Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti
Done81

Photo: thequeerfrontier

Lijepa žena ponovno izlazi: Zeleno

Umirem od dosade. Zaboravila sam knjigu u autu. Nalazimo se u Uredu za imigracije u New Orleansu. Na TV-u puštaju CNN, a ne Disney Channel. Spikerica na vijestima opet govori o izborima. Ja ne glasam. Tek mi je devet godina.

Sjedimo na spojenim plastičnim ljubičastim stolicama, mama i ja. Tata stoji u redu ispred jedne od kabina. Na kabini su zavjese, također ljubičaste. Razmaknute su kao da treba početi lutkarska predstava, ali iza staklenih šaltera sjede stvarni ljudi, udaraju pečate i provjeravaju papire. Nadam se da će moji roditelji dobiti zelenu kartu. Stvarno se nadam da ćemo se vratiti u Mississippi na vrijeme da stignem na svoju nogometnu utakmicu.

Kabina A je za informacije i pitanja. Kabina B je za prijave. Kabina C za zamjenske karte. D za formulare, a E za rješenja. Znam sve ove riječi jer puno čitam, posebno kad mi je dosadno. Ali ne razumijem zašto su ovdje pravila na različitim jezicima.

Zabranjeno pušenje – No Fumar.

Zabranjeno unositi piće – Khong Duoc Uong.

Zabranjeno unositi hranu – No Comer i Khong Duoc An.

„Koji je ovo jezik?” pitam mamu.

„Španjolski”, odgovara. Nema naočale, pa ne vidi na daljinu. Drži žutu omotnicu za njihove pasoše.

Trebala sam sama prepoznati da je to španjolski. Poslije redovne nastave pohađam sate španjolskog. Nastavnik Gonzalez nam ne dopušta da odemo sa sata sve dok pravilno ne izgovorimo riječi. Uvijek nam govori da začepimo i slično. A onda ga vidimo na misi četvrtkom kako jede tijelo Kristovo i pije Kristovu krv.

Neki ljudi ovdje sliče na nastavnika Gonzaleza. Neki izgledaju kao Indijci, kao moja prijateljica Areeba, koja je otišla iz naše škole, jer ju je katolička vjera zbunjivala. Neki mi, pak, izgledaju kao Kinezi, ali kad god to kažem, mama kaže: „Nisu svi Kinezi!“ Nekad mi baš ide na živce. Pa ja sam samo dijete. Tu je i jedna obitelj koja izgleda afrički kao i mi, ali mama kaže da su vjerojatno Haićani, jer se čovjek pored njih njihovom sinu stalno obraća na francuskom.

Jedna lijepa žena izlazi na drvena vrata. „Gospodin Murphy?” kaže. „Enrique Morales?” Treće ime izgovara kao Hung Who Win?

Gospodin Murphy je čovjek koji govori francuski. „À bientôt”, kaže dok ustaje. Nitko od haićanske obitelji mu ne odgovara. Možda su toliko umorni da više ne mogu biti ni ljubazni.

„Kladim se da tamo kriju zelene karte. Iza tih drvenih vrata.“ kažem mami.

„Kao zakopano blago”, kaže ona.

„A zašto su zelene?” pitam.

„Ne znam.“

„Možda jer je zeleno znak da možeš krenuti?”

„Možda.”

„Mama, sjećaš se kad si prošla kroz crveno?“

„Ma, kad sam to ja prošla kroz crveno?”

Jest, prošla je. Prošla je kroz crveno i rekla da je prekasno da se zaustavi. Ja sam bila mala i derala sam se: „Ooooo, to je nezakonjito!”

„Molim te, mogu li u auto po knjigu?” pitam. “Pliz?”

„Ne možeš.” kaže. „Ni slučajno. Šta ako nas prozovu?”

Zeleno kao povrće. Mrzim povrće. Zeleno kao nogometno igralište Northeast, posebno kada pada kiša. Zeleno kao zavist. Moja najbolja prijateljica Celeste pokušava smuvati mog dečka, samo zato što im imena oboma počinju na C. On se zove Chance. Priznala sam mami što stvarno osjećam tek kada me natjerala. Rekla je da čim se dvije žene zavade oko muškaraca, onda su obje već izgubile bitku. „Šta ako ti najbolja prijateljica hoće smuvati momka?” pitala sam. „Kai”, rekla je i ugrizla se za prst. „Kriva je ona Britney Spears.”

Tata pruža njihove pasoše starijoj ženi s narančastim ružem koja sjedi u kabini. Vraća se i sjeda do mene.

„Koliko će trajati?“ pitam.

„Nikad se ne zna“, odgovara.

„Šta ako potraje cijeli dan?“

„Čekat ćemo.”

„A, čovječe.”

„Šta a čovječe?”

„Ništa.”

Kada je deda umro prošle godine, tata nije mogao ići na sprovod u Afriku. Mama je rekla da nije mogao ići jer ne smiju otputovati dok čekaju zelene karte. Da je tata otišao u Afriku, ne bi se mogao vratiti u Ameriku. Tata je plakao. Mama je rekla da ljudi ne shvaćaju što mi sve žrtvujemo. Onda je na dan djedovog sprovoda na krov naše kuće sletio bijeli golub. Mama je rekla da je to deda došao reći tati da njegova duša počiva u miru. To me je uplašilo, pa sam se usred noći opet uvukla u njihov krevet, premda nisam stvarno vjerovala da je golub na krovu bio moj deda.

„Samo da se vratimo u Mississippi prije šest”, rekla sam.

„Šta je u šest?” pitao je tata. „Neka Disney glupost?”

„Ma ništa”, rekla sam.

Ako mu kažem, mislit će da sam sebična. Želim se vratiti u Mississippi na vrijeme za nogomet. On već gleda izbore na CNN-u.

Zeleno kao pasoši mojih roditelja. Zeleno-bijelo-zelena boja je zastave njihove zemlje u Africi, Nigerije.

* * *

Lijepa žena ponovno izlazi. Kaže nešto što zvuči kao Oloboga? Ologoboga?

„To si ti”, kažem, povukavši tatu za jaknu. „Hajde, hajde.”

„Joj, joj, šta ti je?” pita me.

„Smiri se”, kaže mama.

Moji se roditelji nekada ponašaju kao da ih stalno gnjavim. Zaostajem. Čak ne želim hodati uz njih. Lijepa žena kaže: „Hej, šećeru!“

„Prestani se duriti.“ kaže mama.

„Hoćemo danas uzeti tvoj otisak prsta, šećeru?” pita me lijepa žena.

„Ne, u našoj obitelji ona je Amerikanka”, kaže mama i nasmiješi se.

S druge strane vrata nema nikakvih zelenih karata, samo soba sa stolom i fotokopirnim aparatom. Lijepa žena uzme tatin otisak prsta, pa mamin, a onda zapiše našu adresu u Mississippiju na koju će im poslati zelene karte. Mama joj ne prestaje zahvaljivati.

„Ne možete ni zamisliti koliko dugo smo čekali. Kada će stići?”

Žena nas ispraća do vrata riječima: „Redovnom poštom. Da, možete putovati kako želite. Da, da, sada službeno imate stalni boravak.” Mislim da je nije briga.

„Možemo li sada ići?” pitam nakon što zatvori vrata.

Haićanska obitelj još sjedi tamo. Redovi pred kabinama sada su duži. Jedan mali Indijac širi ruke kao krila aviona i oponaša zvuk motora. Brr! Brr!

Idemo prema dizalima.

„Parada Mardi Gras”, kaže tata.

„Ima danas poslijepodne?” pita mama.

„Hoćemo li?” kaže on. „Da proslavimo?”

„Hoćeš da ostanemo na paradi Mardi Gras?” pita me mama.

Tata pleše. Limbo. Pod miškom mu žuta kuverta s njihovim pasošima. Pravo se sramoti.

„Hmmm”, kažem. „Ne.”

Prošle smo godine išli u New Orleans na karneval Mardi Gras. Bio je sunčan dan. Gledali smo Paradu Ošun na Ulici Canal. Pokušavala sam uloviti perle koje su ljudi bacali sa splavova. Najviše su mi se sviđale zlatne. Toliko sam ih nađiđala da me vrat zabolio. Mama mi se cijelo vrijeme derala na uho: „Ošun je afrička boginja. Ljudi ovdje to ne znaju. Ona je božica ljubavi Joruba.” Iz usta joj se osjetilo na uštipke koje smo doručkovali. Tata je govorio: „Nemoj samo tako pružati ruke. Zato ih ne možeš uhvatiti. Vidi, postoji tehnika hvatanja perli.” „Kakva tehnika?” pitala je mama i tata je iskoračio prema naprijed, a velika crna perla pogodila ga je posred lica. Onda smo morali ručati. Rekla sam da mi se jede kineska hrana. Oni su rekli da im se jede tajlandska. Mama je rekla da je to isto. „Kineska hrana nije isto što i tajlandska!” rekla sam, a mama je pitala, „Otkad im to znaš razlikovati hranu?” Pojeli smo King Cake na povratku u Mississippi. Bio je kremast i baš božanstven. Unutra mi je došao plastični ružičasti Mali Isus, i tata je rekao, „Super”, a mama je rekla, „Šta da joj je zapeo u grlu?“

„Kišno je za Mardi Gras”, rekla sam.

„Amerikanka je progovorila. Dakle, natrag u Mississippi.“ rekla je mama.

Zeleno kao perle na paradi Mardi Gras. Zeleno kao šećerni posip na kolaču King Cake. Zeleno kao zeleni luk što se stavlja u Pad Thai. Prošle godine sam ga morala vaditi.

* * *

U New Orleansu ima jedno veliko jezero, zove se Pontchartrain, s malim bungalovima koji stoje iznad jezera na štapovima. Kada prelazimo preko tog jezera, mostom koji izgleda kao tobogan, znam da smo blizu Mississippija. U autu je vruće. Tata opet počinje o izborima. Istospolni brakovi neće ništa promijeniti, bla, bla. Mama zijeva. Točno znam što će sljedeće reći. Počet će nabrajati imena potoka i rijeka pored kojih prolazimo: Pearl, Wolf, Little Black, Bowie, Hobolochitto, Tallahala, Chunky. Onda će reći, „Grozno. Od američkih Indijanaca imamo samo imena i ništa više.”

Moji su roditelji predvidljivi. Kada god to kažem, oni se smiju, ali jesu, predvidljivi su. Moja je mama sva za snagu žena. Sve na ovom svijetu predstavlja njeno pravo. Čak je i shopping njeno pravo. U Mississippiju se svađa svaki put kada u trgovini mora pokazati osobnu iskaznicu. „To je diskriminacija”, kaže. „To je di-skri-mi-na-ci-ja.” I u robnoj kući JC Penny, također. Kući se ponaša kao da je šefica i meni i tati. „Pojedi to. Šta ovo radi ovdje? Zar ne možeš pustiti vodu?” Moj tata kaže da je ona takva zato što je profesorica. On je liječnik. Ljuti se na Predsjednika, a ipak želi da Predsjednik pobjedi na izborima, kako bi pokazao svojim protivnicima, jer oni ništa ne kuže, posebno u zdravstvu. Svaki dan, kada dođe kući s posla, dere se na TV zbog izbora. Svaki put kada se Predsjednik pojavi, mama kaže, „Oooo, ugasi to. Taj čovjek ne zna dvije riječi sastaviti.” A ipak meni govori da nije lijepo biti nepristojan prema ljudima koji ne znaju engleski.

Na prošlim smo izborima glasali u školi. Svi su moji prijatelji glasali za Predsjednika – prije no što je postao predsjednik, jer je drugi tip ubijao male bebe. „Tko kaže da je ubijao bebe?” mama me je pitala kad sam joj rekla. „Učiteljica? Tvoja prijateljica? Pa koji roditelj može reći nešto tako grozno svom djetetu? Pa, negdje su to sigurno čuli. Ja mislim da bi odrasli trebali svoja politička mišljenja zadržati za sebe.” Rekla sam joj da sam glasala za Predsjednika. „Šta! Zašto?” pitala je. „Svi su glasali za njega”, rekla sam. „Slušaj, odgojila sam te da zastupaš svoje mišljenje. Da stojiš iza onoga u što vjeruješ.” rekla je. „Ma daj, molim te“, odvratila sam. Kao prvo, to je bilo njeno mišljenje, a ne moje. A pod b), ja vjerujem u uklapanje.

„Kako je to biti Afrikanac?” pitala me moja prijateljica Celeste kada smo još bile prijateljice. „Ne znam”, rekla sam. Štitila sam roditelje. Nisam htjela da Celeste sazna tajnu o Afrikancima. Njima su tako važne kosti u mesu. Sišu kosti i to je tako frustrirajuće da bih mogla zaplakati. Moja mama je najgora, posebno kada jede varivo od bamije. Poslije toga žvače kosti dok joj se ne skaše u ustima, a tata se smije i pita, „Šta je to bilo prije nego što si ga se dočepala zubima? Goveđi rep? Pileća krilca? Crveni snapper? Račić?” A ja pomislim: Daj se nauči ponašati za stolom.

Biti Afrikanac znači biti ponovno isfrustriran kada učiteljica pokazuje fotografije nošnji iz cijelog svijeta. Kada pokaže nošnju Afrikanaca, onaj glupi Daniel Dawson pita, „Zašto nose te smiješne šešire?” i svi se smiju.

Zeleno kao moja najdraža boja – žuta. Zeleno kao boja koju ne podnosim — plava. Zeleno kao mješavina plave i žute. Zeleno kao zbunjenost.

Tata još uvijek priča o izborima. „Gdje je oružje za masovno uništenje?” pita.

Mama pokaže kroz prozor i kaže, „Na rijeci Pearl.”

„Hej, vi”, kažem. „Večeras mi je nogometna utakmica.”

Počinju vikati.

„Gospode bože!”

„Opet?”

„Ne sjećam se da sam je vidjela u planeru…”

„Zašto nam nisi prije rekla?”

„Nogomet je za ljeto. Samo Britanci igraju u proljeće…”

„Samo Amerikanci fudbal zovu nogomet.”

Moji su roditelji tako predvidljivi.

„Ti su ljudi ludi”, kaže tata. „Ovo nije vrijeme za utakmicu.”

Mama kaže, „Koji ljudi? Ne usađuj djetetu u glavu predrasude.”

„Nisam spomenuo rasu”, kaže tata.

Pobogu, što sada? pomislim. „Hej”, kažem. “Ako želite živjeti u ovoj zemlji, morate se navići na nogomet. To je dio života. Ja sam Amerikanka. Kako očekujete da se osjećam?”

„U pravu je, znaš.” kaže tata.

Ne mogu vjerovati da je nasjeo.

„Kad je uopće ta utakmica?” pita mama.

„U šest.”

„Sranje.”

„Ne psuj, mama.”

„Oprosti, dušo, ali mrzila sam sport u Africi, mrzim ga i ovdje.”

* * *

Prošli smo rijeku Chunky. Završila sam knjigu. Mislim da ćemo stići na utakmicu. „Jesi još ljuta na nas?” pita mama.

„Malo”, kažem.

„Oprosti, danas je bilo malo…”

„Znam. Jeste sretni zbog zelenih karata?”

„Nemaš pojma koliko.”

„Amerika će uskoro biti prva na svijetu u nogometu”, kaže tata. „Vidjet ćeš. Vidiš kako se organiziraju. Od baze. Svi su uključeni.”

„I djevojčice”, kaže mama, i pokazuje palcem na mene.

Nije me briga za sve to. Znam što su sve djevojčice kao Celeste u stanju napraviti.

„Čak i ako nisu talentirani”, kaže tata, trljajući bradu. „Imaju novca za uvoz talenata. Jesi čula za onog malog od četrnaest godina? Najbolje plaćen u nogometnoj ligi. Freddy Adu. Njegovi su iz Gane. Useljenici će spasiti Ameriku.”

„Nogometom?” pita mama.

Zeleno kao boja Cometsa. Nadam se da ćemo večeras pobijediti Cometse. Stvarno se nadam da ćemo ih potući.

* * *

Stigli smo na utakmicu. Mama i tata su ostali gledati, možda zbog grižnje savjesti.

Trebate me vidjeti. Nosim crveni dres. I broj 00. Spremna sam totalno rasturiti Cometse. Driblam loptu po terenu. Svjetla nalikuju na zvijezde. Trava je mokra. Moram paziti, jer na blatu Mississippija lako se posklizneš i poletiš. Svi navijaju, „Naprijed! Hajde! Udari!”

I opalim. Lopta prozuji kao mlažnjak i ugnijezdi se u kutu gola, uredno kao što je uredna moja soba kada mi daju dva dolara za pospremanje. Cure iz mog tima tapšu me po leđima, „Bravo! Odlično!” Moji roditelji navijaju s drugim roditeljima. To je to. Ja zabijam golove. Mama izgleda kao da obožava nogomet. Tata izgleda kao da voli Predsjednika. Nas troje izgledamo kao da zaista pripadamo tu. I to je bolji osjećaj nego pronaći figuricu u kolaču King Cake, a još nismo ni pobijedili.

S engleskog jezika prevela Anita Vlašić. Lektura Sandra Zlotrg.

Izvor: Dohra Ahmad (ur.): The Penguin Book of Migration Literature. Departures, Arrivals, Generations, Returns. Penguin Books, New York, 2019.

*Prenosimo s portala Strane

Oceni 5