Sjećanje na Šuvarovu “Bijelu knjigu”
Stipe Šuvar

Stipe Šuvar: Moćnik i marginalac, i simbol mrskog establišmenta i simpatični, principijelni luzer

Photo: Arhiva/ Večernji list

Ljutito frustrirani spis

Svoje konstitutivne godine - razdoblje studiranja - proveo sam u drugoj polovici osamdesetih u Zagrebu. Bilo je to doba uoči i netom nakon Univerzijade, vrijeme kad se jedan svijet naočigled raspadao, a kultura i društvo oprezno su pipali gdje su nove granice slobode. U to vrijeme, Zagreb je prvi put počeo iskazivati one metropolitanske mišiće koje danas uzimamo kao samorazumljive. U tih nekoliko godina osnovani su Radio 101 i Eurokaz, ZKM se vinuo u orbitu, prvi je put organiziran jedan festival gay filma. Počeci slobode počeli su se očitovati na najrazličitije načine, od toga da se kritizira ekonomika socijalizma, pa do toga da se na kiosku prodaje hardcore.

Ali politički kontekst toga doba bio je daleko od liberalizma kioska i videoteke.

Hrvatska partija u to je doba još nepomična, kruta mumija, nekrofilski organizam koji se pretvara da je voštano tijelo vođe još živo, i u ustravljenoj skrutnutosti zatvara oči pred novim svijetom koji nadire. Godine ‘87, nisam uspio vidjeti koncert Laibacha u Moši jer ga je policija razjurila kao politički nepoćudan. Iduće godine, prvi su put u limitiranu distribuciju pušteni crnovalovski filmovi “Zaseda” i “Misterija orga(ni)zma”, a njihove su se projekcije hendlale kao kamion nitroglicerina. Još ‘89, tadašnji je Start zabranjen zbog samo jedne relativizirajuće rečenice o Maspoku ‘71.

Tih srednjih i kasnih osamdesetih, društvo je bilo kudikamo ispred hrvatske vladajuće stranke, najprovincijalnije i najdogmatskije od svih podružnica SKJ.

To je povijesni kontekst u kojem će 1984. nastati jedan slavni i kontroverzni dokument koji je ovih dana ponovno pobudio raspre i uzburkao stare strasti. Taj dokument ušao je u povijest Jugoslavije kao zacijelo najčuveniji press-clipping u čitavoj njenoj povijesti, a zove se Bijela knjiga.

Dokument zvan “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke” - kolokvijalno nazvan Bijela knjiga zbog bijelih šapirografiranih korica - ovih je dana iz prašne arhive totalitarizma ponovno izletio na novinske stupce nakon što je jedan dnevni list objavio komentirani partijski spis, a udovica tadašnjeg predsjednika CK SKH - Stipe Šuvara - zatražila da se s partijskog dokumenta iz 1984. ukloni ime njenog muža u genitivu. “Hrvatski genitiv” tako se ironičnim obratom vratio kao političko pitanje, a tema Bijele knjige mutirala je u jedno drugo pitanje hrvatske novije povijesti - pitanje tko je zapravo Stipe Šuvar, po čemu ćemo ga pamtiti, i što je prava istina o tom čovjeku koji je proživio tolike sudbinske mutacije, ali ideološku nijednu?

Kad čovjek danas prati povijest Bijele knjige, ono što ga najviše začudi jesu neobične konstelacije u koje je ta afera pobacala mnoge buduće junake. Sastavljen kao “press-clipping” ideološki nepoželjnih i za režim opasnih umjetničkih i novinarskih djela, dokument nastao po narudžbi CK pod isti je krov spojio nevjerojatno različite ljude. Teško da će ikad i u kojem kontekstu zajedno osvanuti Predrag Matvejević i Stjepan Čuić, Dobrica Ćosić i Rajko Grlić, Igor Mandić i Ljubomir Tadić, frankenštajn u kojem su budući “četnici” lomili kruh s budućim “ustašama”, a liberalni politički Jugoslaveni stanovali između njih.

A ta i takva Bijela knjiga, popis nemoćnih frustracija tadašnjeg hrvatskog komunističkog vrha, vjerojatno nikad ni ne bi postala povijesno značajna stvar da se tadašnji hrvatski CK nije drznuo i u svoju antologiju državnih neprijatelja nije - pokraj hrvatskih - uvrstio i previše srpskih “cvećki”. U tadašnjoj osjetljivoj federalnoj konstelaciji, svaka je partija smatrala svojim monopolom borbu protiv “vlastitog” nacionalizma, pa je zagrebačko zaletavanje u prekodunavski kulturni teritorij u Beogradu izazvalo oluju. Tadašnji Beograd bio je liberalniji i borbeniji od mumificiranog, zaleđenog Zagreba, pa je prvi prokazao Kvesićev i Šuvarov tekst. Danas znamo da je u toj obrani slobode izraza bilo u jednakoj mjeri i stvarnog libertinstva koliko i SANU-ovskog srpskog nacionalizma - ali, takvo je to bilo komplicirano doba i takva komplicirana zemlja.

Sam Stipe Šuvar - naručitelj i ideator ovog neveselog dokumenta - prije i poslije te ‘84 prošao je sve i sva, bio i moćnik i marginalac, i simbol mrskog establišmenta i simpatični, principijelni luzer. Moja generacija - da, i ja sam “šuvarovac” - pamti ga po katastrofi zvanoj reforma školstva, obrazovnom kulturocidu s čijim se posljedicama Hrvatska krpari do danas i čije razmjere ne mogu u potpunosti pojmiti oni koji tada nisu odrastali u Hrvatskoj. Ta reforma bila je dio antipatične, nabrušene klasne krusade protiv “buržoaskih” institucija, i prilično sam uvjeren da bi danas ova zemlja bila otpornija na kerume, glavaše i bandiće da nije bilo “šuvarice”, te da je očuvala zdravo jezgro gimnazijske izvrsnosti. Tijekom tih osamdesetih Šuvar je dinamični, ali i kruti ministar kulture, koji počinje s velikim investicijskim pothvatima. Danas mu te pothvate vade kao životno djelo, no neobično je što to rade upravo oni autori koji u današnjici (i s pravom) prigovaraju kulturnoj politici cementa i šalunga, velegradnjama koje zakrivaju sadržajni propuh.

Na samom početku zloglasnih “godina raspleta”, Šuvar je hrvatski predstavnik u Beogradu, u jednom kratkom trenutku postaje ono što nikad nije htio biti - hrvatski simbol - pa mu tada već sasvim filoustaška torcida s poljudske okuke skandira “stiiiipeeee- šuuuvar”, što je možda najironičniji od svih obrata njegove sudbine. U devedesetima, Šuvar se opredijelio ostati marginalac, a u tom radikalnom odbijanju da se prilagodi vučjim vremenima bilo je i nekog zrna simpatičnosti. Čak i oni koji su mu tada bili politički istomišljenici reći će - međutim - da je Šuvarov dogmatizam bio razoružavajući, i da ni u najopuštenijem razgovoru nije bio spreman priznati da je išta prije ‘90 možda bilo krivo ili grešno.

Ljudi koji su se formirali u njegovo doba i pod njegovim pokroviteljstvom, od Šuvara danas rade kult. Drugi će s pravom reći da je bio i ideolog i oduševljeni operativac jedne diktature. Oni koji Šuvara brane, reći će da je partijski press-clipping bio proročansko upozorenje na to da će nas uskoro nacionalisti klati. Oni koji im oponiraju, reći će kako je taj dokument naprosto politička haranga jednog totalitarnog sustava, i da je previše ljudi u to isto doba zbog riječi ili teksta bilo u zatvoru, da bi se autorima ovakvih spisa ma i jedan gram progledavalo kroz prste.

Osobno sam za Bijelu knjigu čuo već tada, sredinom osamdesetih, ali sam je čitao mnogo kasnije. Ono što me u tom dokumentu zbunilo kad sam ga napokon pročitao bilo je to što nisam mogao sravniti frustriranu, defenzivnu zajapurenost koja je taj dokument nadahnula sa živim osjećanjem neizbježnih promjena koje će već koju godinu potom zahvatiti cjelokupno društvo. U vrijeme kad nastaje i u društvu kad nastaje, Bijela knjiga je bila priglupi relikt i prepoznata je kao takva.

Ljudi koji su naručili i sačinili taj tekst bili su frustrirani promjenama koje ne kontroliraju, uvjereni u vlastitu bezubu moć koja je svakim danom kopnjela, glumili su zamjenike šerifa u gradu gdje samo oni ne priznaju da je šerif mrtav. Niti nevini, niti stvarno opasni, oni su bili dinosauri posvađeni sa svakom vrstom realiteta. Stoga kad danas čovjek čita taj ljutito frustrirani spis, ne čita ga u prvom redu kao dokument totalitarizma, nego kao dokument koji objašnjava kako je i zašto hrvatska partija buduća zbivanja dočekala tako nespremna, izbezumljena, nesposobna da iščita procese i anticipira zbivanja.

* Tekst objavljen u “Jutarnjem listu” 10.7.2010. godine

 

Oceni 5