Pošalji prijatelju
Verzija za štampu
Luda
Robertu de Bonnièresu
Slušajte, reče gospodin Mathieu d'Andolin, šljuke me podsjećaju na jednu veoma jezivu anegdotu iz rata.
Vama je poznato moje imanje u predgrađu Cormeila. Tamo sam živio kad su naišli Prusi.
U mome susjedstvu živjela je neka luda, kojoj su udarci nesreće pomutili um. Nekada, kad joj je bilo dvadeset i pet godina, izgubila je za ciglo pet dana oca, muža i svoje novorođenče.
Kad jednom smrt uđe u nečiju kuću, ona se uvijek u nju vrati odmah iza toga, kao da su joj poznata njena vrata.
Jadna mlada žena, satrvena od boli, leže u postelju i provede šest nedjelja u bunilu. Zatim je, poslije te žestoke krize, obuze tiha premorenost, te ostade nepomična, jedući veoma malo i pokre ćući samo oči. Kad god su je htjeli podići, počela bi se derati kao da je kolju. Ostaviše je, dakle, da stalno leži, a iz postelje su je podizali samo kad je trebala ići na stranu i kad joj je trebalo pretresti strunjaču.
Pored nje bila je jedna stara sluškinja, koja joj je s vremena na vrijeme davala piti ili žvakati malo hladnoga mesa. Šta li se zbivalo u toj očajnoj duši? To se nikad nije moglo saznati, pošto je prestala govoriti. Da li je mislila na mrtve? Da li je tužno sanjarila, ne sje ćajući se ničega jasno? Ili je njena uništena misao bila nepomična kao voda što ne otječe?
Petnaest godina živjela je tako zatvorena i nepomična.
Nastade rat, a prvih dana mjeseca prosinca Prusi prodriješe u Cormeil.
Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Od studeni je pucalo kamenje; i sâm sam ležao u naslonjaču, jer se nisam mogao kretati od kostobolje, kad čuh težak i ujednačen bat njihovih koraka. Sa svog prozora vidjeh ih kako prolaze.
Prolazili su beskrajno dugo, svi nalik jedni na druge, s pokretima pajaca koji su im svojstveni. Zatim starješine rasporediše svoje vojnike po kućama. Ja dobih sedamnaestoricu. Mojoj susjedi dodijeliše dvanaestoricu, a među njima i jednog majora, pravu vojničinu, naprasita i osorna čovjeka.
Prvih dana ne dogodi se ništa neobično. Oficiru koji je stanovao u susjednoj sobi rekoše da je gospođa bolesna, i to ga ne uznemiri mnogo. Ali se on ubrzo razljuti zbog toga što se ta žena nije nikada pojavljivala. Raspita se o njenoj bolesti; rekoše mu da je gospođa pala u postelju prije petnaest godina, poslije jedne velike boli. On bez sumnje nije povjerovao u to, već je uvrtio sebi u glavu da jadna luda nije ustajala iz postelje iz ponosa, samo da ne vidi Pruse, da ne razgovara s njima i da ih se ne dotakne.
Zatraži da ga ona primi; uvedoše ga u njenu sobu. On joj osorno reče:
— Moliču, kospoćo, ta ustanete is postelja ta fas fitimo!
Ona okrene prema njemu svoje mutne, prazne oči i ne odgovori mu.
On nastavi:
— Neču trpeti pesoprasluk. Ako ne ustanete milom, ja ču nači načina ta sami išetate. Ona ne učini nijedan pokret i ostade nepomična, kao da ga nije ni vidjela.
On je bjesnio, misleći da je ta mirna šutnja znak najvećeg prezira. I dodade:
— Ako sutra ne ustanete...
Zatim iziđe.
*
Prestravljena stara sluškinja htjede da je sutradan obuče, ali se luđa poče derati i otimati.
Oficir se brzo pope u njenu sobu, a sluškinja pade na koljena i povika:
— Neće, gospodine, neće. Oprostite joj; ona je tako nesretna!
Oficir se nađe u neprilici, jer se nije usuđivao da naredi vojnicima da je izvuku iz postelje, iako je bio ljut. Ali se odjednom nasmija i izdade neke zapovijesti na njemačkom.
Naskoro iziđe iz kuće jedan odred vojnika koji su nosili strunjaču onako kako se nosi ranjenik. U toj neraspremljenoj postelji mirno je ležala luda, uvijek šutljiva, ravnodušna prema svemu što se događalo oko uje samo kad su je ostavljali da leži. Jedan vojnik išao je za povorkom i nosio svežanj ženskih haljina.
A oficir reče, tarući ruke:
— Fitičemo da li možete ta se sami opučete i prošetate. Zatim se povorka udalji u pravcu imovilske šume. Poslije dva sata vojnici se vratiše sami.
Lude ne vidjesmo više. Šta li su učinili s njom? Kuda li su je odnijeli? To nikad nismo saznali.
*
Snijeg je sad padao i danju i noću, pokrivajući ravnice i šume pokrovom od sleđene pjene. Vukovi su dolazili do samih naših vrata i urlikali.
Pomisao na tu nestalu ženu nije mi davala mira, te se u nekoliko navrata obratih pruskim vlastima da se raspitam o njoj. Zamalo me ne strijeljaše.
Opet dođe proljeće. Okupaciona vojska se povuče. Kuća moje susjede bila je i dalje zatvorena, a gusta trava rasla je po stazama.
Stara je sluškinja umrla te zime. Nitko više nije vodio računa o tom događaju; samo sam ja neprestano mislio na nj.
Šta li su učinili s tom ženom? Da nije umakla kroza šumu? Da je nisu gdjegod našli i da je ne čuvaju u nekoj bolnici a da nisu od nje mogli ništa saznati? Ništa nije moglo rasplesti moje sumnje; ali, malo po malo, vrijeme ublaži taj nemir moga srca.
Ali iduće jeseni naiđoše šljuke u velikom broju; moja kostobolja bila je malo popustila, te se nekako odvukoh do šume. Već sam bio ubio četiri ili pet dugokljunih ptica, kad ubih još jednu, a ona iščeze u jednom jarku punom granja. Morao sam sići u jarak po pticu. Nađoh je kako leži pored jedne mrtvačke glave. I odmah se sjetih lude, a na grudi mi se svali težak teret. Mnogi su još izdahnuli u toj šumi te godine, možda, ali ja sam — ne znam zašto — bio potpuno uvjeren, kažem vam, potpuno uvjeren, da je preda mnom bila glava jadne lude.
I odjednom shvatih, pogodih sve. Ostavili su je na onoj strunjači u hladnoj i pustoj šumi, a ona se, predana misli koju je bila uvrtjela sebi u glavu, prepustila smrti pod gustim i lakim paperjem snijega, ne maknuvši ni nogom ni rukom.
Zatim su je pojeli vuci.
A ptice su svile gnijezdo od vune iz njene poderane postelje.
Sačuvao sam ovu tužnu lubanju. I usrdno želim da naši sinovi nikada više ne vide rata.
1882.
*Preveo sfrancuskog Marko Vidojković
