Priča za laku noć
Catta2

Photo: amazon.com

Mačke su debele, Fric

Sedela je u sobi za šivenje, kad je čula da neko otvara vrata - baš u momentu dok je razmišljala o tome zašto je uopšte zove sobom za šivenje kad ni dugme u životu nije ušila. Znala je da je on, jer je odavno niko drugi ne posećuje. Nosio je veliku putnu torbu. Pridigla se kao da ju je prekinuo u nekom važnom poslu i pokušala da izgleda iznenađeno.

„Sine,“ šapnula je. „Došao si.“

„A ti, kevo, šiješ?

„Vidiš da sam ušila punu pepeljaru.“

Bio je bled, tamna kosa mu je padala preko čela. Kad god bi, tobože iznenada, ušao u prostoriju, setila bi se kako su u starom kraju sve devojčice bile zaljubljene u njega i kako je pokušavala da sakrije koliko je ponosna zbog toga. Jedne večeri dok je sedela pored otvorenog prozora posmatrala je kako se igra s drugom decom. Na trenutak joj se učinilo da se, dok je u plitkim cipelama trčao po prašnjavoj ulici, toliko uzneo u svojoj lepoti da je počeo da liči na oca. To priviđenje ostalo joj je u sećanju kao najlepši prizor, ali je sina tad tako žestoko izgrdila, da je plakao celu noć. Sve što je želela je da joj sin ne izraste u bivšeg muža. On nije znao za te unutrašnje strahove, pa je često bežao od nje kao što deca uvek beže od onoga što im nije jasno.

Ugasila je cigaretu i na trenutak joj je bilo krivo što stan ne miriše na ajvar i toplo slatko.

„Ih, kevo. Dosta! Ne volim ajvar i ne jedem slatko.“

Valjda mu je već govorila o tome, pa je dobro što ju je ovaj put preduhitrio. Svaki put bi poželela da ga iznenadi svojim smislom za domaćinstvo, ali bi se to uvek završavalo s nekoliko trulih namirnica u frižideru.

„Idem napolje, znaš da dugo nisam dolazio. Uključiću mašinu kad se vratim.“

„O,“ odgovorila je s nervoznim smeškom, „Pa može i majka da opere.“

„Da,“ odgovori joj on, „ali nemoj da se mučiš.“

Spustio je nekoliko knjiga na sto i odmah izašao.

„Knjige,“ pomislila je, „pametno moje dete.“

Podigla ih je sa stola, jer je u čitavom tom neredu postojao neki samo njoj poznat red. Iz jedne je izleteo list papira. Nameravala je da je vrati nazad, a onda je pročitala „Dragi Fric“ i jučerašnji datum.

„Još piše pisma.“

Zastala je za trenutak, sklopila oči.

Na kraju krajeva, to je moje dete, pomislila je i počela da čita.

„Dragi Fric,

Nakon vremena provedenog s tobom izgledam kao majka, iz vremena kad me tek rodila. Samo sam za razliku od nje sačekao da porastem u problematičnog tinejdžera i pojedem joj džigericu, ustvari svoju (znam, znam: ne razumeš, objasniću). Jebi se, Fric.

Tog proleća si rekao: „Imam odličan posao i s najboljim sam dečkom na svetu. Ali... bilo bi mi isto i bez toga, meni to ništa ne znači.“ (moglo je i bolje, Fric. Ne misliš unapred). Čuo sam samo da sam najbolji na svetu (što je glupo: nemaš ti pojma koliko je najboljih na svetu). Slušao sam pokvarenim ušima, a trebalo je da kažem: jebi se, Fric.

Mačke su debele, Fric. Jedu kao stoka i ja ih podržavam u tome. Mačke su debele, Fric. Mačke će ostati debele, Fric, jer svaka mačka ima pravo da mi ne pojede lice u slučaju da umrem. Mačke su debele, Fric, a ja sam nekoliko kilograma lakši. Ne jedem više zajedno s tobom.

Smejem se. Hodam do posla. U kuhinji je sunčano. Stolica na kojoj si sedeo sad ima kraću nogu. To joj ne smeta da bude još nečija. Ponekad mislim da niko osim mene ne čuje to „krc“ dok pokušava da uhvati ravnotežu pod stranim telom.

Bolje vidim, Fric. Bilo je još majki kao što je moja. Od njih su nastali sinovi, gledaju me plavim očima. I ja njih vidim, Fric. I znaš: odlično je što su drugi. Ostane mi nešto kad odu, miris, otisak cipele kod ulaznih vrata. Mnogo je dobro, Fric.

Pričam puno, bez prekida. Ćutim. Iz mene se čuje Silvija, Vislava, čuje se Predrag, Tomaš. Zvučim kao da sam iz knjige, kao da sam u knjizi, kao da sam svaku reč, svaki dan i svaku ideju ukrao od nekog drugog. Od onog koji pravi filmove, koji piše sranja, veruje da život može da bude bolji.

Pevali su mi u parkovima, Fric. U onom istom parku gde sam ja tebi, bez sluha. Kao sirene: (mlade, puca sve u njima). Znam da su to radili zbog sebe, ali sam slušao.

Leto liči na ono. Trola 29, trola s rečenicom „pick it up and kill it“ više ne izlazi iz garaže. Gradsko vozilo s tim neupadljivim, crnim napisom više ne trpi ljubavi (ili feromone, isto je). Zamišljam je na groblju za javna prevozna sredstva, kako krcka poslednje dane mučena suncem i isprana kišom, još čitava. Trola 29 više ne ide nikuda, onaj park je dečje igralište.

I još ovo: Nema te, Fric - samo se drugi smenjuju. Nema pobednika, samo dva tela u dva odvojena stambena objekta. Što reče Tomaš: nema slobode, samo različitih oblika ropstva. Nema porodice, samo materica i krov na određeno vreme. „I na grobljima postoje podjele, (Fric).“ I nema nas.

Kratak je ovaj život da ne kažem sve što mislim, da ne volim sve što me pusti da volim.

Zbogom”

Spustila je pismo i pokušala da zapali cigaretu. “Nema porodice”, odzvanjalo joj je u glavi. “Trebalo je da napravim taj prokleti ajvar”.

Opet vrata.

“Ja sam, kevo. Zaboravio sam…”

Nije uspela da se pomeri. Zaustavio se nasred sobe i posmatrao je pokušavajući da razume nešto iz njenog izraza lica. Nije bilo važno zašto je pročitala, već šta je iz toga razumela.

“E, kevo. Imam nešto da ti kažem…”

“Samo mi reci: je l to zbog toga što nikad nisam pravila ajvar?”

Oceni 5