Duga dosadna ljeta
Griz 03 S

Photo: www.optimalbodybalance.com

Lubenice, toplice, višnje u šećeru

Tih se godina činilo da ljeta u Zagrebu nemaju kraj, jer je i svaki pojedinačni dan bio beskrajan. Svake sam godine živjela za ona dva ili tri tjedna koja smo, krajem srpnja a početkom kolovoza, mama i ja provele na otoku kod babe Vitorije, no ne bih se stigla ni okrenuti, a oni su proletjeli, i mi smo ponovo bile u Zagrebu. A ovdje se ljeti nije događalo ništa, vrijeme kao da je stajalo i svaki je dan bio isti kao i prethodni. Najveći je događaj bio kad bi ulicom užarenom od topline prošao kamion s lubenicama. Polako su vozili vičući :„Lubeniceee! Slatke lubeniceee!“ , a onda bi gazdarice izašle na dvorišne ograde, a prodavači stali okretati velike tamnozelene plodove kuckajući po njima, osluškujući i hvaleći im slatkoću, dok su se djeca iz susjedstva znatiželjno okupljala oko kamiona.

Stizale su te lubenice iz Makedonije, Bačke, Srijema i Slavonije, i nakon što je trgovina obavljena, hladile su se do večeri, onako sočne i slatke, umotane u mokre ručnike ili uronjene u ampere s hladnom vodom. U rano predvečerje, ljudi su izlazili iz kuća da se osvježe i da zaliju vrtove. Gumenim šlaufima najprije bi polili gredicu ili dvije s povrćem, a zatim i djecu koja su se muvala u blizini, od čega su dvorišta živnula ispunjena cikom i veseljem. Zatim bi obitelj sjela pod brajdu ili pod trešnju, i na stolu zastrtom plastičnim stolnjakom tata je velikim kuhinjskim nožem izrezao lubenicu. Svatko je dobio koliko je mogao pojesti, grizući u veliku sočnu krišku i nosom i bradom, i cijelim licem, pa ulijepljen od slatkog soka, zadovoljno pljuckao koštice u travu. Na kraju je tata ponovo uzeo šlauf, i sve još jednom dobro ispolijevao, nakon čega je društvo veselo istrčalo na ulicu. Duge, ljetne večeri bile su kao stvorene za igru skrivača, ili Care govedare, koliko je sati, gumi – gumi, tapkanje sličicama ili pikulanje.

U igrama s loptom trebalo je dobro paziti, jer su u to vrijeme, u mnogim dvorištima, na visokim stepenicama, ili u prozorima okrenutim suncu, svjetlucale velike staklene tegle. U lipnju krvavocrvene, pune višanja u šećeru, a u srpnju i kolovozu svjetlo zelene, s kriškama debelih ljetnih krastavaca priređenih s koprom i začinima, koji su, onako slatko kiseli i aromatični, bili prava ljetna poslastica. U višnje se poslije ulila rakija, pa se zimi, na blagdane ili imendane, susjedima uz kavu ponudila i čašica guste višnjevače. Ja sam, koristeći gužvu, umjesto dvije, pojela pet “pijanih” višanja od kojih mi se je poslije vrtjelo u glavi, i sve postajalo smiješno i nakrivljeno.

Toplice su bile u velikoj modi, i svatko tko je imao automobil, vikendom bi se odvezao u Stubičke, Krapinske, Tuheljske ili u Šmidhen. Nije to bilo baš kao more jer je voda jako mirisala na klor, a u bazenima je uvijek bila velika gužva, no svejedno nikom nije padalo na pamet izaći iz vode dok roditelji ne bi barem triput pozvali na ručak. Jelo se je na deki prostrtoj u hladu, iz dlana i iz salvete, kriška kruha nadomjestila je tanjur, a pečeni ili pohani pileći batak bio je neusporedivo ukusniji nego kod kuće, za stolom. Bilo je cockte , orehnjače i bresaka, a predvečer, nakon posljednje runde kupanja, iscrpljena od sunca, obitelj bi sakupila rekvizite izleta, sjela u wertburga ili juga i sretno krenula kući veseleći se sljedećem vikendu i sljedećem izletu u toplice.

Na blagdan Vele Gospe, moja baba Milka obično je hodočastila na Mariju Bistricu, a ja sam osjetila da sam se umorila od ljeta. Bilo mi je dosta i sve mi je postalo dosadno pa sam samo čekala da se nešto dogodi. Da padne kiša. Da kuhamo pekmez od šljiva. Da pečemo ajvar ili da kiselimo paprike. Da idemo kupiti jesenske cipele i knjige za školu, pa kad iz knjižare s velikim paketom dođemo kući, da svaku knjigu i bilježnicu pomirišem, prolistam i pažljivo zamotam. Poslije toga, gledala sam ih i preslagivala svaki dan, i u šuštanju bijelih, neispisanih stranica radne bilježnice otkrila da mi je drago da se kolovoz, a s njim i ljeto bliži kraju. Veselila sam se rujnu, početku škole i jeseni koja je već provirivala, kako mi se činilo, iza ugla naše ulice.

Dosada onih subotnjih poslijepodneva s kraja kolovoza nikad se više neće ponoviti. Kad se sati lijeno razvlače i čini se da će dan i život trajati zauvijek, pa sva razdražljiva čekam da se dogodi neko malo uzbuđenje, neki mali, majušni događaj koji će razbuditi i oživjeti dvorište, susjedstvo i ulicu. I u tom čekanju, monotonom i naoko beskrajnom, sve je prošlo, nestajući neprimjetno, kao kad kamion s lubenicama zamakne niz ulicu. Kao kad se, pomalo začuđen, nađeš u jutru u kojem je kiša s drveća sprala prvo lišće, pa treba zatvoriti prozor. I u ormaru potražiti pulover, ogrnuti se i otjerati hladnoću za koju ni sam ne znaš odakle se došuljala.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad

Oceni 5