Došli neki ustaše, četnici, fašisti..
Bbwar 03 S

Photo: bandenkampf.blogspot.rs

Loši vojnici

U tim slikama me dočeka jedna topla kužina u Šibeniku, i jedna katriga (stolica, stolica). Privučem je blizu katrige na kojoj sidi moj dida, pa slušam. Slušam onako pažljivo kako čovik sluša kada dobije drugu priliku sa nekim ljudima. U stvarnosti tu priliku, naravno, nikad ne dobijemo. U sjećanju i mašti zato nadoknadimo činjenicu da smo takve ljude, dok su bili živi, dok su sidili na katrigi pola metra od nas, uzimali zdravo za gotovo.

Skoro svaka didova priča je bila svjedočanstvo iz jednog od ratova koje je preživija, a mene je najviše fascinirala priča o tome kako je tri puta gradija kuću. Napravija prvu, došli neki (ustaše, četnici, fašisti..), pa mu je srušili. On ne budi lijen, sagradi drugu. Tu drugu su zapalili opet neki (fašisti, četnici, ustaše..). S tim da on taj put nije bija tu, bija je negdi u nekom od logora po Evropi. Baba je bila sama doma sa hrpom male, gladne dice. Jedno od te dice je nosila na rukama, najmlađe (moju mamu), kad su ih natirali da izađu iz kuće, i naredili baki da u kuću unese slamu da bi je oni mogli zapalit. Baba je, držeći na rukama to najmanje dite, izjavila:
„Ne mogu vas spriječit da je zapalite, ali slamu vam neću unosit u nju. Vi ćete je palit, vi i slamu unesite.“

Fašista koji je vodija cilu tu hrabru akciju, podiga je pištolj prema njenom čelu. Ona ga je gledala drito u oči, stežući onaj mršavi smotuljak u naručju, i čekala.  Od smrti ju je u tom momentu spasija jedan „domaći“, koji je surađiva sa fašistima, i nekako odgovorija šefa od pucanja. Pošto je to bija talijanski fašista, a Talijani su slabi na dicu, baka je eto izvukla živu glavu. Ali kuća nije. Spaljena je do temelja, od nje osta samo pepeo.

Dida, na povratku iz logora, nije trošija vrime na tugovanje nego zasuka rukave pa malo po malo napravija i treću kuću. Šta je to njemu. Kuća više-manje u životu, ne znači ništa. Tu treću kuću fala Bogu niko nije uspija srušit, iako je malo falilo, jer je ta kuća dočekala i treći rat, ovaj zadnji (zadnji, daj Bože). Kad su počela granatiranja i sirene u Šibeniku, pa ljudi bižali u skloništa, moj dida je mrtav ladan ostaja sidit na svoj katrigi u kužini. Dica i unuci su ga nagovarali da se šćućuri s njima u sklonište, ali on je reka da mu je više stvarno prikipilo s tim ratovima, i da ako i ova treća kuća mora nestat, on će ostat u njoj i nestat zajedno s njom. Dopizdilo, brate.

Među  brojnom dicom i unucima koje su did i baba imali, bija je i unuk J. Unuk J. je izgleda bija naslijedija poprilično didovih gena, jer je ciloga svoga života stalno nešto gradija. Napravija je kuću odma uz didovu i nadograđiva je i dograđiva i uvik na njoj nešto majstorisa. Ka da je dobija neku genetsku poruku o upornoj gradnji, ka mali mrav, ka da je u tu kuću ugrađiva dušu, onako šutljiv i marljiv. Čak smo se znali često i sprdat na račun te njegove manijakalne potrebe da stalno nešto gradi. Njegova je kuća tako iz godine u godinu rasla i u širinu i u dužinu. Balkončić vamo, balkončić tamo. Pa hodnik. Pa hodnikić iz kojeg se ulazi u hodnik. Pa garažica, pa konobica. Pa konobica za držanje stvari koje nisu mogle stati u prvu konobicu. Iako skromnih prihoda, rođak. J. je širija svoje čudesno zdanje najviše uz pomoć svojih ruku koje su svakoga vraga znale napraviti. Ka da je negdi u sebi vodija mali privatni rat sa svima onima koji su rušili kuće ; ka da je, ugrađujući ciglu po ciglu, u sebi poručiva fašistima:“Ajd' sad OVO srušite, ako možete, majku li vam fašističku!“. Zaista, tako nakićena i komplicirana građevina bi sigurno bila svakog normalnog fašistu obeshrabrila i natirala da odustane od paljenja. Ko će to zapalit, ko bi toliko slame nabavija?

A onda je moj vridni rođak J. dobija poziv da krene u domovinski rat. Nije se odazva. Pa su došli po njega. On se sakrija negdi u kući, a u takvoj kući se stvarno nije bija problem sakrit. Aj ga nađi, u tom zamršenom labirintu hodnika, prostorijica i predprostorijica, konoba, konobica, zimskih i litnjih kužina, podruma i potkrovlja. Žena i dica su rekli ovima šta su došli po njega, da ga nema. Naravno, takva taktika nije mogla bit efikasna na duži rok. Pa su ga jednog dana nekako našli i priveli. Rođak J., plah i tih i šutljiv čovik, dobroćudan poput lastavičjeg gnijezda ispod strehe na vlastitoj mu kući, tada je zaprepastija i one koji su ga priveli a i članove vlastite familije. Jednostavno je izjavija da on neće ić u rat. S obziron kakva su vrimena bila, tribalo je puno više hrabrosti za ne ić u rat, nego za u njemu sudjelovat. Jer kad si otiša u rat, protiv sebe si ima samo one sa druge strane. Međutim, ako si odbija stavit pušku na rame, ima si protiv sebe i one sa druge strane i ove sa svoje strane. Ako nisi tija bit neprijatelj nikome, postaja si neprijatelj svima.

Uzalud su mu prijetili i zastrašivali ga. Izrugivali mu se. Zatvorili ga. Udarali ga. Pa opet prijetili, proglašavali kukavicom, izdajnikom, jadom i sramotom svoga naroda. Stisnutih usta, nepomičan u svojoj odluci da ne ode ginuti po cijenu toga da pogine od ruke svojih, rođak J. je na sve odgovarao jednom jedinom rečenicom:
„Ne mogu vam ja ljudi moji ić rušit. Kako ću ić rušit, ja koji san cili život gradija?“

Uzalud uvjeravanja i tumačenja razlike između agresora i onoga koji se brani. Rođak J. je ostaja nepokolebljiv, ponavljajući rečenicu „Ne mogu ja rušit“ ka neku infantilnu, utopijsku mantru.

Rat je bija i proša, neko je rušija napadajući, neko braneći se, ali rođak J. je osta netaknut u svom svitu slaganja cigli, toliko uporan da su ga na kraju pustili na miru i najstrastveniji zagovaratelji časne obrane domovine. Pred takvim jednim stvorom, možeš samo slegnuti ramenima, kucnuti dvaput-triput u čelo zaključivši da je stvor sasvim sigurno lud, i pustiti ga na miru.

Samo mi, koji smo znali koliko je kuća svaki rat nama odnija, razumili smo rođaka J. Samo mi smo znali da  sav onaj pepeo svih didovih zapaljenih i srušenih kuća u stvari nije bija pepeo nego sjeme.

Iz tog sjemena rastu jako loši vojnici. Takvi jednostavno odbijaju unijeti slamu u kuću. Neće. Ni u tuđu, ni u vlastitu. Nije to, ljudi moji, stvar nikakvih ideala. Više ko neki kompulzivno-opsesivni poremećaj arhitektonsko-urbanističke naravi. Mi sagradimo, oni sruše. Oni sruše, mi opet sagradimo. Na kraju, kada odbijemo sudjelovati u bilo kakvom rušenju, to stvarno nema veze sa nikakvim  idealima, mirotvorstvom i pacifizmom. Nego, dopizdilo, brate...

*Tekst objavljen u e-novinama 2010. godine

Oceni 5