Ludilo nikako da prestane

Žar

Te smo noći svi su zaspali kod česme. Kad sam se u neko doba probudio i ustao, nisam samo gledao u svoje suseljane ili komšije. Ja sam gledao u ljude koji su mi život ispunili. Previše pukotina su mi oni popunili. Puno nedorečenih rupa bi u meni ostalo da nije njih bilo. A i ove česme, fiće, ovih kuća, brda ili piramida, ovih livada i šuma. To je moj svijet, moja sigurna luka, utočište, moja zemlja. Moj život.

Zapalio sam baklju i krenuo u obilazak mračnog sela, prolazio kroz sokake, svojom bakljom obasjavao napuštene kuće, oživljavajući uspomene na ljude koji su u njima živjeli i dijelili istu Jaovorlačku sudbinu. Žar baklje ponovno je u meni probudio žar za starim Jaovorlakom, za nenom Rihadom koja je uvijek pronalazila načina da me natjera da radim ono šta ne želim, za majkom Adom koja me sama odgajala, za babom Mehom koji je volio vodu više od mene i Ade, za Rajkom čija je ljepota bila prevelika za mali Jaovorlak, za Branimirom koji i može i ne može bez mene, za Alijom, mojojm unučicom, veselim i nasmijanim dokazom kako i ovakav moj život nije bio uzaludan.

Došao sam do groblja, još pijan poput bekrije. Stao sam ispred grobova Safeta i Zehre i u sebi im po tko zna koji put zahvalio na ovom predivnom mjestu, na mom predivnom životu. Stajao sam tamo u ljetnoj noći sve dok se vatra na baklji nije pretvorila u žar, a žar u pepeo.

Grom u filđan sa kockom šećera

Nakon odlaska Džon Vejna, našeg zajedničkog pijanstva i visokog predstavnika, jedinog političara koji je ikada posjetio Jaovorlak, mi smo neko vrijeme raspravljali o prednostima i manama Europe. Sa jedne strane, bio je tu Ante koji je bezuvjetno bio za Europu, kao šta je uvijek bezuvjetno bio za sve u šta se nije razumio. To ga je i koštalo kasnije. Mi smo ga uzalud uvjeravali da Bosna jest u Europi, bez obzira kako pao grah, ali on je uporno ponavljao da Slovenija i Hrvatska jesu, ali Bosna i Srbija nikada neće biti.

"Pa i ne moramo", uvrijeđeno je odgovarao Dušan. "Mi Srbi ne možemo sa Švabama u zajednicu, ne ide. Nismo mi tako kratkih mozgova. Mi ćemo u Rusku Europsku uniju."

"Meni je dobro ovako kako jest", ponavljao sam, ali kao da me nitko nije čuo.

Neko vrijeme nam je bilo dobro tako. Smijali bismo se Anti i Dušanu, kako su svakog dana izmišljali nove razloge za i protiv.

"Jesi ti znao, prijatelju moj, da u Europi avionima idu u polja radit'."

"Ma šta ne kažeš, bre! Pa da sam znao, još juče bi pešice krenuo", odgovori mu Dušan pa zavrti prstom oko sljepoočnice i razgorači oči u nevjerici.

Onda nas više nije bilo briga. Nitko više nije mislio na Europu, a Europa nije mislila na nas. Ostali smo zaboravljeni od svijeta, baš onako kako smo i željeli. Bilo je ljeto i trebalo je raditi u polju.

U međuvremenu su umrli Bostun i Slavka, a selo je napustila Vesna. Poželjela se života. U 73. godini! Nek' joj je sa srećom – poručili smo joj na rastanku.

U selu smo tog ljeta živjeli Ante, Dušan, Marica, Živkica, Hasanaginica, njena sestra Amra i ja. Svega nas sedam. I da je kojim slučajem bio popis stanovništva neki bi marljivi popisivač zasigurno zbog Jaovorlaka dobio otkaz. To se nije dogodilo, iako bi bilo dobro da jeste pa da naša imena ostanu negdje upisana. Stvari su u Jaovorlaku krenule nizbrdo.

Ljeto je bilo suho i sparno; kišu smo svakodnevno zazivali. Dočekali smo je, naivni, a bolje bi bilo da smo stali pa razmislili. Nakon dvadeset vrućih dana, crni oblaci počeli su se sakupljati nad selom. Munje su sijevale, gromovi su po eli tresti poput č džinovskih koraka.

Cijeli svijet se u sat vremena smočio. Ante, Dušan, Amra i ja pobjegli smo sa polja, radujući se kiši kao raspuštene šiparice. U zraku se već osjećalo osvježenje koje je tjeralo ustajalu vrućinu, a naokolo je sijevalo kao da naš sunarodnjak Nikola vrši svoje eksperimente. Ako je i bilo tako, ovaj mu, bolan, nikako nije uspio. Munja je proparala nebo kao da cijeli obzor želi pocijepati na dvije polovice. Udarila je posred polja, a grmljavina koja je uslijedila proparala je bubnjiće svima osim Živkici, Marici i Hasanaginici jer one su tada već bile mrtve.

Natrag prema polju prva je potrčala Amra, a mi smo je slijedili.

"Nemojte, komšije, tamo!" vikao je uplašeno Dušan. "Opet će!"

Amra je vrištala i zapomagala. "Ajooooojjjjj, kuku mene, jadna moja Hasanaginica, jooooooooooooj!"

Prizor je bio sablastan: tri žene ležale su posred polja kao da ih je smrt kosom pokosila. Bila je to crna žetva za Jaovorlak. Kao da je sam Bog svoje prste u selo umiješao, kao šta je kocku šećera umiješao u svoj brončani filđan.

Ne znaš ti, Barte, kako je meni bilo. Bio bih najvolio da sam mrtav ležao na polju, nego to morao doživjeti. Kiša je samo nastavila umivati tijela; kiša koja nije donijela olakšanje. Od jačine pljuska i grmljavine, nismo mogli čuti Amrino zapomaganje, ali smo prišli do nje kako bismo je odvojili od beživotnog tijela Hasanaginice. Naposljetku nam je uspjelo pa smo je odnijeli u selo.

Kad se samo malo pribrala, Amra je pješice krenula kroz šumu put najbližeg hodže.

Nama je zabranila da pokopamo tijelo dok se ona ne vrati; dva, tri dana, deset, koliko god treba. Nas trojica upregli smo arabu i krenuli prema mrtvim tijelima naših komšinica.

Kiša je lila i lila, zemlja se pretvorila u živo blato, šta je dodatno otežalo u duši već težak put.

"Kad će više prestati?" zapomagao je Ante, iako je svega dva sata prije istu doziv'o.

Crni veo dana spuštao se nad selom da nas zavije u žalost.

Kada smo natovarili kola tu nim teretom, smjestili smo tijela u Dušanovu štalu pa otišli u moju kuću upaliti svijeću. Ondje smo ćutke promatrali kišu i molili u sebi, svatko neku svoju molitvu upućenu svojem bogu. Bez obzira na ovog il' onog, tuga nas je te večeri ujedinila, bili smo ponovno prijatelji i braća. Pravi Jaovorlačani, kako je uvijek i trebalo da bude.

Tko je znao da to neće dugo potrajati?

Muftija na svetoj stolici pu ta bradu i pjeva sad me vidiš, sad me ne vidiš

Amra mora da je hodala cijelu noć i sljedeće jutro. Od kud joj snage bilo, nikada nisam saznao. Već u podne u selo je došao autobus, prvi nakon dugo vremena. Vozio je svega četiri putnika – Amru i tri muškarca.

Zemlja je bila natopljena od kiše, iako je sunce već po svojoj ljetnoj navici upeklo od jutra, pa se autobus teškom mukom približavao kućama kroz blatni put.

Prvi je iz autobusa izašao katolički svećenik, valjda za Maricu, i na veliko Antino iznenađenje, kleknuo je i poljubio zemlju. Nakon njega iskočio je pravoslavni pop duge sijede brade i odmah počeo u nju nešto mumljati.

"Amin", reče Dušan.

Treći je iz autobusa izašao hodža pa se stao klanjati ka istoku. Amra je izašla vidno izmorena.

"Gdje su naše unesrećenice?" skrušeno je upitao katolički svećenik.

"U štalici", skrušeno odgovori Ante.

"Kako prigodno. Hoćete li me, molim vas, odvesti tamo?"

"Hvaljen Isus, pođimo u miru", protrtlja Ante, a mi krenemo za njim.

Kad smo stigli u Dušanovu štalu, katolički se svećenik namršti kad ugleda Hasanaginicu.

"Što je sad ovo?" upita iznenađen.

"To je moja sestra Hasanaginica, druže svećeniče."

"Druže?" vikne svećenik i zacrveni se u licu. "Druže?" ponovi glasnije. "Gospode, čuješ li ti to? Drugovi i drugarice su prošlost, seljanko. Ja sam presvijetli Zlatko."

"E pa baš i ne svetliš", ubaci se Dušan u Amrinu obranu.

"A koji si sad ti?" upita presvijetli.

"Ma nitko bitan. Srbin, presvijetli Zlatko", oglasi se Ante.

"To puno toga obja šnjava", reče Zlatko.

"Ček, bre, malo, prijatelju... ovaj, presvetli... Amin", zbuni se Dušan.

"Ni riječi više", prekine ga Zlatko. "Zanima me što ste me uopće doveli ovdje? Koje je vjere ova naša pokojnica?"

"Kako koje?" zbunjeno će Amra. "Pa muslimanske. Šta, hidžab ti nije pomog'o da zaključiš?"

"Za nju ću naplatiti dvostruko", snađe se Zlatko.

"Alaha ti", u razgovor se prvi put uključi hodža. "Hoćeš meni hljeb iz usta otimati? A šta si mislio, zašto sam ja ovdje?"

"Tko prvi, njegova pokojnica."

"Me nemoj mi reći!" reče hodža.

"Amin", uključi se pravoslavni pop. "Valjda ću i ja nekog pokopati kad su me već zvali."

"Ajmo narode, ne morate se svađati, ima za svakog ponešta", snađe se Dušan.

"Tko je druga pokojnica?" upita Zlatko.

"Marica", odgovori Ante.

"Ah, Marica... jel' ona bila katolkinja, ta Marica?"

"Jes, vala, evo samo šta se sa konklave iz Vatikana vratila. Nije postala papa pa ju je opizdio grom u Jaovorlaku", reče ljutito Dušan.

"Molim vas, tako o pokojnima! Tri oče naša, tri Zdravo Marije, tri Slava ocu."

Dušan se još više zajapuri: "Ma, bre, nećeš ti meni naređivati, mislim broj ti je na mestu, ali ja sam pravoslavac!"

"Onda neka ipak bude šest Oče naša, Zdravo Marije i Slava ocu."

"Čekaj, bre, kolega", umiješao se pravoslavni svećenik. "Nemoj sad i meni leba izvlačiti iz usta. Valda ga ja moram kaznit."

"Di ćeš mene kažnjavat? Brate Srbine, Amin."

"Hasanaginica je moja pokojnica, Alaha mu!" ponovi hodža.

"A tko je treća?" upita pravoslavni pop.

"E, ta je tvoja, Živkica", ubacim se i ja malo, tek toliko, da sudjelujem.

"I zvuči istočnjački... onako poganski", iskoristi priliku Presvijetli.

"Da, pravo poganski", doda Ante.

"E, čekajte sad!" pobunih se ja. "Kamo ovo vodi?"

"Što sad ovaj hoće?" napao je Zlatko da bi se obranio. "Čiji si ti?"

"Nisam ja ničiji, bolan, nego svoj", odgovorim kad me već vukao za jezik.

"A, tako. Nit' je snijeg, nit' su labudovi."

"Nit' sam budala, za razliku od nekih ovdje!"

"Ibro", reče Ante ljutito. "Jesi ti to mene nazvao budalom? Mene i presvijetlog Zlatka?"

"Jesam, pa šta?"

"Pa pravo je i rekao", doda Dušan.

"Znači, ja sam budala? Ja i presvijetli Zlatko?" upita sad Dušana.

"Jok, ja sam", nasmije se Dušan usiljeno glasno na šta Ante digne stisnutu šaku pa je zavitla Dušanu u lice, pravo po nosu.

"Ante, jebem li ti kevu ustašku, sad ću te ubit'! Trebao sam to učinit ranije, nakon evanđelja po čvarcima."

"Srbi i nisu drugo, doli divlje svinje", reče Presvijetli.

"Slušaj ti, Zlatko", nije više mogao šutjeti ni pravoslavni pop. "Nemoj da te za bunar razapnem naopako pa te pustim da umreš od gladi, a ni hostije ti ne dam."

"Pravoslavni bogohulnici! Eto što ste... Gori ste i od... i od..." Zlatko od bijesa zamuca, "od prljavih muslimana!"

"Šta si rek'o, bolan? Da nisi ti jedan od onih šta bi djecu jebavo pa na Goli otok iš'o katedralu gradit'?"

"Ama, ljudi, stanite malo!" krenem ja da umirim situaciju, ali uto Amra uzme vile, nešto vikne pa stane njima pred Zlatka.

"Tako, tako, nevjernice, samo ti taj grijeh na duši nedostaje", govorio je Zlatko jer nije znao kad treba stati, ali vidjeli smo da se boji.

Amru te riječi još više slude pa krene na njega, ali je Ante bio brži pa se ispriječi između njih dvoje. Ambra ga ubode vilama u desnu ruku, Ante zavrišta od bola i šoka, a Amra potrči kroz vrata štale, jadna ne bila, dalje niz selo pa vrišteći nestane u šumi da je nikad više ne vidjesmo. Bio bih krenuo za njom, ali me tada više brinuo Ante.

"Krvarim, krvarim, jao, jaaaaooo!"

"Daj da ti pomognem", rečem i krenem prema njemu, ali mi se na put ispriječi presvijetli Zlatko pa zaprijeti: "Miči se, muslimansko smeće! Ja ću mu pomoći." Podigne Antu sa prljave zemlje pa nastavi:

"Ovo je sada sveto katoličko tlo, po kojem se katolička krv prolila, a svi ostali ste nepoželjni!"

"Ovo je moje selo i ne'š mi ti sad određivat 'ko je poželjan, a 'ko nije."

"Kako to misliš tvoje selo, Ibro?" sad se i Dušan ljutio. "Ovo je Srbija bila od pamtiveka, a tako će i da bidne."

"Ovo je sada Hrvatska", reče Zlatko.

"A nije, nego Bosna", prekine ga hodža.

"E, nije", vikne Zlatko, a sa njim se složi i krvavi Ante. Dušan i pravoslavni pop sada su se ipak složili sa njima.

"Ovo je Jaovorlak!" dreknuo sam ja, bijesan već da bih bio nekog mogao sa zemljom sravnati.

"E, nije!" svi odgovoriše složno, gotovo u jedan glas.

"Ma šta nije? Šta nije?" bilo mi se zamračilo pred očima i već sam bio krenuo prema vilama, ali me pravoslavni preduhitrio.

"Hajde, hajde, samo priđi, neću ti ništa", reče dok mu se bijela brada širila u osmijeh.

"Brzo, Dušane, bjež'mo kod tebe dok nas nisu raščetvorili."

Ante i Zlatko su za to vrijeme već odmicali prema Antinoj kući.

"A gdje je tvoja kuća?" upita me hodža.

"To no između njihovih", odgovorio č sam zbunjeno.

"A ništa. Idemo."

Zastava

Kiša je padala kao da je samo nebo oplakivalo nesreću koja se srušila na Jaovorlak I nas same. Hodža i ja sakrili smo se u moju kuću, a on je neprekidno hodao vamo-tamo I gledao kroz prozor pa mahao šakom pravoslavnom popu i Zlatku.

"Jebem li im majku! Šejtani jedni", ponavljao je.

"Hoćeš li više prestati?" rekoh kada me bijes popustio, a obuzela tuga i razočarenje.

"Treba nam nešta... nešta nam treba", ponavljao je dok je nervozno hodao.

"Šta nam više, bolan, treba?"

"Nešta čime ćemo im pokazati kao je ovo naša zemlja! Ne srpska, ne hrvatska, nego bosanska. Samo bi nas dijelili i crtali po salvetama naše sudbine."

"Ma o čem' ti pričaš?" nisam ga uopće kont'o.

"Aha, ovo nam treba!" reče i pokaže na staru jugoslavensku zastavu koja je na sebi imala pedeset bijelih zvijezda u gornjem lijevom uglu. "Treba nam zastava... Kakva ti je ovo zastava?"

"Jugoslavensko-američka", odgovorih.

"Nije važno, nije važno. Jel' imaš kakve plave boje za farbat?"

"Šta će ti?"

"Ne pitaj me, samo mi donesi ako imaš."

"Imam, vani u ambaru."

"Ajde, šta se čeka?"

Vani se mračilo, a kiša je i dalje lila. Uzeo sam plave farbe iz ambara i krenuo u kuću kad začuh glas pravoslavnog popa.

"Vidim te, izdajice!"

"Vidim i ja tebe, pa šta?"

"Sad me vidiš, sad me ne vidiš", reče pop i sakrije se iza kuće.

"Jel' te netko napao?" upita me hodža kad sam ušao u kuću.

"Pa tko bi me napao?"

"Pa Srbi i Hrvati, kako tko? E, moj Ibro, ti nikako da naučiš."

"Oni su moji prijatelji", rekoh glasa ispucanog od tuge. Još smo sinoć sva trojica ovdje zajedno sjedila.

"Nemaš nikakvih drugih prijatelja ovdje osim mene. Slušaj me – ja sam ti jedini prijatelj. A sad mi daj farbu... Tako. Sad ćemo ispod ovih tvojih američkih zvjezdica, pored petokrake nacrtati jedan ljiljan. Naš bosanski ljiljan, jer ovo je naša zastava i naša zemlja.

Sad mi dodaj tu motiku."

"Šta će ti motika?"

"Šta si dosadan tako? Samo mi je dodaj i ćuti", vikne pa me gurne i sam uzme motiku pa na vrh njene drške natakne zastavu. "A sad budi unutra i gledaj", reče i izađe napolje.

"Ovo je Bosna, ovo je Bosna", vikao je hodža i mahao zastavom. "Ovo je Bosna, ovo je Bosna."

"Jebala te Bosna, ovo je Srbija", vikao je pravoslavni pop skriven.

"Vidi, vidi", vikao je hodža. "Vidi ljiljan na zastavi. Ovo je Bosna, ovo je Bos..."

Nije stigao završiti, jadni hodža, jer mu je sa leđa prišao Zlatko, probo ga vilama i oteo zastavu.

"Ovo je Hrvatska!" viknuo je Presvijetli i pobjegao u Antinu kuću.

Istrčao sam prekasno. Kad sam se u šoku bacio na koljena kraj hodžinog tijela, ono je već bilo izdahnulo.

"Eto vidiš šta se događa izdajicama", doviknuo je pravoslavni pop.

"Sad vidim pa ne vidim", vrisnuo sam i pobjegao u kuću.

Ne mogu ti, Barte, prijatelju, opisati šta sam tada tačno osjećao. Bilo me strah, a istovremeno nisam vjerovao svojim očima. Bio sam ti kao u bunilu, tresao sam se cijelim tijelom, a nisam pravo ni shvaćao šta se dešava.

Nije prošlo ni sat vremena kada se Zlatko pojavio sa zastavom. Sada je osim pedeset američkih zvjezdica, petokrake i ljiljana imala i crveno-bijelu šahovnicu koja je išla malo ukrivo.

"Ovo je Hrvatska, ovo je Hrvatska", vikao je presvijetli Zlatko.

"Za dom spremni, za dom spremni", spremno je vikao Ante koji je za njim vukao sebe i svoju mlohavu ruku.

Ja sam se dvoumio da li da uopće izlazim iz kuće. Puno je krvi bilo proliveno toga dana, a ljudi koje sam poznavao u dušu postale su krvoločne zvijeri. Bilo me strah, priznajem, ali sam bio i bijesan. Poželio sam i ja tu zastavu za sebe pa da nacrtam veliko slovo J pored petokrake. Vikao bih bio i ja: Ovo je Jaovorlak, ovo je Jaovorlak. Ali kakvoj je to smisla više imalo?

A vani ludilo nikako da prestane. Dušan i pravoslavni pop zaskočili su Zlatka i uzeli mu zastavu, dok je Ante sve to nemoćno gledao.

"Pobeda, pobeda! Oslobođenje!" vikali su zajednički mlatarajući zastavom, trčeći prema Dušanovoj kući.

Razum je tog dana potpuno napustio Jaovorlak, a meni više nije bilo stalo da ga spasim.

(NASTAVIĆE SE)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015.