Jelena Trpković: Sisak – Dubrovnik – Pisma ljeta 1980.
Sisak

Photo: wikimedia.org

Ljubav u magmi

Između Siska i Dubrovnika skoro da je nemoguće pronaći ikakvu poveznicu. Jednostavno je nema, kao što je nije bilo ni prije četrdeset godina. Zato, ako bi netko pisao: između Dubrovnika i Siska… ne bi se pravilno izrazio, a ne bi znao zašto. Jer, u naslovu knjige piše baš tako neobično: Sisak – Dubrovnik – Pisma ljeta 1980. Ona koja je te davne 1980. bila vezana uz Sisak živa je i svjedoči o tom vremenu, a on koji je iste te 1980. sudjelovao u istom vremenu nije živ i progovara samo kroz njena sjećanja i uspomene.

Ona je akademska slikarica Jelena Trpković, on je književnik Milan Milišić (1941-1991). Njihovo vrijeme bilo je beogradsko, ali još više i dugotrajnije dubrovačko, sve do istinskog kraja brojanja zajedničkih dana, nakon koga slijedi brojanje novih dana, sa prepolovljenim kalendarom, samo sa jednom kazaljkom sata.

Možda će zato to vrijeme duplo dulje trajati!

Između Jelene i Milana, žene i muškarca koji se vole, umjetnika koji se vjerojatno i inspirirajuće nadopunjuju, te čarobne 1980. godine ispriječile su se čarobnije Visoke peći Željezare Sisak, ali samo nakratko, koliko je rastaljenom željezu trebalo da poteče, a Jeleni da u Petak,13. 7., Milanu napiše: „Tada je krenulo železo. To je fantastično. Kao sunce da curi.“; i da usijanu magmu, koju vidi prvi put u životu, sa ushićenjem, onakvim kakvo nastaje viđenjem do tada nepoznate ljepote, usmjeri put Dubrovnika, na adresu: Župska 7. „Ludo je kako su sva tvoja pisma datirana mjesec dana unaprijed. Baš me interesira da li će to biti i sa ovima iz Siska? Staviš pravi datum, ali umjesto VI staviš VII mjesec.“ - piše Milan Jeleni 15. juna 1980., u 22.45, u Dubrovniku, „uz svjetlost svijeće jer je Dubrovnik već petnaest minuta u totalnom mraku“ – saznajemo to u Sisku tek početkom decembra 2019. godine. Trideset devet godina i pet mjeseci kasnije, tačnije bi bilo reći: 473 mjeseca kasnije; dane i ne stižemo brojiti, samo prelete i prolete.

Milan MilišićRastaljeno željezo Jelenu grije neočekivano, sigurno se tome nije nadala usred ljeta, kad je u 6.00 sati stigla vlakom u Sisak, iz Beograda, kako bi mjesec dana slikala „svoje“ motive u „njihovom“ okruženju: Siščana, Željezaraca, Rafinerijaša, okolnih seljana, ribiča na Kupi i Odri, vrana u parkovima, golubova oko trgovina živežnim namirnicama … Likovna kolonija Željezare Sisak, desetu godinu zaredom, i njih sedmero kipara i slikara kojima je na volju što će raditi, važno je da im je volja snažna, inspiracija neiscrpna, a ljudi oko njih mjerilo uspješnosti, kako pravim umjetnicima i treba biti.

Nepoznato je gdje su završila Jelenina ulja onda kad se plamen Visokih peći gasio, željezo hladilo, a bešavne i šavne cijevi dobivale neke čudne profile i oblike, ni za što upotrebljive, osim za sjećanje. Na Koloniju, u ljeto 1980. godine i na Milana Milišića. Više je pisama dvoje ljudi u ljubavi razmijenilo s adrese: Hotel „Panonija“, soba 307, Sisak, na već spomenutu Župska 7, Dubrovnik, i obrnuto, kad su u pokupsko-posavsku ravnicu stizali slani valovi na krilima galeba, sve da ohlade vrelinu magme iz Capraga.

Jelena TrpkovićOnda se, ujesen 2018. godine, u priču-sliku-magmu-val umiješala Sagita Mirjam Sunara, docentica na Umjetničkoj akademiji u Splitu, tada već voditeljica projekta obnove skulptura nastalih u Likovnoj koloniji, koja je pozvala Jelenu Trpković u Sisak, a ona drugi put, sad nakon trideset i osam godina, putuje cijelu noć iz Beograda, kako bi Sagiti pričala o svojim utiscima urezanim u platno života - pamćenje. I sa sobom donosi pisma što su tog ljeta 1980. godine putovala između Siska i Dubrovnika. Zato u ovoj priči Sisak ima prednost u odnosu na Dubrovnik, sad kad ih spominjemo u oživotvorenoj paraleli. Žensko srce i duša, onda kad voli, jednaki su i u Sisku i u Dubrovniku i u Beogradu, a sad nam Sagita svjedoči da je isto i u Splitu. Kad ne bi bilo, kako bi Sagita Mirjam prepoznala Jelenu?

Ljudima koji vole život, tragačima za ljepotom prošlosti, onima što uživaju u svakodnevici, entuzijastima koji žele princip kukanja kako ništa nije dobro preokrenuti u princip hajde da mi učinimo da bude bolje, nije dugo trebalo skombinirati novi projekt. Knjigu od samo 57 stranica, onoliko koliko je Jelena Trpković željela dati iz sebe, u čijem su prvom dijelu pisma što su ih dvoje intimusa razmjenjivali tokom trajanja Likovne kolonije, a u drugom odbljesci njenog života od djetinjstva, preko mladosti, Milana i Dubrovnika, života Nakon, do danas. Piše: „Sada, polako, radim svoje slike. Retko izlažem. Objavim poneku knjigu iz ostavštine Milana Milišića. Povremeno, radim neke stvari iz inata. Predajem studentima o crtežu. Razumem njihove probleme, dovoljno je da se setim svog odrastanja. I pišem im preporuke za odlazak u inostranstvo.“

Šta im je drugo i preostalo, indirektno, u uvodnom slovu knjige, pita urednik Đuro Tadić, jedan od sisačkih entuzijasta koji kroz udrugu Kultura vrijednosti (izdavač knjige) čuva vrijednosti neizbrisivog vremena: „Za nas, pripadnike Jelenine generacije, postavljaju se pitanja: da li smo mi ljudi sa prostora bivše Jugoslavije postali slobodniji ljudi?, da li smo pojedinačno postali bolji ljudi?, da li smo ratom, ognjem i mačem podijeljeni, postali sretnije i uspješnije društvene zajednice?“

Na promociji knjige Jelene TrpkovićJelena je odgovorila na ta pitanja znatno ranije, onda kad je napisala: “U Beograd sam se preselila na dan početka bombardovanja Srbije. I volim da sam bila u Dubrovniku i nisam videla radost Beograda kada su tenkovi išli na Hrvatsku. I da sam bila u Beogradu za vreme bombardovanja da ne vidim kako se Dubrovnik raduje.“

Šest godina nakon osnivanja Likovne kolonije, 1976. godine, ustanovljena je i Književna nagrada Željezare Sisak, godinama, odnosno, do 1990. – što mogu biti godine, ali i trenutak poslije koga su „godine pojeli skakavci“ – priznato i cijenjeno mjerilo vrijednosti književnog rada u prozi, poeziji, esejistici i književnoj kritici. Jedan od dobitnika, 1989. godine, Mile Stojić, u komentaru knjige Sisak – Dubrovnik – Pisma ljeta 1980., piše: „Ljubav u doba kolere. Tako bi se tim marquezovskim naslovom, mogla označiti intimna prepiska dvoje istaknutih umjetnika uoči raspada Jugoslavije. Beogradska slikarica i dubrovački pisac razmjenjivali su pisma, kao čisti rukopis ljubavi, dok se posvuda oko njih pripremao „rukopis mržnje“ koji će uništiti jednu veliku državu, a cijelo jedno pokoljenje strovaliti u nesreću i propast. Riječi koje su međusobno razmjenjivali Jelena Trpković i Milan Milišić evo nakon tri desetljeća izlaze iz sfere intime, ne iz frivolne nakane da se obznani jedna intimna korespondencija, nego iz potrebe da se ukaže na svu tragiku svijeta u kome provodimo naše zemaljske dane.“

Dramska umjetnica Urša Raukar kazuje Jelenu Trpković, tu u maloj sali sisačkog Hotela „Panonija“: „Ljubavi moja, spušta se veče. Dan je bio divan. Zlatan… Čekajući autobus i u njemu, gledala sam ljude i uživala. Subota je, opeglani i očešljani idu u centar, u posete ili šetnju. Mama, tata, dečko i devojčica, dečko sa tatom, mama sa devojčicom za ruku, ili se svo četvoro drže za ruke zauzimajući ceo trotoar. Onda unuk, baka i ćerka. Puno baka sa unucima. Svi su u belom. Različiti su samo dezeni jeftinih materijala (uštirkanih i opeglanih malopre) na tufnice, najčešće sa voćem, zvezdicama… Svi mirišu na sapun, još se vidi zadnji potez češljem kroz kosu. Krojevi iz Burde ili Praktične žene, možda komšinica krojačica sašila. A možda jedna šije za sve, toliko liče. Cipele su očišćene i uglancane pred vratima ili na terasi pored saksija muškatli. Košulje uredno uvučene u pantalone. Najlon čarape, maljave noge.“

Pjesnik Enes Kišević, član žirija Željezarine Književne nagrade, vraća u život Milana: „Koga nije – bez njega se može / I suzdržanost – čija je veća? / Prah se odsustva njegovog taloži / U tih stalaktit il u stećak. / Koga nema – brišu mu se stope / Prazni minuti njegov prostor pune / Ko pahuljice sniježne, tople / Prozor napuštene sobe / Koga nema – gdje sad korača / Nad kojom sporom vodom snatri …“ Promocija je Jelenine knjige, pa se Enes čvrsto drži samo Milišića, ali neka nama bude dozvoljeno pridržati se za Kiševićevo sjećanje zabilježeno u knjizi Talionica Caprag – Željezara Sisak 1938. – 2018., (Kultura vrijednosti, Sisak, 2019.) u kome pjesnik – Enes progovara: „Podižem načas oči i vidim tenk sav u sjaju se kupa, a nedaleko od njega tvorničke tračnice zarasla trava. Svuda naokolo crne se kosturi kuća. Vjetar ih njiše. Ponovo uzimam knjigu Željezara Sisak – Tvornica čelika i života i kao da cijeli grad držim u krilu čujem čelični glas Norberta Vebera: 'Kod vatre ti nema mrdanja! Vatra traži da samo u nju gledaš, da samo o njoj misliš. Zato, kaniš li kući živ doći, ne miči oči od vatre!'“

Bard hrvatskog pjesništva, Petar Gudelj, godinu ranije, u decembru 2018., u kratkoj prozi pod naslovom Željezo zapisao je: „Prvo nam željezo padalo s neba. Zove se meteoritskim. Od meteoritskog željeza, u praskozorje povijesti, arhajskim kraljevima kovani mačevi. Meteoritskom sjekirom Egist s Klitemnestrom raskolio Agamemnonovu glavu. Od svih elemenata, od svih kovina, željezo je čovjeku najsrodnije, najbliže: kao hemoglobin kola kroz njegovu krv. Željeznom rukom i željeznom voljom upravlja svijetom, vlada željeznim dobom. Od željeza izlio dva najglasovitija željezna stvora: lokomotivu i tenk.“ (Iz knjige Talionica Caprag – Željezara Sisak 1938. – 2018.) Sada, početkom decembra 2019., u Sisku je nadahnuto govorio o prijatelju Milanu Milišiću. I ostavio nam da sami odgonetamo odgovor na pitanje: Jesu li dve Milišićeve „sestre koje su ga skupa volele“ bile dve buduće državice koje ni sebe nisu međusobno voljele i čije je nadmetanje u ljubavi prema njemu bilo tako snažno da ga je ubilo: „Onkraj Grada zastasmo: Vihorile su njihove crne zastave u dimu / Tu je trebalo da padne odluka, bez suza / Neko je od nas morao da ostane tu, u nemilom pesku / I u toj raspodeli da mu pripadnu uspomene. (Milan Milišić: Volele su me dve sestre skupa, Vidici, Beograd, 1970.)

Slikarica Jelena Trpković je u prvim danima decembra 2019. godine treći put doputovala iz Beograda u Sisak, noćnim autobusom. Da li je odsjela u sobi 307 Hotela „Panonija“, ili je iz neke druge pisala Milanu što vidi i kako se osjeća, to zna samo ona. Kao što jedina zna zapisano: „Noć je 4. oktobra 1991. Sedimo u kuhinji, prozori su zamračeni, daška vetra nema. Milanova sveća se ugasi. Pogledali smo se. Milan upali sveću i reče: - Sav sam uzdrhtao. Sutradan je pala granata na metar od ulaznih vrata iz vrta. Milan je bio s druge strane vrata. Ja sam bila ispod stola. Znala sam da je mrtav.“

Oceni 5