I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Firr 04 S

Photo: Raymond Depardon

Ležim u svom lešu

Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve

i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.
I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade
Mati ce živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.

Tijelo i mi

Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.
I tijelo mi se gadi. Moze li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
I utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.

Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
O tko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
i odvući će me u nju svega, bez ostatka.
Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.
U snu se razdvojimo. Ipak sam otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem -
i probudim se: ležim u svom lešu.

Oceni 5