XXZ magazin preporučuje
Supernova film

Photo: The Bureau/Chris Harris

Ljubav je odgovornost

Film

Supernova (2021)

Sam (Colin Firth) i Tusker (StanleyTucci), prvi Englez, drugi Amerikanac, obojica umetnici, putuju kroz lepo snimljen film, te predele koji su u skladu s onim što jedan prema drugome osećaju. Zajedno su oko dvadeset godina, ali ne beže od homofobije. Jedan od njih boluje, ali ne od AIDS-a. Konačno smo stigli do čistine, do prostora gde gej parovi žive neomeđeni mržnjom i progonima.

Za scenario i režiju odgovoran je Harry Macqueen, koji je kao reditelj stao i iza filma Hinterland (2014). Njegovi novi junaci su tu da naprave krupan korak ka jednakosti, bar kada je film u pitanju, a Supernova po količini ljubavi i odgovornosti pomalo podseća na film Amour Michaela Hanekea. Priča je ipak nešto blaža od pomenute paralele, što ne znači da ne trpi težinu koja kao da stiže direktno iz stvarnog života. Njihove situacije se menjaju podjednako neočekivano kao i okolnosti u životima „najobičnijih“ ljudi. Ljubav je zbog toga na testu, onoliko koliko je takve stvari moguće testirati.

Watchtower – Gözetleme Kulesi (2012)

Nihat živi izolovano budući da mu je život nepodnošljiv. Sa velikim nesrećama dolaze i velike promene, te bol koju je ponekad nemoguće izdržati. Jedini lek protiv toga je da se sa životom nastavi, pa makar i u divljini. Seher živi drugačije, a njena nesreća se, bar u početku, zasniva na tome što je žena u patrijarhalnom svetu. Utočište nalazi u kafani na zabačenoj autobuskoj stanici, ali i to traje samo neko vreme – sustiže je traumatična prošlost.

Neminovno je da se njih dvoje sretnu, na raskrsnici koja je novi početak. Čoveku je ponekad potreban drugi čovek.

Ichi the Killer (2001)

Neki su se usudili da film Ichi the Killer stave u kategoriju mračne komedije, verovatno zbog efekata koji su s vremena na vreme namerno trapavi, a kako bi se umanjio užas koji je često neizdrživ. Takashi Miike je po takvim scenama poznat, majstor neprijatnosti koji ne preza ni od čega.

Ovo je pre svega komentar o toksičnom svetu. Iako se krv ne vidi uvek, krvoprolića su konstantna, bolna, unutrašnja krvarenja. U takvom svetu ljudi jedni drugima nude zaštitu, da bi se na kraju sve završilo međusobnim uništenjem. Tako je zbog toga što veruju da u hipermaskulinom svetu opstaju samo najnasilniji, što često izgleda kao istina.

Serije

The Pembrokeshire Murders (mini serija, 2021)

Serija se bavi istinitim događajima, a bazirana je na knjizi The Pembrokeshire Murders: Catching the Bullseye Killer, čiji je autor detektiv Steve Wilkins. On je između 2006. i 2011. godine bio šef jedinice koja je, najpre zahvaljujući modernim tehnologijama i DNK analizi, rešila povezane slučajeve ubistava iz '80-ih i '90-ih godina prošlog veka.

The Pembrokeshire Murders posvećena je najpre žrtvama i istražiteljima koji su radili na slučaju, podrobnije predstavljajući sam tok iznova otvorene istrage, ne baveći se čuvenim pitanjem ko je ubica (saznajemo relativno rano), niti zašto je takav kakav jeste.

U motive serijskog ubice se ne ulazi, kako bi nam se s namerom stavilo do znanja da nema ničeg fascinantnog i mitskog u umu poremećenog sociopate. Umesto toga, uloga je poverena glumcu Keithu Allenu, koji odlično igra takvu osobu – prosečnog neprilagođenog sadistu, bez velikih ideja, bez ikakvog šarma i stila, potpuno demistifikovanog i banalnog. Ne može biti tačnije.

Your Honor (mini serija, 2020)

Your Honor je američka verzija izraelske serije Kvodo i prati ličnu, porodičnu i profesionalnu dramu jednog sudije koji zbog zločina svog sina preko noći postaje korumpiran. Njegov problem brzo postaje problem čitave zajednice u Nju Orleansu, gde su rasne, klasne i socijalne razlike i te kako izražene.

Crnci imaju izbor da ili žive u bedi, rade više poslova i večito budu potplaćeni, ili da pak budu članovi bande, bliski lokalnim mafijašima. Doduše, i u tom slučaju im je život na margini zagarantovan, a smrt u zatvoru ili na ulici gotovo izvesna. U takvom okruženju belci (bilo da su srednja klasa ili onaj čuveni „jedan posto“ društva) uživaju privilegije, ne obazirući se na nejednakosti.

Ova serija najbolje funkcioniše upravo kada na delu vidimo odnos snaga i nejednakost. Nešto je slabija kad se fokusira na dvojicu glavnih likova – sudiju Michaela Desiata i njegovog sina Adama. Bryan Cranston igra glavnu ulogu i nema mu se šta zameriti. Ubedljiv je, jasan i tačan. Glavne zamerke idu scenaristima koji neretko priču vode kao tragediju, a tragedije ne bi bilo da je Adam otišao pravo u policiju. Takođe, čini se i da njegov otac ne postaje preko noći manipulativan, sebičan i zao, već da dotad takav nije morao da bude.

Onog trenutka kad nije mogao igra na kartu moralne superiornosti, privilegija i šarma, pokazao je svoje pravo lice. Baš iz tog razloga, nema ni katarze, iako se veštački sve ka njoj usmerava. Na kraju ne saosećate ni sa kim, naročito ne sa tatom i njegovim sinom, koji bi, zapravo, i ovde i tamo prošao tek sa nanogicom.

Ethos – Bir Baskadir (prva sezona, 2020)

Ova turska serija se na Netflixu pojavila u novembru 2020. godine, ali je mnogi nisu otkrili, budući da ne liči na sadržaje koje najveći broj korisnika ove platforme rado bira. Ako ostane tako, biće to velika šteta – Bir Baskadir zaslužuje gledaoce i drugu sezonu.

Inteligentna drama, bogata dijalozima, prepliće sudbine nekoliko junaka. Dolaze iz različitih okruženja, pripadaju drugačijim slojevima, a predvodi ih Meryem (ÖyküKarayel), spremačica koja pada u nesvest sve dok ne upozna terapeutkinjuPeri (DefneKayalar). Ethos je naravno i više od toga, budući da se bavi odnosima, psihologijom, predrasudama, traumama, ali i životnim okolnostima sa kojima se nose građani moderne Turske, ali i celog sveta.

Love Death + Robots (prva sezona, 2019)

Osvežavajući vizuelni tonik za one kojima je pažnja popustila nakon života koji su proveli pred ekranom dolazi u obliku serije Love, Death + Robots – cyber punk antologije koja u osamnaest epizoda okuplja animaciju, komediju, dramu i horor, a sve u naučno-fantastičnom okviru sa tvrdim povezom od post-apokalipse, ili bar apokalipse koja se približava.

Čini se da je ideja o utopiji mrtva već neko vreme, te se ova polako seli u steampunk okruženje, koje usled propasti sveta nudi više slobode nego bilo koja idila sa rajskim cvećem i građanima anđeoskog ponašanja. Nakon prve epizode - Sonnie's Edge – u kojoj je ta sloboda otišla i predaleko, te zamaglila granice između ljudskog i demonskog, između gladijatora i čudovišta koje se kontroliše, druga epizoda - Three Robots – priču o postapokaliptičnoj slobodi donosi u duhovitom, i nešto mekšem pakovanju. Istina, ta sloboda nije rezervisana za ljudska bića, budući da ih više nema, ali je podjednako važna i onima koji nisu od krvi i mesa, u ovom slučaju robotima-turistima koji su u post-apokaliptični grad, čini se, stigli iz daleka. Još od prve scene je jasno da je čovečanstvo odavno mrtvo, te da ljudsko postoji još samo u kostima, tekovinama kapitalizma koje su jače i od zubala vremena, i – mačkama. Ideja o mačkama koje se slobodno kreću između ruševina izgleda kao pomalo ironičan osvrt na trenutnu situaciju na internetu, i kao da obećava da će svi ti slatki video-mačići jednom zavladati svetom. Dakle, sve je u redu.

Knjige

Mihail Ljermontov „Junak našeg doba“

Iako naslovnu sintagmu volimo da citiramo i kad treba i kad ne treba (naročito u neironičnom kontekstu), pitanje je da li smo se i u kojoj meri vraćali ovom romanu. A on je, kao i sva velika dela, idealan i za sadašnji trenutak. Ne samo da sažima sve karakteristike romantizma, već i najavljuje epohu realizma, bivajući ujedno društveni i roman ličnosti.

Jedan je od istaknutih psiholoških romana, na koji bi se pojedini savremeni pisci morali ugledati i tako sačuvati minimum dostojanstva (pogledaj pod *kontrapreporuke: Behind Her Eyes).

Danijel Dragojević „Cvjetni trg“

Siromah i bogataš

Netko me je u prisutnosti brata Ivana, blizanca, upitao da li smo mi bili bogata ili siromašna obitelj. Bez dvoumljenja sam odgovorio: siromašna. Moj brat se usprotivio. Po njegovu mišljenju to nije istina. Mi smo za razliku od siromašnih, imali to, to i to. I tako dalje. Nisam rekao ništa. Pitao sam ga jedino da li je on to, da nismo siromašni, mislio i dok smo bili djeca. On je odgovorio da jest, čitavo djetinjstvo. A onda je razgovor o toj temi prestao i krenuo drugim tokom, ali ja se nisam mogao sabrati i misliti o nečemu drugom.

Eto tako, stanovali smo u istoj sobi, jeli istu hranu, nosili gotovo istu odjeću, radili iste poslove, bili istih dana, mjeseci i godina, imali iste roditelje i tako dalje, a on je mislio da smo mi dobrostojeća obitelj, a ja da smo siromašni. Da je on tako mislio i osjećao, nisam nikada znao.

Sve malo sliči na priču. Rasla dva brata likom vrlo slična (dvojajčani blizanci) zajedno, jedan bogat, a drugi siromašan.

U tišini koja je nastala pomislio sam: što bih dao da sam bio na Ivanovu mjestu.

Ovo je kraj male priče o siromašnom i bogatom bratu, i možda bi ovdje trebalo stati. Priča je gotova i o njoj, kao pravoj istinitoj zgodi, svatko može misliti što hoće. Ipak, upustit ću se u sitan komentar koji možda i nije točan.

Kada sam kasnije mislio o ovome, iznenadio sam se što sam se tako začudio. Znam da činjenica u velikom broju slučajeva nije odgovorna za posljedicu. Taj posvemašnji relativizam navikao sam smatrati za vrstu pravila. A ipak me zgoda zatekla. Kao da je igra dvojnosti bila prejaka, drastična. Pa u što se onda čovjek može pouzdati, pitao sam se.

Neposredno poslije toga pročitao sam knjigu EricaBernea „Koju igru igraš?“ u kojoj ovaj lucidni liječnik psiholog, izumitelj „transakcijske analize“ u psihijatriji, govori o igri kao modelu društvenog i obiteljskog života kroz koji se strukturiravrijeme i zadovoljava, na ovaj ili onaj način, želja za Drugim, za neophodnom komunikacijom. Obično osoba misli da ona vodi i prati događaj i da čini što želi, a zapravo igra koja je krenula od početnog rasporeda ispunjava slijed. Pravilima igara život kreira i čuva sebe; konflikt ih incident ide rješenju.

U riznici igara Erica Bernea mislio sam da ću naći i našu dječju igru, bar u nekoj igri odraslih. Nisam je našao. Sve tamo obrađene igre imaju vidljiv konflikt, jaču »dramsku« strukturu, jasan početak i kraj. Naša igra „siromaha i bogataša“ manje je očita i ide kao ponornica. Ali igra je, po Berneovim obrazloženjima, bez dvojbe, jer ima cilj koji inače igre imaju — uspostaviti ravnotežu i trajno strukturirati događaj, ekonomizirati psihičke snage da bi odnos bio moguć.

Berne, u škrtom uvodu za svoj pregled, nigdje ne spominje jednu možda osnovnu osobinu igre — simetriju. Ono što izgubi jedan, dobije drugi, strategija dobitka i olakšanja je neprestana. U našoj igri, čini se, događalo se i to. Naime, kada dvoje djece živi i raste zajedno, što je normalnije nego da jedno bude lijevo drugo desno, jedno zapadno a drugo istočno, jedno sretno a drugo nesretno, jedno racionalnije a drugo manje racionalno, jedno prozno a drugo pjesničko, jedno siromašno a drugo bogato, i to bez obzira na okolnosti i činjenice. Taj raspored, ta simetrija, ta igra, jači su od činjenica.

Gledano izvana, i ne uvodeći u razgovor psihologiju, čini se da je odnos mehaničkiji nego što smo ga spremni priznati u životu, ali takva je osobina igre. Ona se zapravo odvija kao muzički proces, po zakonima ritma, rasta i mjere.

Zašto je Ivan mislio da je bogat, a zašto sam ja mislio da sam siromašan? Da li je moglo biti obratno? Teško je na to odgovoriti. A možda i ne treba. Dvoje ljudi koji žive zajedno, a da im to nikada ne dođe do svijesti, ne prestaju muzicirati, točnije rečeno igra s njima muzicira. Jedan čini nešto na jednom mjestu, drugi dolazi na mjesto koje je slobodno, govori riječi koje ovaj nije rekao i koje su mu jedine preostale.

Naravno da sam ovdje, bar u biografskom smislu, napravio pogrešku. Uzimajući zajednički dan rođenja kao početak igre, govorio sam o očitom duetu. Međutim, kako smo živjeli u jednoj široj socijalnoj zajednici, u višečlanoj obitelji, pomnijim pogledom, odnosi bi se mogli suptilnije odrediti, ali za igru „siromaha i bogataša“ to nije presudno. I u bogatijoj muzičkoj formi ovaj bi se duet mogao izdvojiti i pratiti kao duet.

Uostalom, takav je jedan duet izdvojio neki anonimni Indijac iz neke veće šume ili voćnjaka u Upanišadama: „Dva ptića, dva nerazdvojna prijatelja, živjela su na istom stablu; jedan je jeo slatke plodove, a drugi nije jeo, samo je gledao“.

Pesme

Haim ft. Taylor Swift – Gasoline      

Women in Music Pt. III jedan je od najboljih alternativnih rock albuma prošle godine, a ove je dobio i svoje deluxe izdanje koje je obogatila saradnja triju sestara sa Taylor Swift.

Mariah Carey – We Belong Together (live, 2021)

Mariah je za Dan ljubavi rešila da obraduje fanove malim muzičkim live sessionom i podseti nas na svoj veliki hit iz 2005, kao i sopstvene fantastične glasovne mogućnosti kojima vreme nije mnogo zla nanelo, uprkos lažima zlih jezika.

Nostalgija

Hiroshima Mon Amour (1959)

Francuska glumica (Emmanuelle Riva) i japanski arhitekta (EijiOkada) sreću se u Hirošimi malo po završetku Drugog svetskog rata. Upuštaju se u intenzivnu ljubavnu aferu, a silina odnosa ih primorava da još jednom prožive traume i gubitke iz prošlosti.

Kratki film

Stay Awake, Be Ready – Hãy Tỉnh Thức VàSẵn Sàng (2019)

Običan prizor iz pomalo neobične ulice u Vijetnamu – trojica muškaraca razgovara o svakodnevnim stvarima u trenutku kada se dogodi saobraćajna nesreća. Kratka studija istražuje kako se nesrećne okolnosti odražavaju na ljudskost, te pokazuje da život nastavlja da traje uprkos svemu.

Dokumentarni film

Živan pravi pank festival (2014)

Film je najviše ubedljiv zbog toga što izgleda kao da nije režiran. To naravno nije tačno, a Ognjen Glavonić, autor filma, kaže:

„Živana Pujića sam upoznao 2001. godine na nekom koncertu u Pančevu, i nastavili smo da se viđamo tokom godina. Sećam se da smo, nakon svirki, s društvom uglavnom odlazili do jedne pekare koja je bila otvorena tokom noći, i tu bi Živan iz svezaka čitao svoje pesme, koje su odražavale njegovo iskustvo, ljubavne i životne boli. Tokom godina upoznavao sam ga i kao organizatora koncerata i festivala, radio-voditelja, frontmena pank benda, menadžera, poslastičara, uličnog prodavca novina, trgovca. On za sebe kaže da je tomaševački đilkoš, pank skitara, autsajder, ruralna legenda, ali sve te titule ne mogu obgrliti i objasniti ono što ga čini zanimljivim. Pre nekoliko godina na fakultetu sam imao zadatak da iz predmeta Dokumentarni film zabeležim portret osobe po sopstvenom izboru. Snimio sam kratki dokumentarni portret o njemu, film Živan Pujić Jimmy, i sa tim filmom smo zajedno obišli razne festivale i osvojili neke nagrade. U svakom slučaju, dugometražni film koji je kasnije usledio nije nastavak, već sasvim nova Živanova životna avantura“.

Horor

The Frighteners (1996)

Danas kombinujemo horor i nostalgiju, budući da je ovaj film obeležio detinjstva onih koji su odrastali devedesetih godina prošlog veka. Danas izgleda naivno svima koji su u međuvremenu odrasli, ali je sigurno da je mnoge uveo u svet utvara i zagrobnog života.

Video igre

Dinosaurusi iz 1998: Horor igra u kojoj je glavni cilj da se preživi

Developer AustinSchaeffer je na svom Twitter nalogu najavio novu igru, a u pitanju je CompoundFracture– FPS (First Person Shooter) u kojem se na dinosauruse puca iz prvog lica.

Igra je deo takozvanog „novog talasa nezavisnih igara“ koje su inspirisane grafikom i tehnikama uz pomoć kojih su pravljene igre za prvi PlayStation. CompoundFracture je pored toga i horor igra u kojoj je glavni cilj da se preživi. Brzi refleksi su neophodni kako bi se na vreme odstranile praistorijske pretnje koje čekaju iza svakog ćoška. Developer obećava različite dinosauruse, kompleksno okruženje i raznovrsno oružje.

Igra podseća na mnoge vintage rođake, najpre na Alien: Resurrection, koja je na PlayStation stigla daleke 2000. godine. Sve pomenuto ukazuje na zanimljivo putovanje u prošlost, u devedesete ili rane dvehiljadite godine, a zainteresovani igru mogu da provere na Steamu, iako se još uvek ne zna kada tačno stiže do igrača.

*Kontrapreporuke

Behind Her Eyes (prva sezona, 2021)

Seriji smo pružili priliku, uprkos tome što počinje s najvećim klišeom koji može da se zamisli. Pogrešili smo.

Ako želite da gledate sedam serija u jednoj, izvolite! I to u samo šest epizoda! Žanrovska šarolikost koju Behind Her Eyes nudi nema nikakve veze sa bogatstvom i slojevitošću priče. Počinje obećavajuće, brzo dolazi do zamora materijala, a još brže do bizarnih i potpuno banalnih obrta koji postoje samo radi šoka. Neočekivani, pritom potpuno suludi i slabo motivisani obrti su jedino na šta se ova serija oslanja, sasvim svesno igrajući na kartu iznenađenja.

Osnovano sumnjamo da glavnu krivicu ipak snosi literarni predložak po kojem je serija i snimljena, iako o knjizi sudimo tek po TV koricama. Poštedećemo vas spoilera u slučaju da ipak želite da pogledate ovaj uradak, no setićete nas se, naročito u poslednjoj epizodi. Ono što se mora pohvaliti je umeće dveju glavnih glumica (naročito Eve Hewson, ćerke Bona Voxa), koje svoje junakinje igraju kao psihološki kompleksne i intrigantne likove, iako to zapravo nisu, jer im je motivacija nikakva i potpuno besmislena. Da farsa bude veća, Behind Her Eyes je označena kao psihološki triler, dok zapravo nije ništa, čak ni poštena sapunica.

Poruka savremenim piscima i stvaraocima uopšte: Sačuvajte minimum dostojanstva.

Red Dot (2021)

Film je gledljiv, ali je problem u tome što podseća na stotine drugih sa sličnom tematikom. 

 

Oceni 5