Poezija bunta i otpora: Ivana Simić Bodrožić
Vukovar

Photo: filipjakov-vu.com

Ljudskost je u Vukovar kasno stigla

Ivana Simić Bodrožić hrvatska je spisateljica koju je publika upoznala kroz zbirku pjesama „Prvi korak u tamu” i roman „Hotel Zagorje”. Obe knjige bave se njenim odnosom prema Vukovaru, njenom djetinjstvu, životu prije, za vrijeme i nakon rata te potrazi za ocem koji je ubijen na Ovčari 21. novembra 1991. godine i za čijim kostima se još uvijek traga.

Ivana Simić Bodrožić rođena je 1982. godine. Objavljivala je poeziju u književnom časopisu Quorum, Vijencu i radijskoj emisiji Danijela Dragojevića „Poezija na glas”. Godine 2005. za zbirku pjesama „Prvi korak u tami” dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike. Za istu knjigu osvojila je i nagradu Kvirin za najbolju pjesničku knjigu u 2005. autora do 35 godina.

Kroz svoje dvije knjige, Ivana Simić Bodrožić zapravo raspliće cijeli ratom obavijeni život, od trenutka kada se on uvlači u svakodnevnicu, užasa svakodnevnog granatiranja, straha, preko izbjegličkog života, traženja smještaja i svakodnevnog iščekivanja bilo kakvih vijesti o ocu.

„Dio pjesama iz zbirke 'Prvi korak u tamu' govori o iskustvu gubitka oca, nestalog u ratu, o životu u progonstvu i osjećaju zbunjenosti i tjeskobe koji me je počeo obuzimati na pragu dvadesetih. 'Hotel Zagorje' druga je i drugačija knjiga, roman koji govori o svijetu prognaničkog smještaja, danima u kojima se više nitko nije zgražao nad vijestima o ubijenim poznanicima, o Vukovarcima zaboravljenim u Zagorju, o mojoj mami koja provaljuje u napušteni stan, vidovnjacima koji nam pružaju nadu da će se netko od naših vratiti. Neke od tih tema nalaze se i u pjesmama, ali roman je priča za sebe.Moj otac je ubijen na Ovčari, više ne postoji grad na svijetu u kojem se osjećam kao kod kuće, i ni jedno pisanje to ne može promijeniti”, rekla je Simić Bodrožić u jednom intervjuu za Jutarnji list.

Uoči godišnjice pada Vukovara XXZ magazin objavljuje odabrane pjesme iz zbirke „Prvi korak u tamu” kao dio svjedočanstva užasa koji se u tom gradu desio 1991. godine.

***

Ružmarin koji raste uz zid kuće
Mali grob sa kamenim križem negdje u Imotskom
Mirisne muške ruke s mekim dlačicama
Neodgodiva želja za kloriranim bazenom
Djeteta iz ravnice koje ne poznaje more
Misao pred spavanje kao posveta smrti
Kolone bezubih žena s maramama na glavama
I bezube djece isto, ali bez marama
Sada dolazi san, ponekad kao oslobođenje
Ponekad kao ne
Marcipan iz Njemačke i kožna nogometna lopta
Moj otac
Lijepi mladi muškarac
Netko mu puca u glavu
On kaže da će ih sve pobiti
Ni mačka im neće ostati živa
Očima viče i nestaje
Budim se i pušem u crvene polumjesece
Noktiju na dlanovima

* * *

Pobjedu odnosi čovjek u donjem rublju
koji kat iznad mene gleda u moj prozor
dok vježba na sobnom biciklu.
Moje nedjeljno popodne još je beznadnije.
U dnevnoj sobi otvoren je centar za ratne zločine.
Stara žena drijema u fotelji,
svaka kost lomljena je bar jednom,
i o svakoj se treba govoriti barem onoliko
koliko je bilo potrebno da zaraste
(a u tim godinama potrebno je mnogo).
Ostalim bićima koja se kreću u mom vidokrugu
svaka slučajna pa i najmanja provala radosti
odzvanja kao neprimjerna provokacija
podmetnuta od strane neprijatelja.
Bez njega se, koliko se sjećam, nikada nije živjelo.
Vječno nas je nekamo proganjao,
po autobusnim terminalima i hotelskim hodnicima,
najčešće.
(U dokonim satima pobrojavamo sve poznate na prste
i smještamo ih u prijatelje ili neprijatelje,
danas je izbila svađa, prvih je ionako malo,
a ovaj tjedan su meni jednu dragu osobu smjestili u druge.)
Proljetno poslijepodne nikada nije lako preživjeti,
uvijek je pomalo nestvarno i treba biti dobro pripremljen
da ne poduzimaš ništa dok ne prođe,
jer već mi se dvaput od ručka učinilo da sam svila maslačka,
a zapravo cijelo vrijeme sjedim na balkonu
četvrtoga kata bez ijedne izvanredne sposobnosti
i čvrsto se držim za vrući lim, čekajući da se stvari razjasne.

* * *

Uletjeli smo tako među skupinu Nijemaca
u šetnji prema Gornjem gradu.
Oni, vođeni crvenom zastavicom,
mi, ne preblizu jedno drugom,
čekali smo prvu priliku da nas nešto razdvoji.
Hajde da nekako zaustavimo ovu kišu
prije nego se obruši na nas, pomislio sam.
Ti si bila na desnoj strani kolone,
pored gospođe u žutoj kabanici
koja je sigurno uzela cijeli Uskrsni paket.
I vidjelo se da Ti ne pripadaš njima,
imala si neku slavensku brigu na pameti,
biser u oku, umjetno uzgojen (ali ipak biser!),
ravnicu koja je tako umarajuća
i gdjegod koji sabirni logor.
I još pomalo ljuta na mene, pa ipak, toliko lijepa
u to, gotovo kišno jutro, u šetnji prema Gornjem gradu
da sam te poželio uhvatiti za ruku
(ali bila si još pomalo ljuta na mene)
i povesti u prvu putnu agenciju
koja će nas odvesti u onaj gradić u Austriji
gdje je Božić cijele godine.

* * *

Hotel “Dunav”

Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Volim se ponekad i dobro napiti
Kao prava kćer šefa hotelske sale
Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu
Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena
Čokoladom iz duty free shopa koja je u Vukovar
Stigla prekasno
Kao i međunarodni crveni križ
Kao i ljudskost
Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni
U ovaj dio svijeta
Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Nije mi krivo zbog mene
Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga tukli.

* * *

Protežnost je Božji atribut,
ili, Bog je protežna stvar.
Inače, sada sam na posebnom šalteru Zet-a,
na kojem nikada nema gužve.
Onom za djecu poginulih / zatočenih /
nasilno odvedenih / nestalih /
odvedenih u nepoznatom smjeru /
hrvatskih branitelja.
To sve piše na formularu,
i ja imam jeftiniji pokaz svake godine.
Dvije tisuće treća je,
polako to izgovorite u sebi,
još ima onih koji misle da sam bez razloga
preko reda,
to mi najviše smeta.
Osim toga
drugih trauma nemam.
Ukoliko duh shvaća stvari kao nužne,
utoliko ima veću moć nad afektimai manje trpi od njih.

* * *

Ti i ja kao da živimo u prazninama
između pragova željezničke pruge.

Zrinka ima prekinutu kralježnicu.
Ona je ujedno praznina među svojim roditeljima,
svakodnevno prešućeno prazno mjesto za stolom.

Ja sam praznina između 1991. i 2000.-svake-slijedeće,
između Vukovara i Zagreba.
Predah, tišina između dva zvuka
jureće lokomotive,
u djeliću sekunde skrenuti pogled
na čovjeka koji se odlučio zanijekati
bacivši se pod vlak.

Napuknuto, ali ne razbijeno staklo balkonskih vrata
s kojim se nikada ne zna što učiniti.
Obična prevarantica među čijim nogama se
povremeno zaglavi nečije srce.
Očekivano drugo,
a ne žalac koji puni tugom.
Crnilom.
Ukratko,
ništa.

*  *  *

SOBA 325

Prevodioci zadržavaju pravo
ne prevođenja termina.

Svijet se događa oko mene.

Ja živim u hotelu
i svaki dan kada idem u školu
na recepciji ostavljam ključ
u maloj kućici 325,
malo manjoj od sobe u kojoj živimo
mama, brat i ja,
televizor koji će nam
možda jednom
reći gdje mi je tata.
Do tada sve po tri;
kreveta, šalice, žlice,
Otac, Sin i Duh Sveti,
i kukavički kupujemo
svega po tri
kao da na njega više
ne računamo.
I jastučić za sjedenje
napravljen je od krzna
iz njegove jakne koju je
tetka spasila iz Vukovara,
što je uglavnom sve,
moju mamu nitko,nitko
neće spasiti,
ona će godinama u malom WC-usobe 325
pisati pisma mom tati
koji je NESTAO.
To je službeni termin.

 * * *

Bio sam oko deset tisuća puta mrtav
sa svim bolima koje donosi smrt.

Riječi “ukazanje”, “čudesa”, “poruke”
imaju ovdje značenje posve
ljudskog svjedočenja.

Ne želim preteći sud Crkve
kojoj se ovdje potpuno podvrgavam.

Zapisao je autor na koricama knjige
koju je čitala žena pored mene.

Još se spominjao i papa Urban VIII.

Ja sam sjedila pored nje i čitala pjesmu
Ch. Bukowskog
o njegovom prvom posjetu javnoj kući.

Uglavnom su se spominjale kurve
i neki njegovi prijatelji.

U to sam vrijeme počela objavljivati poeziju
i htjela sam napisati nešto o životu.

* * *

Priprema, pozor, sad!

Gura me desnom rukom iza sebe koliko god doseže.
Još mu služim i za odupiranje, od stepenica do kapije
nikad nisam stigla prva, sedam godina sporija.

Razbio je sve zavoje prvi svojim koljenima i šakama.
Svi su trikovi nalikovali na onaj sa srednjim prstom,
činili da se stidim danima, pa da se divim i bojim.
Prvi je uletio na motoru u krivu traku i bio najveći u ulici.
Izvadio mi je umjetni metak iz koljena, slomio nos
vlasniku pištolja. Prvi “marš” roditeljima, i kiša šamara…
Prvi ostaje sam, zadnji u redu za humanitarnu
(da nitko ne vidi),
prvi u provaljenom stanu,
prvi domene na podu,
prvi u domu,
od kuće odlazi prvi.

Moj stariji brat, uvijek tek malo zastane prije cilja,
samo da me zavara, kao da će me pustiti da stignem prva,
ali uvijek pobjedi jer je veći i hrabriji.

* * *

Grad osvojen na brzinu.
Čiji postaje grad?

Onoga rođenog prije,
onoga začetog pod bombam
aili onoga čiji je plač dočekan novim trubama?

Dijelimo se
na one koji broje rupe u sebi
i na one koji broje rupe u drugima.

Ja se skrivam i od jednih i od drugih.

Samo ti ostavljam posjetnicu u krilu
kao bijes malog, nemoćnog psa.

* * *

Ja nisam smjela znati kamo je otišla.
Kada se navečer vratila mirisala je na zimu
jer je bila zima, oči su joj se smiješile
jer nije bilo vrijeme za nasmijana usta.

Tajna je bila vidovnjakinja.
Danas, kada je o tome pitam, kaže:
Ma nisam vjerovala, sada to znam,
nitko ti neće reći da je mrtav,
ali nije htjela novac, rekla je,
ostavite to, kupite čokoladu,
imate dvoje prekrasne djece, sina i kćer.
Zato sam vjerovala, jer to je istina.

Ja se sjećam čokolade, taj put,
i da je sve oko te tajne završilo dobro i lijepo.
Druga je uzela novac i nije spominjala djecu,
samo joj je ruka iznad slike kvrcnula
u zglobu.

* * *

Postavili su svoje kamere odmah uz rub ceste.
Ti si izlazila iz grada kao toliko puta do sada.
Tog jutra malo drugačije, s obješenim ocem oko vrata.
Gledam te danas, nakon mnogo godina
na nekom stranom programu, mogla si biti
moja prijateljica, razmišljam o tome
dok izgovaraš:
we are not guilty,
we don't have food,
they kill us,
but we still don't hate.
Dirljivo je kako na neki način imaš taj prozor u svijet,
zamišljam kako si učila engleski možda baš
u mojoj školi, i koja je mogla biti lekcija
u kojoj se uče kill, guilty, hate, ili je to bilo
iz filmova, pa si sada bliža tim ljudima koji
su u sigurnim svjetovima jer su iza kamere.
Kakva čudna pravila u ovom svijetu,
a u istom gradu se vodi rat.
Prebacujem program,
puno me to košta, ali proganja me slika tvog oca
koji se udara šakom pored rupe na džemperu,
tamo negdje gdje dođe srce i kako je nemoćniji od
tebe, djeteta, jer ne može prevesti ni koliko ga boli,
a kada bi mogao, misli, sigurno bi oni iza kamere
došli i barem pritisnuli dlan na to mjesto.
Ovako, postaje jasno koliko je ozbiljna jezična barijera
kada to želi biti.

* * *

Podsjeti me

Ne preostaje mi drugo,
nego pisati o noćnom zraku.

Skidam jaknu u hodniku,
a on ispada iz rukava, džepova…
Onako mirisan, pred Badnje,
najduže ostaje u kosi, na licu,
pa onda brzo trčim do tebe,
da pritisnem obraz na tvoj,
da vidiš kako je hladan,
a ti se svaki put smiješ i braniš
praveći se da to ne voliš.

Ne preostaje mi drugo,
nego pisati o grudi snijega.

Zapravo, pisati o njemu
dok još nije gruda, u rano ujutro,
kad iznenadi, a ja smišljam
kako da ti ga donesem,
a da ga ne pokvarim,
ili njega tebi, ili tebe njemu…

Još mi preostaje nešto napisati
o ljetnom Dunavu i vremenu
kada sam mislila da je sve moguće.

Jer sam imala sedam godina,
i plavu kanticu s ribom
koju sam punila njime i vukla do kuće,
da ga stavim pod pipu,
isperem i tada popijem.

To su stvari koje vrijedi zapamtiti.

* * *

Ponekad me zaskoči
Neki napad na nepce
Oštar okus progonstva
Nastanjen u hotelskoj hrani
Stolici socijalnog zubara
Iskrzanim kutovima
Žutog kartona
Osobe osobine da je
Iz Podunavlja
A to je tako divno mjesto
Sjećanje na neku
Koja je u desetoj godini
U jednom danu
I više puta u sebi
znala izgovoriti:
razmjena zarobljenika
razmjena zarobljenika
razmjena zarobljenika.

* * *

Pismo Željki J.

Draga Željka,
odakle ti hrabrosti da pričaš
kako ti je život stao u toj koloni
(a imala si samo pet godina),
kada ja tvrdim da na moj uopće nije utjecala.
Priznaješ kako te proganja ubojica
tvog prijatelja, ali ne bojiš se, kažeš,
uspjet ću u životu jer sam se naučila boriti,
a i pišeš poeziju pa se malo
nasmiješiš…
Živiš na rubu, kao da cijelo vrijeme
do sada nisi bila preko.
Ja te molim da mi ne slamaš srce
svakog osamnaestog dok te snimaju novinari
(na prvom zadatku)
gdje stojiš pored Dunava sva blijeda i ozbiljna
(uvijek s godinom više)
s tim licem za koje bi svi BBC-jevi reporteri
prodali dušu dok su gledali kako sitno
i uplakano obilazi svijet.
Dakle, ja te molim, samo mi ne slamaj srce
pričom o tome kako ti je najveća želja
da jednog dana otvoriš cvjećarnu
u centru grada.

Ivana

* * *

Boli me razmišljati o tvom životu;
rijetki očevi zagrljaji, sretni dani ne naslonjeni na bocu rakije,
batine zbog bicikla, svega.
Uvijek tužna mati na kapiji, a tada je bilo lijepo,
lijepo kao tkanine sa sitnim cvjetovima koje voliš,
koje ti uvijek stoje u pozadini
kada mislim na tebe.
Dok nije došla tvornica,
pa svekar čije te noge čekaju u lavoru,
pa brat, pa ja, pa rat.
I na kocu samoća i ta ista mati s kapije samo sada s bolestima.
A ti se vraćaš iz dućana,
u pokretu svog života pristavljaš kavu,
iz dlana ti meko miriši pecivo.
Svi ostali budimo se puno kasnije,
oblačimo,
ponekad tako pomislim na tebe
kao što zapinje najlonska čarapai kočim se od ljubavi.

* * *

(20. 11. svake godine, Vukovar)

Posebno mi je lijepo zamišljati
kako Dunavom plove vijenci cvijeća…

To se ponekad može vidjeti i na televiziji.

Ono što se nikada ne vidi jest
kako ljudi bacaju to cvijeće;
s obale, ili se dovezu do sredine rijeke čamcima,
i da li su oni drveni ili motorni.

Za sve oni koji su život izgubili u Dunavu.

To ne zamišljam kako, ali se svejedno pitam…
S obale, ili su ih dovezli do sredine rijeke?

Oceni 5