Maestro zabavne glazbe    

Mihaljinec, Stjepan, kompozitor, aranžer i dirigent zabavne muzike (Zagreb, 1. prosinca 1935). Diplomirao je 1964. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1957. urednik je u Programu i Muzičkoj proizvodnji na Radio Zagrebu; od 1981. do 1990. glavni je urednik Muzičkog programa. Od 1958. vodi vlastiti instrumentalni ansambl s kojim nastupa u zemlji i inozemstvu; posebno se isticao kao klavirski pratilac vokalnih solista i dirigent na njihovim koncertima (Ivo Robić, Arsen Dedić, Krunoslav Cigoj, Domenico Modugno, Josephina Baker, Johnny Logan). Jedan je od utemeljitelja festivalu Kajkavske popevke u Krapini (1966), čiji je bio umjetnički voditelj, a od 1971. do 2005. i umjetnički direktor; Bio je direktor zabavnog festivala Opatija (1980), a obavljao je i različite funkcije na festivalima Zagreb, Slavonija i Split. Od 1971. do 1979. bio je predsjednik Saveza muzičkih udruženja Hrvatske, a od 1983. do 1984. predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Gostovao je u nizu europskih zemalja te u SAD-u, Kanadi i Australiji. Dirigirao je na nebrojenim snimkama za radio, televiziju i produkcije gramofonskih ploča te na svim festivalima zabavne glazbe u Hrvatskoj.

DJELA

ORKESTRALNA: Fantazije za klavir i orkestar (1977)/ SCENSKA: Ja i moje drugo ja, musical (1964), Ljubovnici, glazbena komedija(1981)/ Instrumentirao je i dirigirao glazbenu komediju Tata, udajem se za Crnca Ljube Kuntarića u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija/ PJESME ZA DJECU: Osmijeh moje majke, Jedan običan žir, To je naš maj i dr. / GLAVNE ZABAVNE MELODIJE: Dvije drage riječi, Svitanje, Ako sada odeš, Proplakat će zora, Noćas ćemo zemlji ko materi reći, U kamenu pjesma piše, Zadnji fijaker./ Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u domovini i inozemstvu (Dopunjeno Leksikonu jugoslavenske muzike Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, objavljenog 1984. godine)

Ako zaključnu skladbu iz navedene enciklopedijske jedinice (Zadnji fijaker) obogatimo atribucijom "pjesme stoljeća", zasluženoj prema izboru slušatelja hrvatskih radijskih postaja na jednom od recentnijih izbora o "naj" pjesmama, a onda se vratimo početku i otkrijemo da je skladateljev diplomski rad obranjen na temu "O pojmu, produkciji i reprodukciji tzv. zabavne muzike", prilično ćemo točno omeđiti Mihaljinčeve darove prirode i njegov modus operandi.

Od prvih tinejdžerskih koraka, razapet između potpunog predavanja glazbi (bio je lider srednjoškolskog benda u kome je pjevao Ivica Šerfezi) i redovna školovanja, koje je značilo životnu sigurnost, marljivi, disciplinirani i ambiciozni Mihaljinec istodobno s gimnazijom učeći i glasovir u srednjoj muzičkoj, pokazivao je smisao za organizaciju i vrijeme.

U 50-ima, prije Elvisa i Jamesa Deana, kada su roditelji i djeca praktički dijelili muzičke i filmske idole i Miha je sa svojima dijelio divljenje prema kod nas jedinom i jedinstvenom Ivi Robiću! Za Robićevih slavnih opatijskih dana u Kvarneru mladi Mihaljinec i društvo znali su gotovo svake subote vlakom u 14,50 put Rijeke, prvim autobusom za Opatiju, taman da stignu na Robićev show; prosjedili bi ga na ogradi terase (za ulaz nisu imali dovoljno novca!), a onda noćnim vlakom u 1,20 natrag u Zagreb. Bila je to pasija pravog fana čija će posvećenost za koju godinu biti nagrađena, jer će Ivo Robić postati premijerna pjevačka zvijezda koja će obilježiti karijeru brojnih velikih suradnji budućeg zabavnoglazbenog mogula. Naime, Mihaljinec je u 60-ima postao Robićev stalni pratilac i u zemlji i u inozemstvu te aranžer i dirigent brojnih skladbi snimljenih za radio i diskografiju. Ta je suradnja trajala punih 40 godina.

Nastavak školovanja na Akademiji, usporedo s liderstvom u već ozbiljnom plesnom orkestru (gdje je iskazivao i talent odličnog pijanista) i ubrzo urednikovanje na Radio Zagrebu (od 1957. u ulozi vanjskog suradnika) vodili su nedvojbeno potpunom predavanju glazbi. Još od gimnazijskih dana skladanje je postalo izazovom. Prvi uspjesi došli su s njegovim prvim festivalima, sa Zagrebom i Opatijom iste 1959: "Dvije drage riječi" (s Božidarom Stančićem, traženim pjesnikom, prevoditeljem, piscem, muzičkim pedagogom) i "Tako... dok odlaziš", ranom suradnjom s Dragom Britvićem, "pjesnikom estrade", jednom od najuspješnijih i najpostojanijih u hrvatskoj zabavnoj glazbi. (Prerasti će to u nerazdvojno druženje, tek prekinuto danom kada je umro pjesnik, u prosincu 2005.)

U ovim trenucima kada mi se vrti film unatrag, k našim nedavnim susretima - posljednje dvije, tri godine, potaknutim suradnjom na "Zlatnoj kolekciji" njegove Elvire i vlastitoj mu porinovskoj "Gold Collection" - sjetim se koliko sam puno toga čuo u tim neobaveznim ćakulama; koliko sjajnih priča, anegdota, fascinantnih trenutaka s njegovih uzbudljivih glazbenih putovanja  u kojima se zaputio glavnom cestom hrvatske popularne glazbe i, nemojmo se zavaravati, koja su tekla muzičkom žilom kucavicom bivše države. Ne mogu da se ne upitam, baš u ovakvim trenucima: koliko sam toga propustio, i koliko toga propuštamo svi mi, kada, i inače, posve slabo primjećujemo sve te važne ljude, sve dok nam, nažalost,  ne kažu svoje posljednje zbogom. Da, ovo je jedna od mojih čestih mantri u posljednje vrijeme. Ide to valjda s godinama!

Mihine priče o Ivi i gospođi Marti, Britvi, Arsenu i Gabi, Vici, Miši, Mikiju, Pepiju, Terezi, Loli, Kići, Đaniju i Dušku, Ani, Jasni i Višnji, Jimmyju i Vikiju; Cigoju; o Koraljima, Johnnyju Loganu, Josephini Baker, Modugnu, Ganniju Morandiju i Elvirinom Cantagiru...priče s njegova radija, sa Zagreba i Krapine, Splita, Opatije i Beograda, Pesme leta, sarajevskoga Šlagera, Salvonije, MiK-a... - tko bi ih sve nabrojio - čitav su život, ma ne - životi! Bio je maestro zabavne glazbe, čak i najformalnije, pa rečeno je: na zagrebačkoj Akademiji diplomirao je na temu "O pojmu, produkciji i reprodukciji tzv. zabavne muzike".

Bili su to počeci velikog muzičkoga putovanja i ranih estradnih prijateljstava: s Arsenom (još iz doba kvarteta Melos) i Gabi (kad joj je pisao prepjev za jedan inozemni hit!), s Vicom (u audiciji Radio Zagreba, koja je pjevača odvela na sudbonosnu Opatiju i dala mu "Mirno teku rijeke"), s Lolom (od pobjedničkih "Svitanja" sa Zagreba 61) ), s Terezom (od Prvog pljeska u Varieteu), s Vikijem Glovackim i "Zadnjim fijakerom" (koji će ponijeti naslov "pjesme stoljeća"), s Mišom (bio mu je producentom i aranžerom na prvim pločama, prije famozne "Proplakat će zora"), sa zadarskim dvojcem Maršanom i Lokinom (diskografski ih je otkrio iste 1969.), s Jevremovićem (s kojim je imao dugu i vrlo uspješnu suradnju)...sve do one sretne sinergije s Josipom Klimom: Miha za crno-bijelim tipkama, a Pepi sa zlatnim strunama na zimzelenim temama sakupljenim u "Ne zaboravi me" i "Ko lijepi san"!

Tamo na početku, na jednom muzičkom natjecanju Večernjeg lista, sreo je plavokosu Elviru, još tinejdžerku. Bio je to fatalan susret kojem duguje nadahnuće za puno pjesama i jednu Ivanu, i obiteljski mir tako potreban u estradnom nemiru. Jer, usporedo odabravši i težak put muzičkoga aktivista - između ostalog bio je glavni urednik Radio Zagreba, umjetnički direktor Krapine, direktor Opatije, predsjednik SMUH-a i HDS-a - trpjet će poglavito njegova ljubav prema komponiranju. Iako će, osim skladbi zabavne glazbe (više od 300 njih; mnogim pobjednicama na domaćem, ali i inozemnom tlu), napisati i koncertantnu "Fantaziju za klavir i orkestar" (nadahnutu Addinsellovim „Varšavskim koncertom“), scenska djela: mjuzikl "Ja i moje drugo ja" i muzičku komediju "Ljubovnici" (1981.) te niz televizijskih tema, dječjih naslova i onih duhovne glazbe, kao i "nebrojene obrade i aranžmane za različite sastave i orkestre" - kako stoji u svim biografijama ovog iznimnog glazbenoga znalca i radnika - ostaje dojam da nam je kao skladatelj ostao dužan; gotovo jednako kao i kolega mu Pero Gotovac, tada Jugotonov urednik, s kojim je 60-ih dijelio delikatnu rolu "dirigenta" domaćom zabavnom glazbom. (Treći je bio pokojni Nikica Kalogjera.)

Čini mi se važnim spomenuti da je Mihaljinec, različito od mnogih svojih kolega, pokazivao smisao i razumijevanje za novo i mlade (i u tom kontekstu za pojavu rocka na ovim prostorima), dajući priliku mnogim "električarima" da se okušaju i naprave prve korake u studijima i programima Radio Zagreba, poput Bijelih strijela, Sjena, Atoma ili Crvenih koralja, stvarnih rock-začinjavaca.

Unatoč imidžu "čovjeka iz sjene" i "nezamjenjivoj sivoj eminenciji" (o čemu neki način govore i brojna državna i republička priznanja od Vjesnikove nagrade za glazbu Josip Štolcer Slavenski iz 1982. preko Odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1995. do Nagrade grada Zagreba 2005. i Nagrade Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Korbler 2006. te najveće diskografske: Porina za životno djelo 2012.) Miha je bio poglavito umjetnikom svog posla, ili kako na početku njegova životopisa, gdjegod ga čitali, stoji: skladatelj, aranžer, dirigent i pijanist zabavne glazbe.

Njezin maestro. 

* Tekst iz buduće, druge knjige "Tvornica glazbe – Priče iz Dubrave; knjiga druga: 1970. – 1989." objavljujemo sa dozvolom autora