Album "Double Negative" (Sub Pop, 2018.)
LOw

Photo: Paul Husband

Low: Traženje nade u buci

Dvanaesti album slowcore/indie rock trojca Low obavijen je netipično gustim slojevima šumova i distorzija. Poznat po vokalnim harmonijama i minimalističkim aranžmanima, bend ovdje poseže za kompresijom i filtriranjima bližim procesima iz eksperimentalne ili filmske glazbe negoli oruđima konvencionalnog benda. Glasovi Mimi Parker i Alana Sparhawka dislocirani su, razoreni i često svedeni na mrmljajuće duhove u stroju. No dezorijentirajući osjećaj koji album ostavlja je namjeran. Melodijski senzibilitet benda i dalje je prisutan, ali zamotan u teksture koje u isti mah uznemiruju i smiruju. Zvukovna abrazivnost ovog albuma nikad nije usmjerena prema van, no također ne služi ni kao puki autodestruktivni nagon. Ona je tu prije svega tu kao pripovjedač, kao tkivo koje ove pjesme veže za jedan vrlo specifičan trenutak u vremenu.

"Double Negative" je politički intoniran album i nije prvi takav za ovaj u pravilu introspektivni bend. "The Great Destroyer" iz 2005. i "Drums and Guns" iz 2007. bili su u nekim pjesmama kritički orijentirani prema ratu u Iraku, a sličan protuimperijalistički sentiment Low su izrazili 2013. kad su na festivalu Rock the Garden u matičnoj im Minnesoti izveli verziju polusatnu verziju pjesme "Do You Know How to Waltz?" koju je Sparkhawk završio riječima "drone, not drones", naočigled podijeljene publike. Slično tom nastupu, "Double Negative" nije aktivistički nastrojen, već više pokušava poruku prenijeti putem načelno opresivne atmosfere i podosta zakukuljenih, ali znakovitih tekstova. Uvodna "Quorum" tako proglašava:

Quorum's not the reason

Selfish interest

You've got to break the quorum

This time it's over now

You've torn vacant stares

You tried to blame it on the quorum,

 

dok završna Disarray ne nudi previše nade:

Before it falls into total disarray

You'll have to learn to live a different way.

Izbjegavajući parolaštvo Low i producent BJ Burton stvaraju zvučni, često apstraktni prikaz života u podijeljenoj posttrumpovskoj Americi koji govori više od još jedne potencijalne varijacije na temu "We Shall Overcome". Konfuzija u samoj glazbi, pomiješana s melankolijom inherentnom ovom bendu, odaje dojam izgubljenosti te predstavlja nešto poput tijela načetog autoimunom bolešću. Izgubljen u svijetu koji više ne doživljavaš svojim, na koncu postaneš fragmentiran, izoliran i nazubljen poput osebujnog zvučnog jezika ovog albuma.

*Prenosimo sa autorovog bloga

 

Oceni 5