Film "The World to Come" (2021)
Worll 01 S

Photo: IMDb

Lezbijstvo u zagrobnom životu

Nastao prema kratkoj priči Jima Sheparda, u režiji Mone Fastvold, "The World to Come" prati surov život dviju farmerskih obitelji u devetnaestostoljetnoj državi New York. Monotoni život Abigail (Katherine Waterston) i njezina supruga Dyera (Casey Affleck) remeti doseljavanje Finneyja (Christopher Abbott) i njegove žene Tallie (Vanessa Kirby), koja ubrzo postaje Abigailina bliska prijateljica.

"The World to Come" trudi se preispitati zadatosti patrijarhalnog zahtjeva za reprodukcijom. Drugim riječima, film je uvelike preokupiran pitanjem koliko dugo žena u patrijarhatu može odbijati izvršavanje bračnih dužnosti i iskazivati ikakvu tjelesnu autonomiju. Abigail se rađanju ne opire u znak protesta prokreaciji – njezina je pobuna protiv rađanja vezana za obiteljsku tragediju, smrt njezine kćeri Nellie zbog koje nije ponovno spremna imati dijete.

S druge strane, Tallie svoju odbojnost prema reprodukciji izražava izravno i najavljuje mužu da ne planira imati djecu, što on, sa svojevrsnim grčem, na stanovit način prihvaća, barem se u početku tako čini.

Stidljive intimne scene

Odbojnost koju osjećaju spram rađanja isprepletena je s njihovim buđenjem osjećaja jedne prema drugoj, pa je njihov odnos prikazan kao svojevrsna lakuna unutar patrijarhata. Kao i u engleskom pandanu "Ammonite", pojavljuje se pitanje kaveza – Abigail smatra da postoji sreća i unutar njega, dok autonomna Tallie odbija kaveze bilo koje vrste.

Međutim, za razliku od spomenutog "Ammonitea", koji nudi dvojbeno kompromisno rješenje u javnoj tajni, ili "Portreta djevojke koja izgara" koji naizgled ne završava hepiendom, ali jasno indicira postojanost ljubavi Marianne i Héloïse, "The World to Come" nedvojbeno izjednačava lezbijsku žudnju s fantazijskim i zagrobnim, što je daleko pesimističnije rješenje od drugih recentnijih kostimiranih drama.

K tome, film je vrlo stidljiv oko intimnih scena svojih protagonistica, odnosno, smješta ih na veoma nelagodna mjesta. Nakon što Abigail nenajavljeno stiže k Finneyju da provjeri je li sve u redu s njegovom ženom i pronalazi je mrtvu, ona liježe u krevet pored nje i u retrospektivi vidimo njihove scene seksa.

Također, na samom kraju filma, kad Abigail i Dyer pokušavaju smisliti kako nastaviti živjeti zajedno kad je sve već izgubljeno, Dyer se pretvara u Tallie, iz čega se da zaključiti da će se njihov besmisleni brak ipak nastaviti, tako što će Abigail zamišljati da je Tallie s njom. Premda se možemo sjetiti Leeja Edelmana, koji u izvrsnoj knjizi "No Future" elaborira kako su queer osobe u heteroseksualnom društvu skupina kojoj je pripisana uloga utjelovljenja generalne nemogućnosti ispunjenja žudnje, što bi one trebali prihvatiti, a ne pokušavati nadići, i dalje je teško pronaći draž u takvom defetizmu i u kontekstu ovakvog filma, ili žanra, takva rješenja doimaju se podosta reakcionarnima.

Film je inferioran srodnim ostvarenjima

K tome, film je daleko od glavne teze Edelmanove knjige u kojoj zagovara da je potrebno u potpunosti napustiti fantazijsku sliku djeteta kao budućnosti i objekta političke borbe. "The World to Come" i dalje je opsjednut slikom djeteta i traumom koju njegov gubitak izaziva, što je osim u stereotipnom motivu lezbijke ucviljene zbog smrti svojeg djeteta, ponovljeno i kasnije u filmu, kad Abigail jašući prema kući susreće obitelj kojoj je kuća u plamenu i ne može iz nje izvući jedno od svoje djece.

K tome, finale u kojem Abigail mazi Dyera/Tallie po licu kao da implicira da je nemoguće odustati od reprodukcije, pa makar i u zamišljaju da se događa među dvjema ženama.

Premda je ambijent filma ugodan, a izvedbe Waterston i osobito Kirby sasvim korektne, film je krajnje neuspješan u prikazu jezika 19. stoljeća. Abigailini dnevnički zapisi vrve plitkim metaforama poput: "Ja sam knjižnica bez knjiga, more straha, tjeskobe i žudnje" ili "Moje je srce poput lista koji, nošen divljim vodama, udara o stijene". Sve to čini ionako sputani film još začudnijim, a bilo kakvu neposrednost emocija junakinja paralizira u stiliziranim, neproživljenim frazama.

Sve u svemu, "The World to Come" poprilično je inferioran srodnim ostvarenjima kojih je u posljednje vrijeme sve više, ponajviše zbog zadovoljavanja protagonistica konstatacijom da je lezbijska žudnja moguća samo u zagrobnom životu, kao i zbog kićenog, ali nefunkcionalnog monologa. Ono što mu daje draž jesu solidni prikazi divljine devetnaestostoljetnog krajolika i nastupi protagonistica.

*Tekst prenosimo s portala Crol

Oceni 5