Male tajne Sovjetskog saveza: Logor za gejeve
Done83

Photo: thequeerfrontier

Ljudi su ubijani pred mojim očima

Bilo kakav seksualni kontakt između dva zrela muškarca obeležen je kao kriminalni čin u Sovjetskom savezu 17. decembra 1933. godine. Onda je usledio član 154 po kojem je mogla da se dobije kazna do pet godina zatvora za ovaj prekršaj. Teorija koja je trenutno popularna među moskovskim gejevima govori kako je usvojeni sin tada vodećeg proleterskog pisca, Maksima Gorkog, bio zaveden od strane jednog gej muškarca, te se Gorki lično obratio Staljinu tražeći da se homoseksualnost zabrani. Listovi Pravda i Izvestiya su 23. maja 1934. objavili članak u kojem Gorki tvrdi, tonom koji bi odgovarao političkom suđenju, da je homoseksualnost direktna posledica uticaja zapadnjačke buržoazije i nemačkog fašizma. Članak se završava sloganom: "Uništite homoseksualnost i fašizam će nestati!"

Član 154 je ubrzo postao glavno oruđe za opresiju političkih protivnika. U januaru 1934. godine homoseksualci su masovno hapšeni po glavnim gradovima Sovjetskog saveza. Među uhapšenima je bilo mnogo glumaca, muzičara i umetnika. Istoričari su zabeležili brojna smoubistva među pripadnicima Crvene armije i rastući osećaj panike među sovjetskim gejevima tog vremena.

Nikolai Krylenko, komesar za pravdu, je 1936. godine homoseksualnost proglasio političkim zločinom protiv sovjetske države i proleterijata. Homoseksualnost je postala objektom istraga NKVD-a (prethodnice KGB-a), verovatno sa ciljem da se regrutuju novi špijuni tako što bi se ucenjivali viđeniji homoseksualci.

Sredinom tridesetih godina homoseksualci su masovno hapšeni i odvođeni u logore, a to se dešavalo sve dok je član 121 bio na snazi. Alexander Solzhenitsyn ga je nazivao prljavom prethodnicom jednog prljavog zakona. U gulagu Archipelago, posvećenom onima koji nisu poživeli da bi ispričali svoju priču, nema ni jedne naznake saosećanja sa gej žrtvama opresije. A isto je i u kratkim pričama Varlaama Shalamova, Kolyma Tales, a koje su napisane upravo da bi prikazale život u sovjetskim logorima. Mnogi disidentski autori, dok su otkrivali neljudskost uslova u logorima, čvrsto su se držali stavova o homoseksualnosti koje su podržavali i sami upravnici logora, a to je značilo da se o odnosu prema gej zatvorenicima ne govori. Sve do skoro ova tema je bila tabu. Čaki i kada je počelo da se govori o metodama staljinističke opresije ni jedan domaći ili strani aktivista nije bio spreman da govori o ovoj temi.

Sudbina homoseksualaca u sovjetskim zatvorima i logorima je nezapamćena u pogledu razmera tragedije i brutalnosti. Nije se radilo samo o broju uhapšenih, već je silovanje homoseksualaca bilo uobičajena praksa u svakom zatvoru i logoru bez izuzetka. Ne samo da sovjetski sistem nije uspeo da izleči ovu "stranu bolest," već se činilo da je doveo do dramatičnog uvećanja broja homoseksualaca. Veliki broj ljudi koji ranije nisu bili homoseksualci, posle nekog vremena provedenog u logoru ili zatvoru, bivao je svrstavan u "degradirane," a taj termin se odnosio i na one koji su bili pretučeni, silovani ili na koje bi neko urinirao.

U knjizi The Mordovian Marathon (Jerusalim, 1979), Eduard Kuznetsov je posvetio čitavo poglavlje životu homoseksualaca u zatvorima i logorima širom Sovjetskog saveza.

"Prema ljudima koji znaju nešto o tome," piše Kuznetsov, "90% osuđenika su homoseksualci. Ali samo oni pasivni - oko 10% - su i zabeleženi kao takvi. Zovu ih kozly ili petukhi. Aktivni homoseksualci su uobičajena pojava, te za njih ne postoji poseban naziv."

"Pasivni homoseksualci nisu nužno zatvarani zbog homoseksualnosti," piše Andrei Amal'rik u knjizi Notes of a dissident (Ann Arbor, 1982), "oni su tihi, uplašeni, oni koji su izgubili igru, oni koji krše etiku logora. Jednom kada dobijete reputaciju pasivnog pedera, nemoguće je otarasiti je se. Prati vas iz logora u logor. I ako, posle transfera, "posrnuli" zatvorenik zaboravi da otkrije ko je zapravo, pre ili kasnije će sve izaći na svetlo. Kazna je onda neizbežna, a kažnjava ceo kolektiv, što često dovodi do smrti."

Prvi osuđeni homoseksualac koji je javno govorio o tome je lenjingradski pesnik Gennady Trifonov. U decembru 1937. poslao je otvoreno pismo magazinu Literaturnaya Gazeta iz logora No. 398/38 na zapadnom Uralu:

"Doživeo sam svaku moguću noćnu moru i horor, a nemoguće je navići se na to. U periodu od 18 meseci svakodnevno učim šta znači biti osuđeni homoseksualac u sovjetskom logoru. Položaj homoseksualaca u logorima smrti Trećeg rajha je ništa u poređenju sa ovim. Njima je bilo jasno da će završiti u gasnoj komori. Mi živimo kao životinje, potajno se nadajući da ćemo zakačiti neku smrtonosnu bolest kako bismo imala bar nekoliko dana mira u karantinu."

"Poznajem ljude koji su zaboravili kada im se završava kazna, ili one koji nisu poživeli toliko dugo. Njihova tela se svakodnevno skidaju sa električnih ograda, pronalaze ih obešene u ćelijama, mučene do smrti od strane ostalih zatvorenika ili čuvara, lude. Znam njihova imena i imam pristup pisanim svedočenjima. Za godinu i po dana ovog pakla uspeo sam da proučim 22 osude zbog homoseksualnosti u USSR. Ako ove informacije dođu do zapada biću osuđen za izdajništvo i likvidiran. Neće im trebati mnogo vremena za to. Nahuškaće grupu zatvorenika, koja je izgubila svaku ljudkost, na mene i tako osigurati moju smrt 'na prirodan način'."

Trifonovo pismo nije objavljeno nigde u Sovjetskom savezu, ali jednom kada se njegovo ime čulo na zapadu tretirali su ga sa manje okrutnosti.

Pavel Massalsky iz Moskve, u to vreme star oko 35 godina, osuđen je zajedno sa svojim dečkom 1984. godine. Do tada je za njega bilo zaduženo posebno odeljenje policije koje je formirano kako bi se borilo protiv homoseksualnosti. Tu su sakupljane informacije o svim moskovskim gejevima. Pavel se seća kako su policajci ucenjivali i seksualno uznemiravali njega i ostale gej muškarce.

Da bi se osudili Pavel i njegov dečko bile su dovoljne izjave komšija. Nije bilo potrebe za dokazima homoseksualnog čina, koji su se ranije zahtevali.

Saslušanje je bilo zatvoreno za javnost, kao i mnoga druga pre njega. Posle salušanja Pavel i njegov partner poslati su u različite zatvore. Posle devet meseci Pavel je premešten u kamp gde je od 1 500 zatvorenika 200 bilo kategorizovano kao homoseksualci.

"U logoru pederi žive zajedno sa ostalim zatvorenicima, ali imamo zaseban sto, posuđe, te vrata za izlazak na slobodu. Uprava nam manje pomaže i nemamo priliku da radimo dobre poslove. Kada primete da je neko od nas maltretiran izvan izdržljivosti, premeste ga na drugi nivo kako bi ga se otarasili.

Uprava se prema meni odnosila gore nego prema ostalima. Nalazili su da je zlostavljanje vrlo zabavno: pratili bi me okolo, pozivali u upravničke prostorije, što je bilo najgore jer bi svi mislili da cinkarim. Predložili su mi da postanem doušnik, a kada sam odbio proveo sam tri meseca u samici. Posle toga su me ostavili na miru, ali sam postao prostitutka kako bih se zaštitio. To je bio jedini izlaz, bilo je nemoguće živeti drugačije."

Valery Klimov iz mesta Nizhny Tagil takođe ima oko 35 godina, ali je već potpuno sed. Uhapšen je zbog stupanja u odnose sa maloletnikom. Kada je došao u tužilaštvo ponuđene su mu dve opcije: da se ubije ili da prizna krivicu. Pretili su da će mu pobiti prijatelje ako odbije. Priznao je krivicu i dobio tri godine.

"Bio sam u stanju da se branim tokom izdržavanja kazne, ali je bilo prilika kada su ljudi ubijani pred mojim očima. Jedan od njih je pretučen na smrt u zatvoru Sverdlovsk. U našoj ćeliji je bilo oko stotinak zatvorenika, a trojica ili četvorica bi ga silovala svakog dana a onda gurnula pod krevet. Bilo je životinjski, prava noćna mora. Jednom su ga desetorica silovala a onda mu krvnički skakali po glavi. Skoro da sam poludeo tamo i potpuno sam osedeo. Tako ljudi gube razum, a mnogi se ne oporave ni kada izađu na slobodu.

Homoseksualnost postoji na svim nivoima u logoru. Ne rade to samo pederi, veći i čuvari i ostalo osoblje zatvora. U zatvorskim uslovima se lako postje homoseksualcem. Ponekad to nije samo fizička potreba, već i emotivna. Video sam izraze ljubavi i naklonosti među zatvorenicima koji su postali partneri. Vođa naše grupe, Viktor Popov, izjavio mi je ljubav i tražio da budem sa njim; Ja sam bio aktivan. Do tada je mislio da je 100% strejt. Sada je oženjen i ima decu. Ponekad me posećuje."

Preveo: Milan Živanović

Oceni 5