Ili glumac ili prevarant
Fnttm 01 S

Photo: Pinterest

Lice

Govorim telefonom. Čujem glas. Čovjek se predstavlja, izgovara ime, prezime, kaže tko je, što hoće. Ne poznajem ga, nikada ga nisam vidio, ali znam da je čovjek jer zamišljam njegovo lice. Nemam jasnu predstavu o njegovom izgledu, ali mu dajem neki nejasan, a ipak stvaran oblik. Izgled pripada osobi. Po licu prepoznajem drugog čovjeka. Ono je oznaka konkretne egzistencije, potvrda njene tjelesnosti i naznaka duhovnosti. Nije moguće zamisliti ljudsku egzistenciju bez lica. Vrsni pisci često i ne opisuju fizičke karakteristike svojih junaka, pa ni onog glavnog, no mi ipak imamo sasvim određenu predstavu o tom junaku. Gdje to piše da Hamlet mora biti krhke građe i plave kose? A ako nije takav, publika se uzjoguni: uvriježeno je mišljenje da psihi danskog melankolika pripada samo takav izgled. Veliki pisac je obdaren i sposobnošću da opiše naznakom, da jasno kaže a da pri tome ne bude eksplicitan. Uz preduvjerenje da određeni karakter mora biti zastupljen određenim, njemu navodno adekvatnim izgledom, pristaju i predstave svakodnevne fiziognomije, u kojoj je tipologija do te mjere precizna da se svako njeno narušavanje smatra vrstom incidenta i šegačenja prirode sa ljudskom sudbinom. Nietzsche je bio silno pogođen kada je saznao da je debela izjelica u talijanskom restoranu njemu omiljeni Verdi, čime je nehotice potvrdio da ipak nije bio sasvim lišen uobičajenog sakraliziranja ljudskog lika, stvaraočevog posebno. Ima, međutim, i ozbiljnijih razloga da se očekuje sklad unutarnje duhovnosti i vanjskog izgleda. Lice (od lik, a zatim oblik, slika, prilika) jest izraz identiteta jedne osobe. Ma kako karikaturalna, izjava jednog boksera da mora sačuvati lice jer mora "sačuvati identitet", ima svoje opravdanje. Lice nas predstavlja. Ono isijava unutarnju duhovnost, sve dok ne bude saliveno u posmrtnu masku, koja mnogima odlično pristaje već za života. Ukratko, lice - to je ličnost sama.

Čudim se ljudskom licu. Čudim mu se jer je preda mnom. Čudim mu se, jer postoji. U licu je upisano čudo postojanja. Bilo bi banalno kada bih rekao da je u licu ucrtana cijela geografija, da je ono reinkarnacija Boga, da odražava svijet, premda jasno znam da je svaka jednostavnost, a pogotovo ona banalna, često "istinitija" od istine, da lako zaposjeda duh svojom prihvatljivošću i prodornošću. Oni koji su skloniji teološkom poimanju svijeta rado tvrde da je lice prije svega simbol Boga ili da je bar njegov odsjaj. Ovakvoj tvrdnji se pridružuje ona prema kojoj nitko direktno nije vidio svoje lice, pošto ono nije za sebe nego za drugog. Taj drugi je Bog. U licu voljene osobe raspoznajem Boga. Lice je središte osjetila, unutarnjeg Ja, simbol svega što je božansko u čovjeku, simbol tajne i kapija nevidljivog. Nesumnjivo je da su ovakva stajališta nadahnuta duhom Biblije, u kojoj je zapisano da se Božje lice odnosi na njegovu bit i da ga je zato nemoguće sagledati. Želja da se Gospod spozna i shvate putovi njegovi u stvari jest želja da se Bog susretne licem u lice, što pretpostavlja vječno blaženstvo, ostvarivo tek s onu stranu ovozemaljskog života. Svoje istinsko lice spoznam u licu Božjem. I Levinas referira na svete spise kada kaže da je izgled prisutan u svome odbijanju da bude sadržaj. Izgled, koji je prvo otkriće Drugog - što se pretpostavlja u svim drugim relacijama s njim - nije u njegovom zahvaćanju, u njegovom negativnom otporu i obmanjivanju lukavstvom, jer čovjek odgovara na božje pokazivanje i u izrazu "predstavlja sam bitak": ono što nazivamo izgledom jedno je izuzetno predstavljanje sebe sobom, što za Levinasa rezultira saznanjem da je izgled "očevidnost što omogućuje očevidnost, kao božanska istinitost koja podržava kartezijanski racionalizam" (E. Levinas, Totalitet i beskonačnost, str. 179-186.).

Ostaje otvoreno pitanje da li je potraga za vlastitim licem u svom najvišem dosegu potraga za apsolutnim subjektom u liku Gospoda? Ili mi i u sebi, a svako za sebe, tražimo lik Božji? I možda ne da bismo našli Boga, već sebe kao Boga. Ideja prema kojoj je čovjek stvorio Boga po liku svome je subjektivistička, jer je u biti antropocentrična, dok je ona prema kojoj je Bog stvorio čovjeka po liku svom, već i stoga što u sebi krije pretpostavku da bi čovjek mogao biti savršen, u potpunosti idealistička. Ali, traganje za vlastitim licem u Bogu može biti shvaćena i kao potraga za Mitmenchen, kao težnja ka Drugom, kao želja da u sebi prepoznam lice tvoje, u tvome svoje, u našem zajedničko i njegovo, u pojedinačnom skupno a u skupnom pojedinačno... Ono što, međutim, nadasve tražim jest prvo lice, ono lice koje nije prvo po vremenu, već po značaju. Takvo je u evoluciji čovjekovo, u sazrijevanju ličnosti vlastito, u stvaranju stvaraočevo, u izboru izabrano, u hijerarhiji vladarevo, u vjeri Božje. Kao postojeće, prvo lice nije samo Ja kao samosvijest, nego prije svega duhovno i tjelesno, odnosno stvarno biće.

Samo čovjek ima lice. Životinje imaju njušku, ljudske kreature njima sukladno obličje. Čovjek ima onoliko lica koliko ih pokazuje, ali u suštini jedno i jedino. Čovjek sa "hiljadu lica" je ili glumac ili prevarant. Kada se poseže za izvornim značenjem riječi persona, onda ne treba imati samo na umu da neko navlači masku iza koje se prikriva, već da svako ima masku - masku koje katkada nije ni svjestan - koju treba probiti, koje se valja osloboditi da bi i on i drugi saznali tko i što iza nje uistinu stoji. Maska je posrednik s kojim se maskirani na kraju poistovjećuje. U preuzimanju uloga nema mjesta za autentično i neposredno. Maska postaje posrednik između mene i drugih. Doduše, i dalje sam ono što sam bio, samo to sada znam da prikrijem. A i u tom prikrivanju opet sam ono što jesam. Ljudi često samo misle da igraju neke uloge, da i ja to činim. Ne: uloga je dostojna čovjeka ako je njegova stvarna uloga. Napokon, ja "ne igram" nikakvu ulogu; ja jesam moja uloga. I maska je lice.

Kada mislim na nekog čovjeka prizivam njegovo lice. Lice me predstavlja drugom čovjeku. Ono me i odaje, pa ga zato katkada prikrivam. Ono u potpunosti može biti razabrano tek kada razaberemo što je onaj kome određeni izgled pripada. Otuda je gesta čiste posesivnosti pred pogledom nepoznatog prikrivati lice voljene osobe: ako skinemo zar, to još ne znači da ćemo vidjeti lice u njegovoj potpunosti. Ono se skriva u svom nosiocu. Romantiziranje lica je utoliko dopustivo što iza svakog lica stoji tajna cijele osobe: nije tajanstven Mona Lisin osmijeh, nego ga njeno lice takvim čini. U estetskom smislu nečije lice mi postaje zanimljivo ili dosadno onda kada mi postane zanimljiva ili dosadna osoba koja je "vlasnik" tog izgleda. Nečiji izgled mi postaje uzbudljiv jer iza njega stoji određena duhovnost, životnost, ljubav. Kada osjetim suprotno, uzbuđenje iščezne. Za razliku od dopadanja, koje nadasve brine o vanjštini, u licu volim cijelu osobu, sav njen život. Lice je reprezentant osobe. Tada nije pretjerano reći da se u licu ogleda vječnost. Ili barem ona konačna vječnost, koju nazivamo životom.

Iz knjige Poetozofski eseji, Sarajevo, 2004.

*Prenosimo sa portala Filozofski magazin

Oceni 5