Kuvaju ukusne večere
Aasa 03 S

Photo: tumblr.com

Ljudi me progone gore nego utvare

miris indijan šopa

ući ću u novu godinu sa pesmom o tebi. svi trenuci otpočinju pesmom o tebi. i tako dlanovi mogu da udahnu život u beživotnu klupu. odgovor na svako pitanje koje sam ikada postavio skriva se u jednoj rečenici – zato što si mrtav. šake ti postaju bespomoćne kad miruju. kad se mlečna belina zavuče pod jastuk sobe u kojoj iščekuješ da prođe pucanj petardi i psuješ beograd. u toj prostoriji si pisao o svetlosti napuštenog stana. i crnoj mački što nezadovoljno sedi ispod okićene jelke. njen jezik prebira po nekoliko granula što namerava da pojede, ali se plaši. strepi da vlasnik neće doći ni ove noći. a vatromet se rasplamsava poput žumanceta kad mikser zabruji. ti si kula peska koju sam gradio na obali mora čiji talasi bi je uvek proždrali. kao mlađi brat pitu u strahu da će stariji preuzeti i poslednje parče. svako „zašto” koje si pomislio u tajnosti poseduje isti odgovor. jer si mrtav. svest o sopstvenoj smrti nadjačava svaki život kom smo ikad posvedočili. ti i ja smo dočekivali iste nove godine. na drugim krajevima sveta. na različitim kontinentima. u neusaglašenim vremenskim zonama. beležili ih u dnevnike poput zimnice čije tegle s džemom niko neće otvoriti. ni omirisati. kamoli pojesti. te hermetički zatvorene posude sada ne možemo da savladamo. njihova slatkasto-kisela sadržina ostaće netaknuta. čak ni mi je se nećemo dokopati. svaki put kad bi se moja majka ili tvoj otac prodrali „ne možeš bre, je l' ti jasno?!”, jedan deo našeg zajedničkog mesa ostao bi utamničen u zimničkim teglama. hronike o tim uzavrelim novogodišnjim godinama poznate su samo nama dvojici. možda sam zbog toga osećao tvoje prisustvo i dok te nisam upoznao. dok sam se saplitao na treninzima i plakao za srušenim peščanim zamcima.

nakon tvog odlaska, ljudi me progone gore nego utvare što mi posle ponoći ležu u postelju. razjapureni glasovi prodiru u lobanju kao svaka neispunjena želja čije neostvarivanje nikad nisam preboleo. jer kad se određene želje ne ostvare, to odsustvo sa sobom povlači sva odsustva sveta. čekao sam te kao muziku u punom kafiću kad bih s prijateljem želeo da započnem intiman razgovor. kao vodu kad opečem jezik na vrelo testo. tvoj dolazak bio je nalik na svetlo tek upaljene lampe pošto se istripujem da se u mraku nešto mrdnulo. ništa se nije mrdnulo. zato što sam mrtav. i ti si mrtav. mi smo dve mrtve ćelije koje apstrahuju postojanje jedna iz druge. dva mrtva mraka što slušaju jezive simfonije. i osećaju ljubav u spoznaji da makar jedan drugom nikad nećemo biti naporni.

mrtvi dečak je sanjao oblande

kad konačno budem kupio selotejp i ukrasio stan za novu godinu iako je prošla, iščekivaću tvoj poziv. i smrt. ponekad, kad padne sneg, otvaram prozor, skuvam kafu i zamišljam kako u vaseljeni ne postoji niko osim nas dvojice. i dalekog ostrva čije reke po planinama stvaraju useke. neravne bodeže po kojima te provlačim. u čijem naručju te grlim i prelazim prstima preko čela. ostrvo samuje usred usamljene vode i ne iščekuje baš ništa. kao kad otvoriš frižider i shvatiš da se mleko ukiselilo. ne očekuješ poboljšanje. navlačiš patike, kaput po kom su ostali tragovi mačkovih dlaka i trčiš u prodavnicu. sedim kraj prozora što gleda ka školskom dvorištu. uz mene nije ostao niko koga volim. izuzev tebe. senke mi se motaju oko tabana. šutiram ih u providna, neotelotvorena tela. i one ne odlaze. duhovi u koje sam verovao smeju mi se dok zevam u plafon. dobacuju opaske kakve se dobacuju ljudima što su naseli na najtupaviju prvoaprilsku šalu. pitam se šta ćeš videti kad se budeš vratio i zakoračio u sobu gde su me tvoje ruke držale. onako kako majke drže bebe. tad sam voleo svoju nizinu. i nisam razmišljao o sebi kao patuljku, nego o tebi kao najvišem čoveku na svetu. bio si viši od ormana sa kog sam kao dete bezuspešno pokušavao da dohvatim igračke. viši od pomisli da ću jednog dana znati gramatiku bolje od profesorki iz srednje škole. možda si ugledao ostrvo i ono te je primamilo. noću, ako je muzika dovoljno deprimirajuća, ponovo otvaram prozor i kroz okno te gledam kako plivaš pod mesečinom. oči su ti uprte u dno koje nikako ne uspevaš da dodirneš. uprkos tome što si najviši čovek na svetu. kad zatvorim prozor, tvoja ramena me zovu da se vratim. koža koja ih pokriva traži da po njoj oslikavam nepravilne tragove. onakve kakve reke oslikavaju po našem ostrvu usred ničega. usred vode koje bi se i sirene iz legendi prepale. dubina što ga okružuje ulila bi strah u kosti i samom praocu mora. na tom ostrvu sam se kretao po tvojoj mekoći. po osmehu koji nisi upućivao nikome. pamtim kako je mesečina isekla kosu da bi ti je zavukla pod krevet. i dok su roditelji zastrašivali decu pričama o demonu iz podruma, ti si za mene čuvao mesec. mada mi je tada bilo teško da prihvatim i najobičniju karamelu.

nisam zatvorio prozor. a jutro je vrištalo i lupalo po zavesama. i dalje vidim mesec i vodu. u njoj još uvek živi visoki muškarac čije su me ruke volele. a dečak kraj prozora sanja o snegu, vatri i smrti.

prezreli, pametni i vaspitani dečak

kad se osvrnem na detinjstvo, pomislim „bože, kako sam bio mali elitista”. dok su se ostala deca tukla, gađala sveskama i jurila preko stepeništa – ja sam sedeo ukopan. poput psa koji je slomio vazu i zna da će ga gazda prebiti. pomišljao sam „njih će učiteljica opet kritikovati kako su nestašni i bezobrazni, a mene hvaliti kako sam pametan i zreo”. koleginicama kasnije došapnuti „malo i prezreo za svoje godine”. tada mi se takvo opisivanje dopadalo. reči poput „zreo”, „pametan” i „vaspitan” bile su uže o koje sam se držao čitavog detinjstva. zid na čiju površinu sam prislanjao pete kao ljudi kad prvi put naprave stoj na rukama. van odbrambenog mehanizma, bio sam svestan da čak i kada bih želeo, ne bih mogao da budem kao ostala deca. pre svega dečaci. ne bih mogao da se popnem na prozor i ljuljam se sa četvrtog sprata. jer se plašim i trapav sam. zato sam piljio u knjigu na stolu, nadajući se da svi primećuju koliko je teško biti civilizovan i da veruju kako obuzdavam poriv da razvalim zaključana vrata. nije bilo nikakvog poriva. jedini poriv što je preostao bio je da sperem sa sebe sve te prećutne optužbe. „kakav snob, smarač, dosada, elitista, gnjavator”. činjenica koju dosta str8 ljudi previđa jeste da strah od penjanja na krov nije sačinjen isključivo od bojazni da ću pasti. polomiti ruku, nogu ili kičmu. bila je to paranoja da će svi uvideti koliko sam smotaniji od ostalih. koliko sam sporiji. i da će neprijateljski glasovi zaurlati „ti si peder! jović je peder!“  jednom sam na odmoru pričao s devojčicom koja se sviđala najlepšem i najjačem momku u generaciji. prišao mi je posle škole i kazao „ti si peder. ionako sam samo čekao povod da te prebijem”. zatim me je gurnuo niz stepenice i svaki udžbenik iz ranca mi se olupao o glavu. otišao sam kući i nisam rekao ništa. keva bi ionako samo popovala da moram da treniram više i naučim da se bijem. te izjave bi samo još dublje usadile osećaj koliko sam drugačiji. kako ne pripadam nijednom timu. devojčice neće da se igraju winx vila s dečacima, dečaci neće sapetog pedera u ekipi na fudbalu. zato sam sedeo na klupi. i ostao prezreli, pametni i vaspitani dečak. do petnaeste godine sam se svima autovao. leta 2014. sam otputovao u englesku. kamp je bio pun italijana i od četvorice nisam mogao da odvojim pogled. bili su visoki, tamnoputi i mišićavi tek toliko da izgleda kao da nisu morali da ulože ni trunku napora u te pločice. igrali su odbojku, tenis, košarku i fudbal. avgustovskog podneva, kad sam otišao u spratno kupatilo da se istuširam, jedan od tih italijana je ušao za mnom. stavio mi ruku na rame, nežno i bojažljivo. onako kako to čine vaspitačice kad žele da upitaju dete zbog čega plače. promumlao je nesigurnim glasom „ja, ja... mislio sam... je l' ne bi bio problem da se tuširamo zajedno?” tri minuta kasnije, razgolićeni italijan je stajao pored mene i prelazio sapunjavim šakama preko celog tela. ćutao sam, a on me je ispitivao – zbog čega sam tako ćutljiv, zašto nikad ne dolazim na noćne žurke i pozvao me da te večeri dođem s njegovim društvom na karaoke. odgovorio sam da ću razmisliti, obrisao se i izleteo napolje. zamolio sam cimere da prošetaju, a onda plakao dva sata. nisam otišao na karaoke. nisam mogao da se otrgnem utisku da činim nešto ilegalno. da sam počinio najneoprostivije moguće delo što sam sve vreme buljio između italijanovih nogu i nadao se da će me izjebati. griža savesti je tako narasla, da sam otišao kod njegove drugarice i muvao je narednih nedelju dana. plašio sam se jer je bila prelepa i trebalo mi je hrabrosti da joj priđem. cimer koji razume italijanski mi je ubrzo preneo da ju je čuo kako priča s drugaricom u menzi i da je kazala da joj se baš, baš mnogo sviđam. to mi je dalo vetar u leđa. iste noći sam je pozvao na dejt. prošla je ponoć i izlazak iz soba bio je zabranjen. išunjali smo se i stajali tačno jedno naspram drugog. prelepa italijanka me je uhvatila oko struka, privukla bliže i krenula da me poljubi. kad su nam se usne spojile, ispustila je duboki, topao izdah. pokušao sam da razmišljam o njenom drugu. o njegovom snažnom telu i kurcu čije dimenzije nadilaze obe moje šake. fantazija nije poboljšala situaciju. odgurnuo sam je i otrčao prema izlazu. protrčao sam pored dežurnog čuvara koji, nakon što je video u kakvom sam stanju, nije imao srca da me iskritikuje. ono što str8 ljudi previđaju jeste da kada mi gejevi idemo na dejt, uvek se iza nas prikrada osećaj da činimo nekakav prestup. nekakvu podlost za koju ćemo kad-tad morati da platimo i polažemo račune. griža savesti se stišala, ali njene niti obavijaju se oko lica nalik na paučinu u koju uletite dok šetate voćnjakom. ipak, niti te paučine nisu me sprečile da prvi u društvu nađem vezu i izgubim nevinost. iza mene su ljubavne priče posle kojih su tri psihološkinje ostale da drže maramicu, brišu suze i šapuću „ovo nije u skladu s načelima radne etike, izvinite”. srceparajući događaji na čijoj fabuli bih mogao napisati stotine romana. ponekad mi se čini da je mreža homofobije raspletena. da su se veziva mržnje razmrsila i da sam napokon oslobođen. ali tada se setim da postoje bitke iz kojih ne možete izaći kao pobednik. nad životom, kao utvara, lebdi nesalomiva usamljenost. usamljenost čija priroda ne poznaje ljude, mesta, reči i jezik. svaki put kad bih video da su se prijatelji okupili igde bez mene, čak i ako bi to bilo jer imam ispit ili pošto rade nešto u čemu znaju da ne uživam – ta usamljenost bi iskočila poput mačke na filmu o ukletoj kući. kao senka u mračnoj prostoriji iako nigde nema svetla. među prstima te senke sam shvatio da se ljudi ne  druže jedni s drugima zato što se vole, već zato što imaju socijalnu potrebu. i čim se ta društvena potreba zadovolji, više nije bitno ko je njeno izvorište. i zato želim da kažem „jebite se”. želim da vrištim na uvo „jebite se” svim prijateljima koji su našli vezu i onda zaboravili da odgovore na poruku. i tako dok zaborav ne postane generalizovana zakonitost. želim da im kažem kako sam ja prvi imao vezu, prvi iskusio seks i da su zbog mojih priča psiholozi plakali kao deca kad ih pakosni domar iz obdaništa slaže da se mama neće vratiti. i nikad ih nisam zaboravio. nikad se nisam zagledao u oči tih plemenitih muškaraca što su me držali poput malog mačeta i pomislio – ovi ljudi me vole, podržavaju, slušaju, maze, jebu i kuvaju ukusne večere. nikad nisam zaboravio da sam pre tog fantastičnog seksa i ležanja u krilu nekad s nekim delio užinu i šetao, a ulice se ledile pod snegom. ljudi koje nikad nisam zaboravio su zaboravili mene. i zato želim da se proderem „jebite se. vi i vaši momci, i devojke, i vaše poligamne kres-kombinacije”. ljudi koje nikad nisam zaboravio ne znaju da su oni razlog zašto psiholozi, čim pokucam na vrata ordinacije, kreću u potragu za kutijom salveta.

slike s venčanja

pretposlednjeg dana stare godine pronašao sam slike s venčanja svojih roditelja. video sam gomilu njihovih fotografija, ali ove su bile drugačije. na njima majka izgleda srećno. to je prva slika gde ne liči na prelepu princezu koju je otac-kralj protiv volje udao za starog viteza. na njoj deluje radosno. kao najmlađa kraljeva ćerka što se usred ponoći krišom ušunjala u staju i pobegla jašući na konju. na putu da se uda za čoveka kog je istinski volela, dok je ostatak porodice zabrinuto odmahivao glavom, lupkao đonom o zemlju i češkao bradu. ponekad bih voleo da se vratim u prošlost. ali ne zbog detinjstva. ne zbog toga što mi nedostaju igre, ledeni deda i baba roga. nedostaje mi mindset koji omogućava da kažem „ljubav je slepa” i da me baš briga za novu bubuljicu. mogućnost da naprosto uživam u random stvarima bez da sitničavo analiziram zašto uživam. to su trenuci čistih osećanja. nema brojanja kalorija dok vadim viljušku iz usta. nema podbacivanja unapred da bih izgledao tri centimetra više. nedostaje mi da odem u prodavnicu i kupim najružnije patike zato što su udobne. nedostaje mi da me baš briga ako se niko ne zaljubi u mene. i da zaspim neopranih zuba bez anksioznosti da će poispadati. mlađi ja ne bi poželeo da zapali sopstvenu knjigu zbog dva progutana slova. i ne bi mislio da je problem što se ivica knjige malko izgužvala. mlađem meni poruke su bile bitne. nije važno što ti se zapetljao jezik ako sam razumeo šta želiš da kažeš. nedostaje mi da zakasnim deset minuta i da se zbog toga ne ljutim na sebe. i da budem opčinjen činjenicom što se bajkovito lepa žena udala za najružnijeg muškarca na svetu i rodila mene. da uskliknem „to je ljubav, ljubav je slepa”. nedostaje mi da i sam budem slep za sve centimetre koji mi fale i bubuljice koje ću tek iscediti.

Oceni 5