Dnevnik zavodnika
Coupl 01 S

Photo: Ryan McGinley

Ljubav ima svoju vlastitu dijalektiku

Sada sam zakoniti vlasnik Cordelije. Imam pristanak i blagoslov tetkin i primam čestitke prijatelja i rođaka. A la bonne heure, rat je završio započinje sretni mir… Besmisao! Kao da blagoslov tetkin i čestitanja prijatelja mogu pridonijeti posjedovanju Cordelije.

Kao da u ljubavi postoji rat i mir! Dok traje, ljubav je borba, doduše borba, koja se vodi veoma različitim oružjem, već prema tome, da li se čovjek bori cominus ili eminus. U prvom slučaju, u borbi izbliza, oružje je stisak ruke, doticaj noge (Ovidije je to nužno preporučivao, a zatim se opet ogorčeno izrugivao), konačno poljubac i zagrljaj. Tko se bori eminus ima kao jedino oružje oko (jedino oružje, kojim se mora virtuozno služiti). On mora umjeti svoj pogled spustiti sa toliko nježnosti u pogled neke djevojke, da se ona mora osjetiti pogođenom; mora umjeti, da je svojim pogledom drži tako očaranom, da ga ona ne osjeća drugačije, nego kao da je drži svojim rukama.

No griješka je i ujedno nesreća, ako se suviše dugo borimo eminus, takva je borba posvema simbolična, i ne pruža nikakvo zadovoljstvo. Tek u cominus sve zadobiva svoje konačno značenje.

Ja se, za svoj račun, nisam uopće borio, ni ovako ni onako: najprije sam primijenio diplomatsku varku, da bih uopće mogao objaviti rat; sada on počinje. Pravno i u malograđanskom smislu ja je posjedujem; ali to posjedovanje nije posjedovanje. O tome imam čistije predodžbe. Još me ona ne ljubi. Može se neka žena zakonski posjedovati, a da se ne posjeduje, kao što se može sasvim dobro posjedovati, a da se ne posjeduje zakonski.

Ona sjedi na divanu ispred čajnog stolića; ja sjedim pored nje na stolcu. Takav raspored je i prisan i istovremeno otmjeno odmjeren. Onima, koji imaju za takvo što smisla, znači raspored neobično mnogo. Ljubav je prebogata u pozicijama, a ovo je prva.

A kako je priroda kraljevski opremila ovu djevojku! Ovi čisti, plemeniti oblici, duboka nevinost, bistro oko, sve me to oduševljava. Kada sam, ulazeći, pozdravio, pošla mi je prijazno kao uvijek ususret, doduše malo zbunjena, ne sasvim tako sigurna kao inače.

Zaruke, dakle, ipak mijenjaju odnos. Ali kako? Ponudila mi je ruku, no nije se smješkala kao obično. Odgovorio sam lakim, skoro samo markiranim stiskom ruke, nježno i prijateljski, bez ikakve erotike.

Jest, sjedi na divanu pred čajnim stolićem, a ja pored nje na stolcu. Neko blago svečano raspoloženje počiva nad čitavim ugođajem; jutarnje svijetlo. Ona šuti, tišina je savršena. Gledam je — ne požudno, kako bi bilo ružno misliti o tome! Nježno, letimično rumenilo pojavljuje se na njenom licu, kao oblak na nebu.

Što znači ovo rumenilo? Ljubav? Čežnju, nadu? Strah? Crveno je boja srca. Ne, ništa od svega toga, ona je začuđena; ne čudi se ni meni (to ne bi moglo biti) ni sebi, već se čudi u sebi; ona se čudi svojoj unutarnjoj promjeni.

Takav trenutak zahtijeva tišinu; nikakva misao neka mu ne smeta, nikakva buka strasti neka se ne umiješa.  Čini se, kao da nisam prisutan, a ipak je moja prisutnost uvjet mojeg divljenja, u koje sam utonuo, promatrajući je. Harmonija je među nama. U takvim trenucima žene treba poštivati šutnjom, kao božanstva.

Zaista je sreća što postoji kuća mojega ujaka. Ukoliko želimo nekom mladom čovjeku zagaditi pušenje, treba samo da ga odvedemo u jedan od naših salona za pušenje, želimo li da mladoj djevojci pokvarimo vjeridbu, treba je samo dovesti u kuću mojega ujaka.

Svi zaručeni parovi iz grada viđaju se tamo. To je užasno društvo. Mogu shvatiti, da ih Cordelia ne podnosi. Kada smo sakupljeni en masse, onda nas je otprilike deset parova, a u pozadini ima još i nešto pričuve, koja se u prikladnoj zgodi doziva iz okolice. Tu se mogu promatrati radosti zaruka, sa svim ljubavnim suprotnostima i bljutavim nježnostima, kojim zanatlije u ljubavi obavljaju svoj posao. Čitave večeri čuje se uvijek isti zvuk… to je, kao da netko mahalicom za muhe trči uzduž zida. I pri tome se ne traži, možda, šutljivi ugao, naprotiv, čuči se ukrug oko nekog velikog, okruglog stola.

Htio sam to pokazati Cordeliji, ali nije bilo moguće, morao bih sam nad sobom izvršiti nasilje. Ja bih se sam bunio, da tako neotesano brutaliziram njenu ženstvenost. Najteže bih sebi predbacivao. Dobro, obmanjujem tu djevojku. No, ja to činim na estetski način, kojemu se ne može prigovoriti. Ona mi se povjerila i može se na to osloniti. I to, što je varam, konačno nije drugo do samo zahtjev estete; na koncu konca, ili žena vara muškarca ili muškarac ženu. Bilo bi zanimljivo statistički ustanoviti, tko je u bajkama, pričama, narodnim pjesmama, mitološkim kazivanjima manje vjeran, muškarac ili žena; bio bi to zanimljiv posao.

Ne žalim vrijeme utrošeno na Cordeliju, iako mi moji manevri zaista oduzimaju mnogo vremena, jer svaki moj novi korak treba pažljivo pripremiti. Doživljavam sada rađanje ljubavi. Pri tome sam skoro nevidljiv, čak i kad sjedim uz nju. Ponekad mi se čini, kao da netko sam pleše ples, koji je određen za dvoje. A ipak je neprimjetno suigrač prisutan.

Ona se kreće kao u snu, ali i tako ona pleše, a ja samo upravljam tim plesom; nevidljiv kad sam vidljiv, a vidljiv kad sam nevidljiv.

Svaki njen pokret odaje traženje; naginje se naprijed, pruža ruku, odvraća se nazad, opet se približuje. Prihvaćam je, ispunjavam njene misli sadržajem, sadržajem, koji u njoj latentno već prebiva. Kreće se po vlastitoj melodiji svoga života; ja sam samo pokretna sila, koja je stavlja u gibanje.

Nikakve erotike; time bih je samo razbudio, popustljiv sam, blag, bezličan; sasvim sam se rasplinuo u ugođajima. O čemu razgovaraju zaručnici? Vjerojatno je najčešće jedna od prvih njihovih tema, da uvode jedan drugog u svoje respektivne porodične prilike. Pri takvom sistematskom njegovanju dosade nestaje svaka erotika, tome se ne treba nimalo čuditi. Tko se ne razumije u apsolutno uživanje ljubavi, taj neka se ne upušta u ljubav, pa makar se deset puta naumio oženiti. Kakve veze sa misterijom ljubavi ima to, što ću preko nje dobiti tetku, koja se zove Marija, ujaka imenom Christoph i kuma, koji je major? Čak i vlastiti raniji život čini se u takvom prikazu beznačajnim.

Što može mlada djevojka pričati o tome? Ako ima toga mnogo da priča onda, doduše, vrijedi slušati, ali više ne vrijedi ljubiti takvu djevojku. Ja, dakle, ne pridajem nikakva značaja tim pričama. Imam ih sam dosta na skladištu. Ja tražim neposrednost. Samo ona čini ljubav bezvremenskom — tek nicanjem ljubavi započinju individuumi — sada u dvoje — egzistirati.

Moram joj, dakle, pokušati objasniti moje ponašanje, točnije rečeno, moram raspršiti neke njene sumnje. Nisam od onih, čija ljubav potječe iz poštovanja, koji se žene iz poštovanja i koji stvaraju djecu iz međusobnog poštovanja, ali jedno znam, a to je (tako dugo dok ne djeluje sama strast) da estetika i moral ne smiju doći u protivurječnost.

Moram joj, dakle, pokušati objasniti moje ponašanje prema Edwardu i prema tetki. Nije me, doduše, nikada za to pitala, ali ja ipak držim, da je najbolje, da joj bez okolišanja razjasnim, zašto sam ovako, a ne drugačije postupao. En passant: ljubav ima svoju vlastitu dijalektiku. S Edwardom sam mnogo nemoralni je postupio nego s tetkom. No začudo su mi mnogo manje zamjerili moju griješku prema Edwardu nego šalu sa starom gospođom; a kako je ova bezazlena, ako se upoređuje s onim prvim!

Moj oprez godi njenom ponosu, tajanstvenost, kojom sam izveo svoju spletku, privlači njenu pažnju.

Pokazujem, doduše, pri tome više prakse u ljubavnim stvarima, no što bi se zapravo smjelo; ipak imam namjeru, da joj kasnije predočim, kako ranije nisam nikad ljubio. No sve to ne znači ništa. Što mi je stalo do jedne male protivurječnosti. Ta ona je ipak neće primijetiti. Stvar je časti za naučenjaka da izbjegne svako protivurječje! Život mlade djevojke odviše je raznovrstan, da ne bi mogao podnijeti i po koje protivurječje: kako da čovjek s njom pravilno postupa, a da sam ne padne pri tome u protivurječje. Ona je ponosna. O erotici nema pojma. Pokorava se mojoj inteligenciji, no opirući se. Kad bi se u njoj probudila erotika, morao bih računati s tim, da će se njen ponos okrenuti protiv mene. Dok ne sazna, što znači biti žena, njen je ponos ekscentričan — upravo je radi takvog ponosa prezrela Edwarda. Upozna li ljubav, probudit će se onaj drugi ponos: tada neka smatra, da sam je samo ja vrijedan. No bilo bi također moguće, da zaostane neki zadnji ostatak onog starog ekscentričnog ponosa i da se upravi protiv mene. Ona neće, doduše, žaliti, što je pristala na zaruke, ali će joj se moja pobjeda pričinjati suviše lakom; shvatit će, da je krivo započela igru. Možda joj padne na pamet, da se okrene protiv mene. To bi mi bilo drago. Tako ću dakle saznati, koliko je duboko pogođena.

Prirodno, tko bi drugi to mogao biti, nego moja mala, lijepa glava s uvojcima?

Već izdaleka je prepoznajem.

Koliko se naginje kroz prozor! U tri dana već je treći puta zatičem tako… Baš ni radi čega se to ne čini. Mogu pretpostaviti, da to ima svoje razloge. Za boga miloga, nemojte glavicu tako isturiti! Kladim se za hiljadu naprama jedan, da klečite na stolcu, zar ne? Kako bi to bilo strašno, da padnete dolje i možda baš upravo meni na glavu. Ne, neću svoju glavu dalje miješati u vaše stvari, ali hoću u njegove. Dabome, u njegove. Ta negdje mora biti? Oh, što vidim, evo ga gdje dolazi moj dragi prijatelj, gospodin licencijat Hansen, dolazi sredinom ulice! To je sasvim neuobičajeno, kako on to nastupa, ta on putuje rijetkim saobraćajnim sredstvom: na krilima čežnje, kako mi se čini. Da možda ne posjećuje ovu kuću?

I to da mi je ostalo nepoznato?

Vi napuštate vaše mjesto na prozoru gospođice?

Valjda, da mu otvorite vrata i da ga pustite unutra?

Ne trudite se, neće doći. Što, vi to znate bolje nego ja? No ipak, ta on to sam potvrđuje. Kada ne bi kola tutnjila mogli bi to čuti i vlastitim ušima. Sasvim en passant upitao sam ga: »Hoćeš li tu ući?«

A on mi je odvratio najpreciznijim »ne« ovoga svijeta. Možete mu glavom melanholično domahnuti adieu: gospodin licenciat polazi, naime, sada u šetnju. On je smeten, a kada su ljudi smeteni, onda mnogo pričaju. Zabavit ću ga raspravljajući s njim o župi, za koju se natjecao. Zbogom, poštovana gospođice, sada ćemo otići dalje, sve do carinarnice! Kad budemo daleko, reći ću: prokletstvo, sada si me lijepo odvukao s moga puta, ta ja sam htio u Westergade!

Tako, eto nas opet! No, to je vjernost! Ona još uvijek stoji na prozoru! Ovakvo dijete mora čovjeka usrećiti.

Zašto sam to sve učinio, pitate me? Možda sam zao čovjek, kojega veseli ljutiti druge ljude? Ni govora! Sve to činim vama za ljubav, poštovana gospođice! Prvo: Vi ste ga čekali, čeznuli ste za njim. Kada bude konačno stigao, bit ćete ljepši od brige i čekanja. Drugo: što će vam gospodin licenciat reći kad bude ušao? »Zamalo da smo pali u klopku! Upravo kada sam htio ući, stajao je nesretnik pred tvojim vratima. No nisam bio glup. Namamio sam ga u beskonačan razgovor o župi, za koju sam se natjecao; odvukao sam ga sve do carinarnice; na časnu riječ, ništa nije primijetio.«

Jeste li vidjeli, gospođice? Sada imate o njemu još bolje mišljenje nego prije; uvijek ste ga držali učenim čovjekom, ali (tko bi rekao) da je još i mudar! A to morate zahvaliti samo meni.

No, još nešto: vi još niste zaručeni, morao bih to znati.

Odista, fino i zabavno stvorenje, samo vrlo mlado.

No kad bi se ona zaista tako lakoumno prepustila tako ozbiljnoj stvari! Ne, to ne ide. Govorit ću s njom. To sam joj dužan, jer ona je dražesno stvorenje. Dužan sam to i licencijatu, jer je moj prijatelj; a njoj sam to dvostruko dužan, jer je buduća žena moga prijatelja. Dužan sam to i porodici, jer porodica, kojoj hoće da se priženi moj prijatelj, bez sumnje je vrijedna najvećeg poštovanja. Dužan sam to čitavom čovječanstvu, time činim dobro djelo. Kakva privlačiva pomisao: u ime čitavog ljudskog roda postupiti, to je generalna punomoć puna časti.

No sada Cordeliji!

Ovo raspoloženje mi dolazi kao naručeno. Dražesna čežnja ove djevojke pripremila me za posjetu.

Prvi napad mog dvoboja s Cordelijom.

Neću joj se postaviti; uzmicat ću, a ona će me progoniti. Tako će naučiti da pobjeđuje. Korak po korak ću uzmicati, i upravo takvom taktikom mora upoznati snage ljubavi, ove misli bez počinka, strasti, čežnje, nade, nestrpljivosti iščekivanja. Sve to moram pred njom odigrati, kako bi to u njoj dozrelo. Bit će to pravi trijumfalni pohod. Vodim je trijumfu, pjevam ditirambe njenim djelima i pokazujem joj put pobjede. Kad jednom vidi, kako ljubav vlada sa mnom, steći se hrabrosti, da vjeruje u nju kao u vječnu snagu. Svakako će mi povjerovati, jer ja se mogu osloniti na svoju spretnost, a i ne igram svoju ulogu hladno, jer zaista osjećam moć te ljubavi. Da je drugačije, ne bi mi povjerovala. No ovako je to samo manevar, ona postaje jača time, što pobjeđuje, budi se ljubav, i time će se osjetiti ženom.

Ja, njen prosac, oslobodit ću je: hoću da je ljubim samo kao njen osloboditelj. Ne smije ni da sluti, da to zahvaljuje meni, jer bi mogla izgubiti svoje samopouzdanje.

Tek kad je budem doveo dotle, da sama traži slobodu, kad bude htjela da prekine sa mnom — tek tada će početi drugi dio našeg dvoboja.

Ona već raspolaže snagom strasti. Tek sada poprima borba značaj. Idući obrati nisu važni. Možda će njen ponos narasti do visine, na kojoj će je hvatati vrtoglavica, možda će prekinuti sa mnom — dobro!

Ona je slobodna. Moja će biti ovako ili onako. Vjeridba nije za nju veza, niti treba da bude: ona mi se mora predati slobodna. Samo tako ću je uzeti, samo tako je želim. Neka se i odvrati od mene! Svejedno ću doći do svoga drugog napada i u tom ću tim sigurnije pobijediti, ukoliko je ona bolje prošla u prvom. Koliko veća bude njena snaga, tim je zanimljivija odlučna borba.

Najprije za šalu — oslobodilački rat. Zatim osvajački rat na život i smrt.

Ljubim li Cordeliju?

Da.

Ljubim li je istinski i pošteno?

Da.

I vjerno?

Da — u estetskom smislu, a i to vrijedi.

Što bi toj djevojci pomoglo, da padne u ruke nekom zvekanu, vjernom suprugu? Što bi od toga bilo?

Ništa.

Jedna poslovica kaže, da čovjek ne smije biti samo pošten, kako bi prebrodio sve prepreke. Ja bih je parafrazirao u tom smislu, da treba biti više nego pošten, da bi se ljubila ta djevojka.

Više nego pošteno — to znači, u ovom slučaju, lažno.A ja tu djevojku volim vjerno.

Strogo pazim, da se sve u njoj razvije, sva njena raskošno bogata priroda. Ja sam čovjek, koji to može postići. Ona je žena kod koje se taj trud isplaćuje.

Zar ne odgovaramo izvanredno jedno drugome?

Oceni 5