hrvatskoj. U istoj rečenici ima mjesta ili za žrtve Ovčare i Škabrnje, ili Medačkog džepa i Oluje. Teško se u istoj rečenici mogu naći zajedno i jedni i drugi.

Dakle ratnu tematiku trebamo izbjegavati. Ali, o čemu ćemo onda pričati? Zar je između Hrvata i Srba u prošlosti bilo ičega osim međusobnog ubijanja, protjerivanja i paljenja kuća? Iako atmosfera u današnjem društvu možda ukazuje na negativan odgovor, istina je potpuno drugačija. Koliko god „našim“ i „njihovim“ nacionalistima zvučalo heretički povijest hrvatsko-srpskih odnosa daleko je više povijest mira, suživota i suradnje, nego nasilja.

Evo i jednostavne računice. U gotovo tisuću petsto godina koliko živimo jedni uz druge  i jedni s drugima Hrvati i Srbi su, svojom voljom, ratovali dva puta. Prvi put tijekom Drugog svjetskog, a drugi tijekom Domovinskog rata. Treba naglasiti da niti u ta dva slučaja stvari nisu bile crno-bijele. Jer, unatoč ili baš zbog ustaškog genocida nad srpskim stanovništvom, Hrvati i Srbi su od 1941. do 1945. više surađivali nego međusobno ratovali. Odnosno, više je Hrvata i Srba bilo u zajedničkoj partizanskoj vojsci nego u ustašama i četnicima.

Kada su u pitanju događaji s početka 1990-ih, protiv samostalne hrvatske države pobunio se dio srpskog stanovništva dok je drugi dio ostao lojalan, a preko 10 tisuća hrvatskih Srba bilo je i u sastavu hrvatske vojske. Čak ni u samoj Srbiji, unatoč velikoj podršci, Slobodan Milošević nije uspio postići konsenzus cijelog srpskog društva oko svojih ratnih planova i antihrvatskog raspoloženja. Kao što ni cijelo hrvatsko društvo nikad nije prihvatilo mržnju prema srpskom narodu, a pogotovo opravdavalo zločine motivirane „pogrešnom“ nacionalnom pripadnošću.

Ali, ne želim da ovo ponovo bude priča o ratu. Poanta je bila samo pokazati da Hrvati i Srbi u europskom kontekstu sigurno nisu primjer stoljetnih sukoba. Što se npr. ne bi moglo reći za Poljake i Ruse ili Francuze i Nijemce.

Možemo li dakle, a da ne umanjujemo, ignoriramo i negiramo sve žrtve i zločine, isticati pozitivne primjere kao temelj budućih odnosa? Za razliku od mnogih drugih imamo više nego dovoljno materijala za takav pristup.

I manje je pritom bitno navoditi primjere vezane uz političke, intelektualne ili sportske elite. Jer da, zanimljivo je spomenuti da hrvatsku himnu nije komponirao Hrvat nego Srbin, a da Josipa Jelačića za hrvatskog bana nije ustoličio katolički biskup nego srpski pravoslavni patrijarh. Treba spomenuti i sve one glumce koji su izazivali jednako buran aplauz po kazalištima i pozorištima, sve pjesnike uz čije su se pjesme, napisane na latinici ili ćirilici,  generacije zaljubljivale i liječile ljubavne jade, sve pjevače s kojima je u glas pjevala publika po srpskim varošicama i hrvatskim mjestašcima, sve nogometaše koji su zdušno branili crno-bele i crveno-bele boje i fudbalere koji su oduševljavali u plavim i bilim dresovima.

Ali postoji i nešto puno važnije od svega navedenog. To su odnosi među „malim“, „običnim“ ljudima. To su svi oni slučajevi kada su Hrvati i Srbi jedni drugima bili više od dobrih susjeda. Kada su se međusobno pomagali bez obzira na težinu problema, međusobno ženili, zajedno slavili rođendane, božiće i slave. Kada je za prijateljstvo bilo bitno povjerenje a ne nacionalnost ili vjeroispovjest. To su sva ona zajednička ljetovanja, zimovanja i đačke ekskurzije. Svi zajednički poslovni i sportski uspjesi. Ukratko to su svi oni trenuci kada nas razlike nisu dijelile nego nadopunjavale, i kada smo uvažavali kakvog je tko porijekla ali najviše cijenili kakav je tko čovjek.

Vjerovali ili ne, daleko najveći dio naše zajedničke prošlosti izgledao je upravo tako. I možemo to ignorirati i obezvrijeđivati, možemo našu povijest svesti samo na zločine i zločince.

Možemo svašta, ali bi možda najviše smisla imalo da se jednostavno jedni i drugi (ponovo) počnemo ponašati kao ljudi. 

Što je ispravno – Krist ili Hristos?

Buknuo je novi verbalni rat na relaciji Hrvatska – Srbija. Protagonisti su ovaj put svećenici dviju vjerskih zajednica koje su toliko različite da je njihovo međusobno nerazumijevanje i prepucavanje lako shvatljivo i opravdano. Radi se o zbilja ogromnim i nepremostivim razlikama, pa bih ovom prilikom ukazao samo na one najvažnije.

Pripadnici jedne zajednice vjeruju da se njihov spasitelj, ujedno Sin Božji, zove Isus Krist, dok drugi spasenje očekuju također od Sina Božjeg, ali se u njihovom slučaju radi o različitoj osobi, koja se zove Isus Hristos.

S obzirom na oblik sprave za mučenje na kojoj je ubijen njihov mesija, prvi su kao simbol vjere uzeli znak koji zovu križ. Mesija ovih drugih također je ubijen na jednoj spravi za mučenje, ali potpuno drugačijeg oblika, pa su oni zato kao simbol vjere uzeli znak koji zovu krst.

Iako se dogodila nevjerojatna slučajnost da se „sveto pismo“ i jednih i drugih jednako zove (Biblija), sadržaj svoje vjere na temelju tog „Pisma“ prvi šire putem evanđelja, a drugi su se odlučili za bitno drugačiji pristup pa sadržaj svoje vjere šire putem jevanđelja.

Na samom početku zaboravio sam ono najvažnije, odnosno imena ovih dviju vjerskih zajednica. Da sam to spomenuo odmah vjerojatno ne bih ni trebao navoditi druge razlike. Jer, kad čujete da jedni sebe nazivaju kršćanima a drugi hrišćanima već na prvu vam postaje jasno da se radi o zajednicama koje malo toga imaju zajedničkog.

S obzirom na sve navedene razlike, ali i nadaleko poznatu posvećenost njihovih duhovnih pastira transcendenciji, razumljivo je da su i prijepori između ovih zajednica u posljednjih nekoliko desetljeća bili primarno teološko-filozofskog karaktera.

I tako, dok su jedni u svojim vjerskim načelima pronalazili opravdanje za blagoslov srpskih tenkova, drugi su iz svoje vjere crpili argumente za blagoslov hrvatskih topova. Nikako se nisu mogli složiti oko toga tko je živio više u skladu s vjerskim i moralnim načelima, pa su jedni odlučili isticati vrijednosti četničkog pokreta i držati parastose za njihovog vođu Dražu Mihailovića, a drugi veličati ustaški pokret i držati mise zadušnice za njihovog poglavnika Antu Pavelića. Dubinskom analizom religijskih tekstova i jedni i drugi „pastiri“ su dolazili do spoznaje kako njihovi vjernici mogu biti isključivo žrtve rata, ali nikako i ratni zločinci.

U nekoliko stvari između vodstava ove dvije vjerske zajednice postoje ipak i velike sličnosti. Smetaju ih laži, neutemeljene optužbe i teške riječi. Naravno, isključivo kada ih izgovore oni drugi, nikad kada to učine oni sami. Zajedničko im je i to što iz fokusa njihovog djelovanja prečesto nestane čovjek. Nasuprot tome, centralno mjesto njihovog interesa postale su kategorije koje u svetim pismima, napisanima na latinici ili ćirilici, čak niti ne postoje. Tako se od dobrog čovjeka, pa i vjernika, više cijeni dobar ili po mogućnosti „veliki“ Hrvat ili Srbin. Umjesto zajednice mira, ljubavi i međusobne solidarnosti, često se više pažnje posvećuje izgradnji jake, homogene, i po mogućnosti etnički što čišće, nacionalne zajednice.

Uzevši sve navedeno u obzir, prije nekog novog pisma ispunjenog otrovnim strelicama, možda bi poglavarima spomenutih kršćanskih (i hrišćanskih) zajednica pametnije i korisnije bilo pročitati što je Pavao iz Tarza, kojeg i jedni i drugi smatraju svecem, poručio narodu koji je na pogrešan način počeo shvaćati kršćanstvo: „Uistinu, svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu. Jer, svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka! Nema više ni roba ni slobodnjaka! Nema više ni muškog ni ženskog! Jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu!“. Svoje obraćanje Pavao započinje riječima „O nerazumni Galaćani! Tko li vas je to začarao?“. Bilo je to prije dvije tisuće godina negdje u Maloj Aziji. Od tada do danas svijet i kršćanstvo su se promijenili do neprepoznatljivosti.

Narod Galaćana u međuvremenu je izumro, a i sv. Pavao već odavno nije na ovom svijetu. Ali i bez njegove pomoći mislim da nije teško zaključiti da „nerazumnih“ i „začaranih“ naroda i dalje ne nedostaje.

Sva sreća što ni Hrvati ni Srbi, posebno oni među njima koji se smatraju kršćanima, ne spadaju u tu kategoriju.

Oceni 5