Review: Fever Ray - Plunge [Rabid Records, 2017]
Fever Ray

Photo: Bearded Gentlemen Music

Ljepota otvorenog prijeloma

Osam godina nakon Fever RayPlunge ne dolazi kao iznenađenje samo zbog svoje nenadanosti već i stoga što na uzbudljiv način ruši ideju Fever Raykao fokusiranijeg projekta Karin Dreijer. Kao i Shaking the Habitual, posljednji album The KnifeaPlunge dolazi s manifestom, točnije, intimističkim esejem koji objavljuje zaokret s oblika političkog angažmana na radikalnost osobnost izraza: “The object of the song is love and the subject of the song is loss, or object and subject are genetically alike.” Na neviđeno neposredan, izložen i upravo zato provokativan način Dreijer po prvi put progovara o sebi, o kaotičnoj vezi boli, oporavka, transformativne moći ljubavi i seksa i nizu srodnih stanja diktiranih politikom koliko i Dreijerinim prigrljivanjem vlastite izgubljenosti.

Plunge je glazbeno na pola puta između energičnosti i čudnovatosti opusa The Knifea i zaokruženog, sablasnog Fever Ray, doduše za The Knife tipična igra suprotnostima i zbunjivanje protivnika ovdje nisu cilj nego popratna pojava. Raspršenost i nasumična izmjena laganih i upbeat stvari prati Dreijerina lutanja zamućenim granicama svakog osjećaja i koncepta, pri čemu poseže za konvencionalnim metaforama i svojstvenom joj formom očuđene pop pjesme kao sredstvima koja joj omogućuju iskrenost. U uvodnoj “Wanna Sip” ljubav je žeđ i intoksikacija, konflikt još jake želje i disfunkcionalnosti, pregovora i otpuštanja intenziviran bombastičnim ritmom i silaznom synth melodijom. Najjači momenti albuma upravo su ti u kojima urgentnost olakšanja gotovo poprima formu zahtjeva, pretvarajući frustraciju u ushićenje i blatantnu zaigranost ili pak obračun s mehanizmima kontrole želje i osobnom (ne)mogućnošću njena ispunjenja. Dreijerina istovremeno vrlo sirova i nadzemaljska seksualnost propitivanjem čak i „devijantnijih” oblika svog ispoljavanja samo naglašava nužnost takvih postupaka. Tako u “IDK About You” objektu želje prilazi s inspektivnom radoznalošću, koristeći modulirane uzdahe kao ritamsku podlogu. U hitu “To The Moon and Back”, popraćenom živopisnim spotom koji BDSM čini simpatičnom čajankom, najotvorenije izraze žudnje (beskrajno citiran stih “I wanna run my fingers up your pussy”) izgovara pjevuckajući preko naivno lepršave melodije.

S druge strane, kompromitacija ambivalentnosti naznačena još u “Falling” (“She’s making me feel dirty again/ Like I want too much”) eskalira u disonantnoj “This Country”. Kad Dreijer vokalom alterniranim do cijuka viče “That’s not how to love me!” i “This house/ country makes it hard to fuck!” adresira i zatomljavanje vlastitog identiteta nezadovoljavajućim odnosom i umanjujući pritisak konvencionalnog morala. Bezinteresan, neinhibiran seks tad je ekvivalent osobnog buđenja i političkog protesta (“Gag me, awake my fighting spirit”, “Destroy nuclear, destroy boring”). Na nešto dubljoj razini, ugrožavanju osobnog prostora konceptualiziranim neželjenim dodirom u grožničavoj industrijskoj “An Itch” suprotstavlja se najjednostavnija ideja na svijetu: “Imagine: touched by somebody who loves you”, koja u neostvarenoj potrebi poprima razmjere otkrivenja. Polaganiji refleksivni trenuci Plungea ponavljaju mistiku i motiviku ranijeg albuma – snijeg, krv, priroda, majčinstvo/obitelj ne bi li naglasili promjenu konteksta relativno sličnih stanja melankolije i zadržavanja razuma. U izvrsnoj pop pjesmi “Mustn’t Hurry” obitelj je još uvijek utjeha u strpljenju prilikom oporavka, kreativnog procesa i samoostvarenja, dok je u grubljem synth popu “A Part of Us” ona signal promjene atmosfere. U završnoj “Mama’s Hand” ponovno se uspostavlja kao vrsta sigurnog prostora, no imajući u vidu ostatak albuma, na sasvim novim temeljima. Možda beskompromisnoj ljubavi.
Iako vjerojatno neće dosegnuti kultni status prvog albuma, Plunge je na mnoge načine hrabriji, od raznolikosti glazbenih stilova – rezultata suradnje s producentima poput Pedera MannerfeltaPaule Temple ili Nidíe – do činjenice da bol pretvara u libidalnu silu i nosi vlastitu čudnost kao zastavu. Karin Dreijer rjeđe se skriva iza maski i vokalnih manipulacija; na Plungeu je jednostavno prisutnija.

UKRATKO: Ljepota otvorenog prijeloma.

*Prenosimo sa prijateljskog bloga Lake note, uz dozvolu uredništva

Oceni 5