O seriji "Interview with the Vampire“ (prva sezona, 2022)
Vampire 01 S

Photo: Twitter

Ljudi su ponekad kao vampiri

Čoveku je svašta zabranjeno, vampirima skoro ništa. Nije tako bilo oduvek – vampirenje se pre smatralo kaznom, a tek je u pop kulturi postalo neka vrsta nagrade – naravno ne uvek, jedno je vampir u seriji What We Do in the Shadows, drugo u filmu 30 Days of Night. Stari vampiri i pravampiri nemaju ništa što bi sanjar mogao da poželi. Nisu mudri, nisu ni lepi – obične mešine koje se noću kotrljaju nizbrdo.

U Buntovnicima Milenka Bodirogića na primer može da se pročita da su vampiri u srpskoj mitologiji nesrećne pojave kojima je večni život kao kazna. Niko se tu nije vampirio iz ljubavi – u monstrume su se pretvarali oni koji su rođeni naopako, u posteljici pogrešne boje, utopljenici, samoubice, oni kojima je život prekinut naglo i neprirodno, koji su umrli nezadovoljni, sa velikim i neispunjenim željama. Dakle u vampire su se izmetali oni koji su strašno želeli da ostanu na ovom svetu, samo što pre nisu živeli u vilama i nisu davali intervjue večito radoznalim novinarima.

Dok stari vampiri nisu znali šta će sa sobom i svojim večnim životom, moderni su vrlo vešti. Sve puca od nadljudskih moći, od novog postojanja koje pojačava želju i izoštrava čula. Smatra se da im je te darove dao pisac John Polidori, a evo kako je sve počelo:

Kada je nakon brojnih skandala Lord Byron 1816. godine napustio Englesku i nastavio da živi u nekoj vrsti izgnanstva, upoznao je i zaposlio dvadesetogodišnjeg Polidorija – formalno kao ličnog lekara, a zapravo kao društvo na putovanju u Italiju. Napravili su pauzu u Švajcarskoj, gde im se pridružio pesnik Percy Bysshe Shelley, te Mary Godvin (kasnije Shelley). Palo im je na pamet da bi dane mogli da prekrate književnim takmičenjem, a zadatak je bio da pišu sablasne priče. Mary Shelley, koja je tokom tog takmičenja došla na ideju o Frankenštajnu, je kasnije ostavila detaljan opis te noći: Byron je rekao da svako od nas mora da sastavi jednu pripovest o duhovima. Plemeniti pesnik [Byron] je započeo priču, čiji je odlomak objavljen na kraju njegove poeme Mazeppa. Shelley se više trudio da svoje misli i osećanja unese u zračenje blistavog prizora i muziku najmelodičnije poezije na našem jeziku, nego da stvori odgovarajući zaplet. Siroti Polidori je imao užasnu ideju o dami sa glavom kostura koja je na taj način kažnjena jer je špijunirala kroz ključaonicu… (A.A.A)

Tri godine kasnije (1819) u magazinu The New Monthly je izašla priča s naslovom Vampir, a uređivači su kao autora potpisali Byrona. Doživela je veliki uspeh, a kasnije se oglasio Polidori koji je objasnio da je priča u stvari njegova. Niko se na to nije obazirao, jer je Byron bio poznatiji, a oni koji su poverovali nisu želeli da objave priču, jer niko nije čuo za mladog pisca.

Taj Polidorijev Vampir je važan iz mnogo razloga, između ostalog i zbog toga što je prvi predstavio modernog vampira – đavoljeg aristokratu koji svoje žrtve vreba u visokim krugovima, te se izdvaja od svojih srpskih i balkanskih rođaka koji u sebi nisu imali nijednu plemenitu kost. Naduveni i ružni nekrst se pretvorio u zgodnog plemića, a vampir se iz vodenica i s groblja brzo preselio u zamak. Starim čudovištima se danas retko ko vraća – svi više vole zanosne vampire s lepim manirima. Među najpopularnijima su i oni koje je u svojim knjigama napravila Anne Rice.

Interview with the Vampire je priča o večnoj ljubavi – onoj za koju podbuli, srpski pravampir nikad nije bio sposoban. Ali vampiri Anne Rice nisu srećni u toj večnosti, budući da su s prolaznošću zamrzli i traume s kojima su napustili ljudske živote. Lestat de Lioncourt je poput Polidorijevog vampira lepi aristokrata kojeg žele svi. Prvobitno nije bilo zamišljeno da bude jedan od glavnih likova, već da ostane negativac, ali se to tokom procesa pisanja promenilo.

Roman je prvi put ekranizovan 1994. godine. Tom Cruise je tu Lestat de Lioncourt, Brad Pitt je Louis de Pointe du Lac, a Antonio Banderas je Armand. Legendarni trio žari u homoerotičnoj priči koja pre 28 godina u sebi ipak nije smela da ima ništa homoseksualno. Još mi je tada bilo jasno da tu postoji nešto čemu bih mogao da pripadam, a to nisu bili vampiri (dobro, možda i oni). Ta verzija je bliska onome što je pisala Rice, samo što ona od gej vampira nije bežala. Nova serija je još bolja, snažnija i divno homoseksualna.

Mnogi su strahovali da će moderni intervju s vampirom biti potpuni promašaj, ali se srećom ispostavilo da su ti strahovi bili neopravdani. Već je u prvoj epizodi jasno da se radi o pravoj poslastici, o seriji koja poštuje osnovno pravilo vampirstva – povampirene duše su slobodnije od smrtnih. Slobodne su da rade šta im je volja, da vole koga hoće, da vode ljubav nasred sobe, u vazduhu, s drugim „muškim“ vampirom.

Novi Lestat de Lioncourt je još lepši (Sam Reid), svežiji Louis de Pointe du Lac (Jacob Anderson) još dublje promišlja život posle smrti. Roman iz 1976. godine je dobio novo ruho, odoru koja je u skladu sa starom pričom, ali i s novim potrebama onih koji više ne mogu da žive u senci. Spona između glumaca je toliko snažna, toliko dobro radi, da je prva scena seksa poput eksplozije, nekog nadzemaljskog vatrometa čija snaga uništava sve one koji se toj požudi protive.

Nevolja je u tome što se iz te strasti rađa toksičan odnos, ljubav koja proždire i lomi kosti, čak i one vampirske. To je još jedna stvar koja je dobro poznata svim LGBTIQ+ gledaocima – neretko smo se upuštali u nepromišljene ljubavi koje su nas teško ranjavale, najčešće zbog toga što su nas ubedili da ne zaslužujemo ništa bolje. Možda običan smrtnik/ca koji je bar jednom pokušao/la da napusti ljubavnika/cu koji/a nije doneo/la ništa osim uništenja ne zna šta znači biti vampir, ali dobro zna kroz šta prolazi Louis dok pokušava da ode.

Film iz 1994. godine je skoro sasvim obrisao homoerotski kontekst, a nova serija tu nepravdu ispravlja. Ljubav je možda toksična, ali je očigledna. Pored toga, bavi se i drugim stvarima, na primer rasizmom – Louis ne može da bude ravnopravan s biznismenima svetlije boje kože, ali vrlo lako može da popije svu krv onome ko se usudi da mu uputi rasističku opasku. Ni vampir dakle nije jači od mržnje i predrasuda, bar ne dok ne počne da cedi krv.

Zbog sveopšte mržnje, rasizma i homofobije, dar večnog života više liči na kaznu nego na nagradu. Pritisak koji se usled toga stvara liči na pritisak koji postoji i danas – internalizovana homofobija i autohomofobija često dovode do samoprezira i mržnje prema onima koji su slični. Iz tih pritisaka nastaju raznorazne toksične veze, odnosi u kojima sve puca od nezdravih mehanizama. Ljudi su ponekad kao vampiri.

Poput junaka iz neke lake sapunice, Lestat i Louis nas odmah omamljuju, da bi nas potom iznenadili potocima krvi. Sve do sredine sezone naši vampiri su na medenom mesecu, pa ludi od želje spavaju u istom kovčegu. Kad ljubav počne da dosađuje, vreme je za dete. Baš kao i u romanu, te starom filmu, stiže Claudia (odlična Bailey Bass), samo što je ovog puta gej vampirima dopušteno da joj budu očevi.

Neće im tinejdžerka popraviti život, jer deca nisu tu da bi se bavila roditeljskim problemima. Nastavljaju se krize, divlja se u preljubama, a između toga raste ona gusta, neprozirna mržnja. Nije retko da nesrećni počnu da osećaju netrpeljivost prema svemu što ih okružuje. Budući da bavljenje sobom zahteva velike napore, lakše je da se krive svi drugi. Ni vampiri nisu otporni na to, posebno kad su zaljubljeni. Iz jedne ćelije se prelazi u drugu, jer kovčeg nije ništa drugo nego nova maska, novo skrovište od sveta koji ne prestaje da mrzi.

Prva sezona se završava nakon strašnog pokolja, usred te mržnje koja je svoje pipke iz prošlosti protegla u ionako komplikovanu sadašnjost. Neke stvari su drugačije nego u romanu i filmu i znate šta – upravo je to ono najbolje. Na osnovu svega što smo do sada videli, jasno je da nas očekuje odličan nastavak, portal u jedan stari svet koji je nekako postao potpuno nov.

Oceni 5